-Kako znaš da je farmerska ćerka?
-Naravno da jeste. Zašto misliš da Šuma ima nešto s tim?
-Nisam rekla da mislim. To misli selo, a selo obično zna šta se u selu dešava.
-Kao što je znalo da je neko iz Šume napravio dete onoj švalji?
Margit oseti krivicu pomešanu stidom.
-To je bila greška zbog koje sam se ispričala. Ako želiš, ispričaću se ponovo.
-Šta ja imam od tvoje isprike?
-Očigledno ništa, inače bi je odavno prihvatio.
On se nasmije.
-Od nekog ko zna koliko ti, nikad ne bih očekivao da je u stanju poverovati da ta priča drži vodu.
-Zašto ne? To je ono što vi radite, nije li?
-Jeste, guskice. Ali to ne ide tako. Mala uličarka se naprosto kres.nula, s kim ono? Nekim putujućim torbarom?
-Prestani tako da je nazivaš.
-Nisam je ja tako nazvao. Tako ju je nazvalo selo koje uvek zove tako neudate a trudne devojke.
Osmeh mu posta zloban i prezriv. Margit se ugrizla za usnu. Rekla je, mrtvim glasom:
-Mudro. U pravu si. Izvinjavam se zbog svoje prethodne opaske.
-Već sam ti rekao da nemam koristi od tvojih izvinjavanja. Prestani to da radiš.
-Naravno, trebala sam odmah znati da devojka laže. Ko jednom uđe u Šumu...
-Više iz Šume ne izlazi, da. Mi ne ostavljamo žene trudne s našom decom koekuda po svetu.
-Već radite s njima šta? Nakon što se porode?
Aedanove oči promene izraz. Odbrusio je:
-Nemaš pravo to da me pitaš. To se ne tiče smrtnika.
-Smrtnici se tiču smrtnika.
-Smrtnik postaje vlasništvo Šume jednom kad u nju uđe, istoričarko Zakona. Ili si zaboravila?
Margit oseti poseban nalet nelagode.
Mada se nije plašila Aedana, prvenstveno zato što joj on nikada nije dao povoda za to, zbog njihove je međusobne prisnosti ponekad zaboravljala pravila ponašanja. Svakako su mnoga kršili godinama, ali i dalje je bilo stvari koje su bile tabu i u koje nije trebalo dirati.
Aedan joj nikada nije rekao niti jednu jedinu stvar koja se ticala Šume, a na koju ga Zakoni nisu obavezivali da ih joj kaže ionako. I imao je puno pravo da tako postupa.
Stoga je rekla:
-Čini se da na trenutak jesam.
-Ako mi se još jednom ispričaš, stvarno ćeš me razbesneti.
Nelagoda u prostoriji popusti, pa prođe. Aedanove su oči sad opet bile onakve na kakve je navikla: bistro, prozirno plave, i pomalo posprdne. Rekao je:
-Ne običavam verovati seoskim naklapanjima. Bilo ih je previše tokom godina, i počele su me nervirati. Već mi je dosadilo da se Šuma uvek nađe upetljana u vaše ljudske gluposti. Ne volim kad mi nešto dosadi, a još manje vole drugi. Ako je seoska priča jedini dokaz koji imaš, molim te da me više ne smaraš tom stvari.
-Da li si potpuno siguran da Šuma nema ništa s tim?
On izvi ramena neobičnim pokretom.
-Ne potpuno.
Usprkos svemu, Margit se nasmeši sama sebi, razumevši da se situacija preokrenula u njenu korist. Postavila mu je konkretno pitanje, a on nije mogao lagati niti je imao prostora da manevriše istinom.
-Onda ćemo taj slučaj ostaviti otvorenim, zasad.
Nije joj odgovorio. Ona uzdahne.
-Aedane... Znam da te nije briga za neku seosku devojku. Ali, nas je briga. Da li bi Šuma zanemarila da se tako nešto desi nekome od vas?
Nij bilo moguće da se tako nešto desi nekome iz Šume, ali Margit je gurala svoju poentu.
Aedan je još uvek ćutao.
-Svesna sam i da to tebi nikako nije isto. Vi ne mislite da su smrtnici od iste vrednosti kao i Stariji Narod, ili čak da su vredni uopšte.
On konačno progovori:
-Zanimljivo.
-Šta to?
-Slušati smrtnika kako objašnjava nekom iz Šume šta i kako Šuma misli.
-Za ime svih bogova... Moraš li biti toliko zajedljiv?
-Kakav očekuješ da budem dok te slušam kako pričaš gluposti?
-Samo sam pokušavala da objasnim...
-Stvari objašnjavaj svojim pitomicama. Meni tvoja mudrost ne treba.
Ustao je.
-Hajde.
Margit je zurila u njega.
-Šta kog đavla sad bleneš u mene?
Pružio je ruku prema njoj.
-Noć je previše lepa da bi sedela u ovom zatvoru od kamena.
-Aedane, odavno više nismo deca.
-Razlog više.
-Ne razumem.
-Hajde, guskice. Ne teraj me da te nateram.
Margit pogleda u njegovu pruženu ruku, i nemir u njenoj utrobi poče da vapi.
Odjednom se osećala kao da u prostoriji - u celom samostanu - više nema dovoljno vazduha, i iz nekog je čudnog razloga mogla namirisati travu, tako jako kao da stoji posred livade.
Znala je, naprosto je znala da sve to ima neke veze s njim - zidovi koji joj se sklapaju nad glavom, taj skoro do neizdrživosti jak miris trave i žbuna i divljeg cveta, čvor u njenom stomaku koji ju je upravo boleo - sve je to do Aedana. On je izveo nešto, uradio je nešto što nije ni primetila, izgovorio neku reč ili iskoristio neku koju je sama izustila, ne shvatajući šta čini. Nije bilo prvi put, u stvari bilo ih je desetinu tokom godina, mada ne već za duže vremena. Ali opet nedovoljno da bi zaboravila kako to izgleda.
Ili kako se nikad nije uspela odupreti.
U trenu kad je prihvatila njegovu ruku, blesak smeška mu je preleteo preko lica, ne lepog osmeha, već jednog koji bi očekivala da vidi na Polluxovom licu, naprimer. U jednom munjevito kratkom času, lice mu je bilo slavodobitno, rugajuće i zlo, sve to skupa, i njoj srce propade u pete.
Međutim, već sledećeg momenta to prođe, i nakon minute matene je i zaboravila šta je videla.
-Naravno da jeste. Zašto misliš da Šuma ima nešto s tim?
-Nisam rekla da mislim. To misli selo, a selo obično zna šta se u selu dešava.
-Kao što je znalo da je neko iz Šume napravio dete onoj švalji?
Margit oseti krivicu pomešanu stidom.
-To je bila greška zbog koje sam se ispričala. Ako želiš, ispričaću se ponovo.
-Šta ja imam od tvoje isprike?
-Očigledno ništa, inače bi je odavno prihvatio.
On se nasmije.
-Od nekog ko zna koliko ti, nikad ne bih očekivao da je u stanju poverovati da ta priča drži vodu.
-Zašto ne? To je ono što vi radite, nije li?
-Jeste, guskice. Ali to ne ide tako. Mala uličarka se naprosto kres.nula, s kim ono? Nekim putujućim torbarom?
-Prestani tako da je nazivaš.
-Nisam je ja tako nazvao. Tako ju je nazvalo selo koje uvek zove tako neudate a trudne devojke.
Osmeh mu posta zloban i prezriv. Margit se ugrizla za usnu. Rekla je, mrtvim glasom:
-Mudro. U pravu si. Izvinjavam se zbog svoje prethodne opaske.
-Već sam ti rekao da nemam koristi od tvojih izvinjavanja. Prestani to da radiš.
-Naravno, trebala sam odmah znati da devojka laže. Ko jednom uđe u Šumu...
-Više iz Šume ne izlazi, da. Mi ne ostavljamo žene trudne s našom decom koekuda po svetu.
-Već radite s njima šta? Nakon što se porode?
Aedanove oči promene izraz. Odbrusio je:
-Nemaš pravo to da me pitaš. To se ne tiče smrtnika.
-Smrtnici se tiču smrtnika.
-Smrtnik postaje vlasništvo Šume jednom kad u nju uđe, istoričarko Zakona. Ili si zaboravila?
Margit oseti poseban nalet nelagode.
Mada se nije plašila Aedana, prvenstveno zato što joj on nikada nije dao povoda za to, zbog njihove je međusobne prisnosti ponekad zaboravljala pravila ponašanja. Svakako su mnoga kršili godinama, ali i dalje je bilo stvari koje su bile tabu i u koje nije trebalo dirati.
Aedan joj nikada nije rekao niti jednu jedinu stvar koja se ticala Šume, a na koju ga Zakoni nisu obavezivali da ih joj kaže ionako. I imao je puno pravo da tako postupa.
Stoga je rekla:
-Čini se da na trenutak jesam.
-Ako mi se još jednom ispričaš, stvarno ćeš me razbesneti.
Nelagoda u prostoriji popusti, pa prođe. Aedanove su oči sad opet bile onakve na kakve je navikla: bistro, prozirno plave, i pomalo posprdne. Rekao je:
-Ne običavam verovati seoskim naklapanjima. Bilo ih je previše tokom godina, i počele su me nervirati. Već mi je dosadilo da se Šuma uvek nađe upetljana u vaše ljudske gluposti. Ne volim kad mi nešto dosadi, a još manje vole drugi. Ako je seoska priča jedini dokaz koji imaš, molim te da me više ne smaraš tom stvari.
-Da li si potpuno siguran da Šuma nema ništa s tim?
On izvi ramena neobičnim pokretom.
-Ne potpuno.
Usprkos svemu, Margit se nasmeši sama sebi, razumevši da se situacija preokrenula u njenu korist. Postavila mu je konkretno pitanje, a on nije mogao lagati niti je imao prostora da manevriše istinom.
-Onda ćemo taj slučaj ostaviti otvorenim, zasad.
Nije joj odgovorio. Ona uzdahne.
-Aedane... Znam da te nije briga za neku seosku devojku. Ali, nas je briga. Da li bi Šuma zanemarila da se tako nešto desi nekome od vas?
Nij bilo moguće da se tako nešto desi nekome iz Šume, ali Margit je gurala svoju poentu.
Aedan je još uvek ćutao.
-Svesna sam i da to tebi nikako nije isto. Vi ne mislite da su smrtnici od iste vrednosti kao i Stariji Narod, ili čak da su vredni uopšte.
On konačno progovori:
-Zanimljivo.
-Šta to?
-Slušati smrtnika kako objašnjava nekom iz Šume šta i kako Šuma misli.
-Za ime svih bogova... Moraš li biti toliko zajedljiv?
-Kakav očekuješ da budem dok te slušam kako pričaš gluposti?
-Samo sam pokušavala da objasnim...
-Stvari objašnjavaj svojim pitomicama. Meni tvoja mudrost ne treba.
Ustao je.
-Hajde.
Margit je zurila u njega.
-Šta kog đavla sad bleneš u mene?
Pružio je ruku prema njoj.
-Noć je previše lepa da bi sedela u ovom zatvoru od kamena.
-Aedane, odavno više nismo deca.
-Razlog više.
-Ne razumem.
-Hajde, guskice. Ne teraj me da te nateram.
Margit pogleda u njegovu pruženu ruku, i nemir u njenoj utrobi poče da vapi.
Odjednom se osećala kao da u prostoriji - u celom samostanu - više nema dovoljno vazduha, i iz nekog je čudnog razloga mogla namirisati travu, tako jako kao da stoji posred livade.
Znala je, naprosto je znala da sve to ima neke veze s njim - zidovi koji joj se sklapaju nad glavom, taj skoro do neizdrživosti jak miris trave i žbuna i divljeg cveta, čvor u njenom stomaku koji ju je upravo boleo - sve je to do Aedana. On je izveo nešto, uradio je nešto što nije ni primetila, izgovorio neku reč ili iskoristio neku koju je sama izustila, ne shvatajući šta čini. Nije bilo prvi put, u stvari bilo ih je desetinu tokom godina, mada ne već za duže vremena. Ali opet nedovoljno da bi zaboravila kako to izgleda.
Ili kako se nikad nije uspela odupreti.
U trenu kad je prihvatila njegovu ruku, blesak smeška mu je preleteo preko lica, ne lepog osmeha, već jednog koji bi očekivala da vidi na Polluxovom licu, naprimer. U jednom munjevito kratkom času, lice mu je bilo slavodobitno, rugajuće i zlo, sve to skupa, i njoj srce propade u pete.
Međutim, već sledećeg momenta to prođe, i nakon minute matene je i zaboravila šta je videla.