Bio je krajnji bezobrazluk reći sestri Ifigeniji da se nema razloga plašiti Šume tri dana nakon što je ona nesretnica nađena u poljima. Naravno, niko nije mogao pouzdano reći da Šuma ima nešto s tim, ali ta je misao u svakom slučaju bila prva koja bi ljudima pala na pamet kad god bi se nešto slično dogodilo. Zakoni su bili sasvim jasni, međutim, problem je bio u tome što ih se nijedna od dve rase nije pridržavala striktno i dosledno. Do neregulisanih i nedozvoljenih kontakata između smrtnika i Šume uvek je dolazilo, i uvek će tako i biti, i pri tom ništa nije značila činjenica što su te susretu po pravilu inicirali ljudi, kojima se glupost onda obično lupala o glavu.
Na zvaničnu se istragu još uvek čekalo da je sestre odobre, što je značilo samo jedno: ako je selo čekalo na sestrinsko mišljenje, odluku je već donelo. Red je postojao kao spona između smrtnika i Šume i sestre su jedine imale ovlaštenja i autoritet da se bave pregovorima i rešavanjem međusobno iskrslih problema. Međutim, Red je po pravilu bio spor, i ništa nije radio ishitreno, što je bio verovatno glavni razlog da se Margit, još takoreći pitomica, odlučila da postupa na svoju ruku. Ne uvek i ne prečesto, a dešavalo se da se nađe upletena i mimo svoje volje.
Naravno, postojao je jako dobar, ili bar jako čvrst razlog za to.
Ceo je svoj vek provela u samostanu, i po tom je zaista bila drugačija od svih ostalih sestara koje su obično počinjale kao pitomice u nežnoj dobi od šest ili sedam godina. Bilo je i onih koje su se odlučivale da u samostan uđu kasnije, ali takve su bile retke. Samostan nije uzimao dečake, ali Red je bio izbirljiv i kad su devojčice bile u pitanju. Nije svaka dovedena na prag primana za pitomicu. One koje jesu, smatrane su i sretnima i prokletima. Sretnima, jer sestre nisu gladovale, jer su imale obezbeđen krov nad glavom, jer ni jedan muškarac nije imao vlast nad njima - i prokletima jer bi se uzimanjem Zaveta obavezivale na celibat, čednosti i asketizam. Zapravo nije bilo mnogo farmerskih, pa ni trgovačkih kćeri, koje bi se željno odlučile na tako šta, bez obzira koliko težak ili neizvestan život bio pred njima. Sestre su uvek bile skopčane do grla, jele su malo i prosto, većinu su vremena provodile u biblioteci samostana proučavajući istoriju i Zakone, bio im je zabranjen svaki vid luksuza i raskalašnosti, pogotovo seksualne. Samostan je bio kameno, hladno i ne naročito saosećajno mesto. Red nije visoko vrednovao fizičku udobnost kao ni lično zadovoljstvo sestara. To su bile mizerne stari u očima Dogme, i mada bi se neka devojčica spočetka zanela idejom o životu među knjigama i nebrigom o sutrašnjem obroku i mužu koji će je išćuškati, največi deo njih bi s godinama zaključio da je običan život ipak vredan rizika. Zato su za pitomice po pravilu birane devojčice koje su od najranije dobi pokazivale neku vrstu osobenosti: bile introvertne, osamljenice, posedovale kakav talenat.
Obzirom da su takve bile retke, sestara je oduvek, od samog nastanka Reda, bilo vrlo malo, i sve su na neki način bile eksentrične, od one građe od koje u principu ne nastaju dobre žene farmera.
Na zvaničnu se istragu još uvek čekalo da je sestre odobre, što je značilo samo jedno: ako je selo čekalo na sestrinsko mišljenje, odluku je već donelo. Red je postojao kao spona između smrtnika i Šume i sestre su jedine imale ovlaštenja i autoritet da se bave pregovorima i rešavanjem međusobno iskrslih problema. Međutim, Red je po pravilu bio spor, i ništa nije radio ishitreno, što je bio verovatno glavni razlog da se Margit, još takoreći pitomica, odlučila da postupa na svoju ruku. Ne uvek i ne prečesto, a dešavalo se da se nađe upletena i mimo svoje volje.
Naravno, postojao je jako dobar, ili bar jako čvrst razlog za to.
Ceo je svoj vek provela u samostanu, i po tom je zaista bila drugačija od svih ostalih sestara koje su obično počinjale kao pitomice u nežnoj dobi od šest ili sedam godina. Bilo je i onih koje su se odlučivale da u samostan uđu kasnije, ali takve su bile retke. Samostan nije uzimao dečake, ali Red je bio izbirljiv i kad su devojčice bile u pitanju. Nije svaka dovedena na prag primana za pitomicu. One koje jesu, smatrane su i sretnima i prokletima. Sretnima, jer sestre nisu gladovale, jer su imale obezbeđen krov nad glavom, jer ni jedan muškarac nije imao vlast nad njima - i prokletima jer bi se uzimanjem Zaveta obavezivale na celibat, čednosti i asketizam. Zapravo nije bilo mnogo farmerskih, pa ni trgovačkih kćeri, koje bi se željno odlučile na tako šta, bez obzira koliko težak ili neizvestan život bio pred njima. Sestre su uvek bile skopčane do grla, jele su malo i prosto, većinu su vremena provodile u biblioteci samostana proučavajući istoriju i Zakone, bio im je zabranjen svaki vid luksuza i raskalašnosti, pogotovo seksualne. Samostan je bio kameno, hladno i ne naročito saosećajno mesto. Red nije visoko vrednovao fizičku udobnost kao ni lično zadovoljstvo sestara. To su bile mizerne stari u očima Dogme, i mada bi se neka devojčica spočetka zanela idejom o životu među knjigama i nebrigom o sutrašnjem obroku i mužu koji će je išćuškati, največi deo njih bi s godinama zaključio da je običan život ipak vredan rizika. Zato su za pitomice po pravilu birane devojčice koje su od najranije dobi pokazivale neku vrstu osobenosti: bile introvertne, osamljenice, posedovale kakav talenat.
Obzirom da su takve bile retke, sestara je oduvek, od samog nastanka Reda, bilo vrlo malo, i sve su na neki način bile eksentrične, od one građe od koje u principu ne nastaju dobre žene farmera.