Pet noći, pomislila je Margit. Pet noći kako pratim devojku, krijući se u senkama i žbunovima, i peta noć zaredom kako mi uvek najposle nestane pred nosom. Nije joj bilo jasno gde je mogla nestati. Miljama od ivice Šume pružala su se jedino polja, upravo savršeno pregledna, pogotovo ako bi čovek pratio nekog obučenog u bleštavo belo. Ali bela se haljina sestre Ifigenije nigde nije mogla spaziti, čak ni kao kratak odblesak u tami.
Kako je to pomislila, Margit spazi belu senku kako promiče između grmova na samom obodu Šume. Mesec je upravo izašao, i bio je skoro pun na vedrom nebu. To je verovatno bio razlg što ju je uspela spaziti, najzad, ili se prosto našla na pravom mestu u pravom trenutku, po prvi put za pet noći. Svakako nije imala pojma gde se nalazi. Ne razmišljajući, i sad već veoma besna i rešena da tu stvar završi jednom za svagda, Margit prikupi skute svoje haljine i uputi se ka mestu na kojem je časak pre spazila belu senku. Još uvek ju je mogla videti kako iskrsava sad iza jednog, pa iza drugog žbuna. Noć je pala, i svugde naokolo vladao je blaženi mir. Margit je mogla čuti samo zvuke sopstvenih koraka koji su gazili kroz rastinje visine kolena, ono čudno žilavo i otporno divlje rastinje koje je bujalo jedino uz obod Šume. Skut njenog ogrtača zakačio se za neku granu, i ona nestrpljivo cimne, ne obazirući se da pravo pogleda. Sad se već nekoliko puta spotakla o korenje, i da se nije uhvatila za neku mladu brezu, verovatno bi pala. Postalo joj je jasno da je tlo neprohodnije i drveće višlje od onog koje je raslo samo par koraka ranije. Da stvari budu još gore, više nije mogla da vidi belu haljinu sestre Ifigenije. Granje je premrežavalo mesec i bilo je veoma mračno.
U trenutku kad je odlučila da se okrene i vrati nazad, i pokuša nekim drugim putem, jedan glas progovori bukvalno iznad njenog ramena:
-Pet noći, sestro Margit? Već sam počeo misliti da ću te morati dovući za kosu, ipak.
Kako je to pomislila, Margit spazi belu senku kako promiče između grmova na samom obodu Šume. Mesec je upravo izašao, i bio je skoro pun na vedrom nebu. To je verovatno bio razlg što ju je uspela spaziti, najzad, ili se prosto našla na pravom mestu u pravom trenutku, po prvi put za pet noći. Svakako nije imala pojma gde se nalazi. Ne razmišljajući, i sad već veoma besna i rešena da tu stvar završi jednom za svagda, Margit prikupi skute svoje haljine i uputi se ka mestu na kojem je časak pre spazila belu senku. Još uvek ju je mogla videti kako iskrsava sad iza jednog, pa iza drugog žbuna. Noć je pala, i svugde naokolo vladao je blaženi mir. Margit je mogla čuti samo zvuke sopstvenih koraka koji su gazili kroz rastinje visine kolena, ono čudno žilavo i otporno divlje rastinje koje je bujalo jedino uz obod Šume. Skut njenog ogrtača zakačio se za neku granu, i ona nestrpljivo cimne, ne obazirući se da pravo pogleda. Sad se već nekoliko puta spotakla o korenje, i da se nije uhvatila za neku mladu brezu, verovatno bi pala. Postalo joj je jasno da je tlo neprohodnije i drveće višlje od onog koje je raslo samo par koraka ranije. Da stvari budu još gore, više nije mogla da vidi belu haljinu sestre Ifigenije. Granje je premrežavalo mesec i bilo je veoma mračno.
U trenutku kad je odlučila da se okrene i vrati nazad, i pokuša nekim drugim putem, jedan glas progovori bukvalno iznad njenog ramena:
-Pet noći, sestro Margit? Već sam počeo misliti da ću te morati dovući za kosu, ipak.