Njen život i rad u samostanu kao da su izgubili na svojoj vrednosti. Margit nikad nije provela ni trena lamentirajući nad tim što je siroče, ostavljena na sestrinskom pragu, i što nikad neće saznati ko su joj roditelji. Otkad zna za sebe, rasla je i živela s tom svešću, i posve se s njom srodila. U isto vreme, to joj je pomoglo da Red i način života u njemu prihvati u potpunosti, da se saživi s idejom da je to jedini način koji joj odgovara i koji ne bi menjala ni za šta.
Čak ni pola godine nemira koje joj je donosilo lepo vreme, nije bilo u stanju naterati je da posumnja da se nalazi upravo na onom mestu za koje ju je sudbina predodredila.
Sad je postala nestrpljiva. Uobičajene samostanske dužnosti su je smarale, i jednom ili dvaput se, sasvim bezrazložno, otresla na svoje pitomice, što inače nikada nije radila. Kad god bi joj se tako nešto ponovo desilo, ili kad bi uhvatila sebe da je sasvim odlutala nad nekom knjigom u biblioteci, Margit je uzimala gutljaj iz bočice koju joj je Castor dao. To ju je smirivalo, razbistravalo joj glavu. Bila je savršeno svesna da verovatno radi veliku glupost, jer to što je pila dolazilo je iz Šume, a s takvim je stvarima smrtnik uvek morao biti oprezan. Castor joj je rekao da u bočici nije ništa naročito, mđutim, ti su se pojmovi razlikovali kod smrtnika i Starijeg Naroda, i to što je Šuma smatrala tričarijom, za čoveka je moglo biti i smrtonosno.
S druge strane, neopisivo joj je pasao osećaj koji je imala nakon što bi joj tekućina dotakla nepce, i nije bila voljna da se tog osećaja odrekne. Imala je dojam da bi bez njega sasvim izgubila glavu.
Čak ni pola godine nemira koje joj je donosilo lepo vreme, nije bilo u stanju naterati je da posumnja da se nalazi upravo na onom mestu za koje ju je sudbina predodredila.
Sad je postala nestrpljiva. Uobičajene samostanske dužnosti su je smarale, i jednom ili dvaput se, sasvim bezrazložno, otresla na svoje pitomice, što inače nikada nije radila. Kad god bi joj se tako nešto ponovo desilo, ili kad bi uhvatila sebe da je sasvim odlutala nad nekom knjigom u biblioteci, Margit je uzimala gutljaj iz bočice koju joj je Castor dao. To ju je smirivalo, razbistravalo joj glavu. Bila je savršeno svesna da verovatno radi veliku glupost, jer to što je pila dolazilo je iz Šume, a s takvim je stvarima smrtnik uvek morao biti oprezan. Castor joj je rekao da u bočici nije ništa naročito, mđutim, ti su se pojmovi razlikovali kod smrtnika i Starijeg Naroda, i to što je Šuma smatrala tričarijom, za čoveka je moglo biti i smrtonosno.
S druge strane, neopisivo joj je pasao osećaj koji je imala nakon što bi joj tekućina dotakla nepce, i nije bila voljna da se tog osećaja odrekne. Imala je dojam da bi bez njega sasvim izgubila glavu.