Nemir je popustio.
Godinama je bila ubeđena da je nemir u nekoj vezi sa starenjem, zrelošću, činjenicom da više nije dete, obzirom da nije pamtila da ga je osećala kao devojčica, pa čak ni kao vrlo mlada devojka. Međutim, ta ju je muka dosad već dovoljno dugo pratila da ponekad pomisli da je oduvek deo nje. Naravno, nije.
Onda, šta se zapravo dogodilo? Sazrevanje? Odrastanje?
Postepeno nakupljanje tenzije vremenom tokom kojeg su se Aedanovi i njeni izlasci u noći proredili, i onda sasvim prestali?
Jer, sad je sedela leđima oslonjena o drvo koje je usamljeno raslo na proplanku negde duž Ničije zemlje, i nemir je nekako bio podnošljiviji.
Shvatila je da se Aedan vraća onog trena kad ga je zapravo ugledala. Sposobnost Starijeg Naroda da se kreće ne praveći nikakvog šuma, bez obzira koliko joj puta svedočila, još uvek ju je ostavljala bez daha. Isto kao što je u užasu posmatrala lakoću i nemar s kojom su se u stanju uzverati bilo gde i balansirati po vrtoglavim visinama na načine u kojima ni jedan smrtnik nije bio vešt. Kretali su se kao mačke i imali isti takav um: blaziran i okrutan, um koji iznad svega obožava da se igra, pogotovo s plenom.
Aedan je čučnuo pored nje. Mesec iznad proplanka bio je potpuno okrugao, pun, i svetleo tako da je drvo bacalo senku u noći i svaka se stvar videla kao na dlanu. Na tom svetlu, njegova je kosa bila skoro platinasta, i obrve i vrhovi trepavica kao da je po njima popadala srebrna prašina.
Margit shvati da je sa svrhom bio otišao još pre više od pola sata.
Pružao joj je otvoren dlan, i na njemu beskprekorno pravilan list, upravo savršeno ujednačenih vrhova i bez ikakvih mrlja, tragova propadanja ili greške. Posred lista bio je čudan, krupan plod, toliko tamnoljubičast da je delovao crn. Bukvalno je mogla osetiti raskošnu slast na jeziku samo od pogleda.
Ne razmišljajući, uzviknula je:
-Oh!.. Šta je to?
Uzela je plod s njegovog pruženog dlana, prinela ga ustima i već umalo zagrizla, ali taj je pogledala u Aedanovo lice, i to je prene.
Pod kosom platinastom od bleštavila meseca, lice mu je bilo napeto i toliko koncentrisano da je upravo potamnelo. Netremice je pratio svaki njen pokret, i u pravi mah nije mogla razumeti zašto i kako su mu oči crne. Onda je shvatila da su mu zenice goleme.
Margit odmahne glavom.
-Oh, ne.
Počela je spuštati ruku, ali on se vrtoglavom brzinom pokrete i zgrabi je za zapešće.
-Ne budi blesava, Margit, znaš li koliko sam daleko išao po to?
-Ne zanima me. Ne pada mi na pamet da to jedem. Šta kog đavla izvodiš?
-Za ime svih bogova... Kakve veze više ima? Uzela si ga od mene, zar ne?
-Uzmi ga nazad, neću ga.
-Ne možeš mi ga vratiti, znaš to.
-Kako god. Neću ga jesti. Ne dolazi u obzir.
Pogledala ga je s gađenjem.
-Zar zaista misiš da sam toliko blesava?
-Da, u stvari mislim. Pojela ga ili ne, već si ga uzela, ljudska glupačo.
-Nosi se do đavola. Nećeš me preveslati. Ja znam da to nije isto. Kao da neprestano zaboravljaš da sam prokleta sestra u Redu, a ne nekakva nepismena seoska....
-Stvarno si glupa, nisi li? Koliko si puta u životu pojela nešto što sam ti doneo? Kad god sam dolazio da te izbavim iz one tamnice u kojoj živiš? Svaki prokleti put, gusko.
Margit nelagodno izvi ramenima.
-To nije isto.
-Ma nemoj? A kako bi ti to znala? Odakle pa ti znaš razliku, zato što si sestra u nekom blesavom smrtničkom Redu?
Nasmejao joj se u lice.
-Prestani da mi tu glumiš ludilo, Margit. Ako sam ikada i smerao nešto s milodarima koje sam ti donosio, već sam odavno to postigao. Tako da ovo ne menja ništa.
-Lažeš.
Njemu obrva zaigra.
-Ja ne mogu da lažem.
-Možeš da izvrćeš istinu, i to stalno radiš. Igraš se rečima, govoriš a ništa ne kažeš... Oduvek.
-Pravila su pravila. Uzela si voćku od mene i to je završena priča.
-U redu, skote. Uzela sam je, da. Šta treba da uradim zauzvrat? Šta hoćeš od mene?
On joj se ponovo isceri u lice.
-Doneo sam ti je da je pojedeš. Šta si ti mislila? Da hoću da legnem s tobom?
Sad joj se otvoreno, bez ikakvog prikrivanja rugao, ismevao je. Margitino lice bukne do korena kose.
-Zaveži!..
-Oh, čuvena sestra Margit, najlepša od svih koje su ikada došle u Red. Margit Prekrasna, kojoj niko nije u stanju da odoli.
-Rekla sam da prokleto zavežeš!..
-Samo sam na tebe čekao. Ma daj.
Margit prasne:
-Prokleto kopile!..
Istrgla je ruku iz njegovog stiska i odmah potom zarila zube u prezreo plod.
Toliko se tresla od gnevnog poniženja da više uopšte nije obraćala pažnju na njega, kao ni na način na koji je odjednom zaćutao. Nije više progovarao niti se makar i pomerio sve dok ona nije pojela zadnji zalogaj. Onda je rekao:
-Nije bilo mnogo teško, zar ne?
-Ne obraćaj mi se više.
Još uvek su je potresali gnevni udari. Nije se sećala kad je zadnji put bila ovako besna, ali svakako je moralo imati neke veze s Aedanom. Niko je nikada nije bio u stanju razbesneti kao on.
Mađutim, Aedan je potpuno ignorisao njen bes. I dalje je bio neobično miran, i glas mu je možda po prvi put otkad se poznaju izgubio svoju rugajuću oštricu.
-Reci mi...
Margit se trgla kao oparena kad joj je dodirnuo ugao usana.
-Ma šta kog!...
-Smiri se, goropadna. Musava si.
Hitro je olizao vrh prsta kojim je pokupio sok s njenih usana.
-Reci mi, da li si ikada poželela da nisi završila u Redu?
Ona se nelagodno promeškolji.
-Ne razumem pitanje. Ja sam oduvek u Redu.
-To nije nikakav odgovor.
-Nemam odgovor. Šta hoćeš, Aedane?
-Razgovaramo, zar ne? Nekada smo stalno to radili.
-Nekada smo bili deca.
-Nismo izrasli u smrtne neprijatelje.
-Ne, samo smo izrasli. Svako na svoju stranu. Postoji razlog zašto je prošlo toliko mnogo vremena otkad smo zadnji put izvodili ovako nešto. Oboje smo odrasli i otišli gre pripadamo.
-Ali u stvari nismo otišli nigde, ni ti ni ja. Zar ne? I dalje smo tu gde smo uvek i bili.
-Da, ti u Šumi a ja u Redu.
-Ne, šašava. Ne pričam o tome.
-O čemu pričaš, onda?
-O tome da smo uvek bili ti i ja, koliko pamtimo oboje. To se nije promenilo. Nekada smo išli da krademo po seoskim voćnjacima, danas se raspravljamo oko seoskih spletki, ali to je jedino što je drugačije.
-Neće proći mnogo pa će i to prestati.
-Zašto bi?
-Zato što ću ja početi da starim, a Šuma se gadi ljudske starosti i propadanja. Onda više nećeš imati nikakvu želju da mi se noću vereš uz prozor i spašavaš me iz tamnice.
-Možda neće biti potrebe?
-Uvek će biti potrebe da se rešavaju problemi između naša dva sveta, ne budi blesav.
-Zapravo sam mislio na to da možda više nećeš biti u tamnici iz koje bih te morao spašavati.
Margit sleže ramenima.
-I to je tačno. Jednog dana ću umreti.
-Hoćeš li, zaista?
-Aedane. Stvarno ne znam koji ti je noćas vrag. Uvek si pričao u zagonetkama, ali bar nikada nisi postavljao glupa pitanja. Kasno je. Ili rano. Moram da idem. Hvala ti za večeras, znaš da uvek volim provesti vreme s tobom, ali mislim da bi trebali prestati s ovakvim vratolomijama. Najposle, odrasli smo, baš kako sam rekla. I imam taj problem s farmerskom ćerkom.
Nije ju prekidao dok je govorila, a i nakon što je prestala, nastavio je da ćuti još neko vreme. Onda je rekao:
-Da, imaš, zar ne.
Godinama je bila ubeđena da je nemir u nekoj vezi sa starenjem, zrelošću, činjenicom da više nije dete, obzirom da nije pamtila da ga je osećala kao devojčica, pa čak ni kao vrlo mlada devojka. Međutim, ta ju je muka dosad već dovoljno dugo pratila da ponekad pomisli da je oduvek deo nje. Naravno, nije.
Onda, šta se zapravo dogodilo? Sazrevanje? Odrastanje?
Postepeno nakupljanje tenzije vremenom tokom kojeg su se Aedanovi i njeni izlasci u noći proredili, i onda sasvim prestali?
Jer, sad je sedela leđima oslonjena o drvo koje je usamljeno raslo na proplanku negde duž Ničije zemlje, i nemir je nekako bio podnošljiviji.
Shvatila je da se Aedan vraća onog trena kad ga je zapravo ugledala. Sposobnost Starijeg Naroda da se kreće ne praveći nikakvog šuma, bez obzira koliko joj puta svedočila, još uvek ju je ostavljala bez daha. Isto kao što je u užasu posmatrala lakoću i nemar s kojom su se u stanju uzverati bilo gde i balansirati po vrtoglavim visinama na načine u kojima ni jedan smrtnik nije bio vešt. Kretali su se kao mačke i imali isti takav um: blaziran i okrutan, um koji iznad svega obožava da se igra, pogotovo s plenom.
Aedan je čučnuo pored nje. Mesec iznad proplanka bio je potpuno okrugao, pun, i svetleo tako da je drvo bacalo senku u noći i svaka se stvar videla kao na dlanu. Na tom svetlu, njegova je kosa bila skoro platinasta, i obrve i vrhovi trepavica kao da je po njima popadala srebrna prašina.
Margit shvati da je sa svrhom bio otišao još pre više od pola sata.
Pružao joj je otvoren dlan, i na njemu beskprekorno pravilan list, upravo savršeno ujednačenih vrhova i bez ikakvih mrlja, tragova propadanja ili greške. Posred lista bio je čudan, krupan plod, toliko tamnoljubičast da je delovao crn. Bukvalno je mogla osetiti raskošnu slast na jeziku samo od pogleda.
Ne razmišljajući, uzviknula je:
-Oh!.. Šta je to?
Uzela je plod s njegovog pruženog dlana, prinela ga ustima i već umalo zagrizla, ali taj je pogledala u Aedanovo lice, i to je prene.
Pod kosom platinastom od bleštavila meseca, lice mu je bilo napeto i toliko koncentrisano da je upravo potamnelo. Netremice je pratio svaki njen pokret, i u pravi mah nije mogla razumeti zašto i kako su mu oči crne. Onda je shvatila da su mu zenice goleme.
Margit odmahne glavom.
-Oh, ne.
Počela je spuštati ruku, ali on se vrtoglavom brzinom pokrete i zgrabi je za zapešće.
-Ne budi blesava, Margit, znaš li koliko sam daleko išao po to?
-Ne zanima me. Ne pada mi na pamet da to jedem. Šta kog đavla izvodiš?
-Za ime svih bogova... Kakve veze više ima? Uzela si ga od mene, zar ne?
-Uzmi ga nazad, neću ga.
-Ne možeš mi ga vratiti, znaš to.
-Kako god. Neću ga jesti. Ne dolazi u obzir.
Pogledala ga je s gađenjem.
-Zar zaista misiš da sam toliko blesava?
-Da, u stvari mislim. Pojela ga ili ne, već si ga uzela, ljudska glupačo.
-Nosi se do đavola. Nećeš me preveslati. Ja znam da to nije isto. Kao da neprestano zaboravljaš da sam prokleta sestra u Redu, a ne nekakva nepismena seoska....
-Stvarno si glupa, nisi li? Koliko si puta u životu pojela nešto što sam ti doneo? Kad god sam dolazio da te izbavim iz one tamnice u kojoj živiš? Svaki prokleti put, gusko.
Margit nelagodno izvi ramenima.
-To nije isto.
-Ma nemoj? A kako bi ti to znala? Odakle pa ti znaš razliku, zato što si sestra u nekom blesavom smrtničkom Redu?
Nasmejao joj se u lice.
-Prestani da mi tu glumiš ludilo, Margit. Ako sam ikada i smerao nešto s milodarima koje sam ti donosio, već sam odavno to postigao. Tako da ovo ne menja ništa.
-Lažeš.
Njemu obrva zaigra.
-Ja ne mogu da lažem.
-Možeš da izvrćeš istinu, i to stalno radiš. Igraš se rečima, govoriš a ništa ne kažeš... Oduvek.
-Pravila su pravila. Uzela si voćku od mene i to je završena priča.
-U redu, skote. Uzela sam je, da. Šta treba da uradim zauzvrat? Šta hoćeš od mene?
On joj se ponovo isceri u lice.
-Doneo sam ti je da je pojedeš. Šta si ti mislila? Da hoću da legnem s tobom?
Sad joj se otvoreno, bez ikakvog prikrivanja rugao, ismevao je. Margitino lice bukne do korena kose.
-Zaveži!..
-Oh, čuvena sestra Margit, najlepša od svih koje su ikada došle u Red. Margit Prekrasna, kojoj niko nije u stanju da odoli.
-Rekla sam da prokleto zavežeš!..
-Samo sam na tebe čekao. Ma daj.
Margit prasne:
-Prokleto kopile!..
Istrgla je ruku iz njegovog stiska i odmah potom zarila zube u prezreo plod.
Toliko se tresla od gnevnog poniženja da više uopšte nije obraćala pažnju na njega, kao ni na način na koji je odjednom zaćutao. Nije više progovarao niti se makar i pomerio sve dok ona nije pojela zadnji zalogaj. Onda je rekao:
-Nije bilo mnogo teško, zar ne?
-Ne obraćaj mi se više.
Još uvek su je potresali gnevni udari. Nije se sećala kad je zadnji put bila ovako besna, ali svakako je moralo imati neke veze s Aedanom. Niko je nikada nije bio u stanju razbesneti kao on.
Mađutim, Aedan je potpuno ignorisao njen bes. I dalje je bio neobično miran, i glas mu je možda po prvi put otkad se poznaju izgubio svoju rugajuću oštricu.
-Reci mi...
Margit se trgla kao oparena kad joj je dodirnuo ugao usana.
-Ma šta kog!...
-Smiri se, goropadna. Musava si.
Hitro je olizao vrh prsta kojim je pokupio sok s njenih usana.
-Reci mi, da li si ikada poželela da nisi završila u Redu?
Ona se nelagodno promeškolji.
-Ne razumem pitanje. Ja sam oduvek u Redu.
-To nije nikakav odgovor.
-Nemam odgovor. Šta hoćeš, Aedane?
-Razgovaramo, zar ne? Nekada smo stalno to radili.
-Nekada smo bili deca.
-Nismo izrasli u smrtne neprijatelje.
-Ne, samo smo izrasli. Svako na svoju stranu. Postoji razlog zašto je prošlo toliko mnogo vremena otkad smo zadnji put izvodili ovako nešto. Oboje smo odrasli i otišli gre pripadamo.
-Ali u stvari nismo otišli nigde, ni ti ni ja. Zar ne? I dalje smo tu gde smo uvek i bili.
-Da, ti u Šumi a ja u Redu.
-Ne, šašava. Ne pričam o tome.
-O čemu pričaš, onda?
-O tome da smo uvek bili ti i ja, koliko pamtimo oboje. To se nije promenilo. Nekada smo išli da krademo po seoskim voćnjacima, danas se raspravljamo oko seoskih spletki, ali to je jedino što je drugačije.
-Neće proći mnogo pa će i to prestati.
-Zašto bi?
-Zato što ću ja početi da starim, a Šuma se gadi ljudske starosti i propadanja. Onda više nećeš imati nikakvu želju da mi se noću vereš uz prozor i spašavaš me iz tamnice.
-Možda neće biti potrebe?
-Uvek će biti potrebe da se rešavaju problemi između naša dva sveta, ne budi blesav.
-Zapravo sam mislio na to da možda više nećeš biti u tamnici iz koje bih te morao spašavati.
Margit sleže ramenima.
-I to je tačno. Jednog dana ću umreti.
-Hoćeš li, zaista?
-Aedane. Stvarno ne znam koji ti je noćas vrag. Uvek si pričao u zagonetkama, ali bar nikada nisi postavljao glupa pitanja. Kasno je. Ili rano. Moram da idem. Hvala ti za večeras, znaš da uvek volim provesti vreme s tobom, ali mislim da bi trebali prestati s ovakvim vratolomijama. Najposle, odrasli smo, baš kako sam rekla. I imam taj problem s farmerskom ćerkom.
Nije ju prekidao dok je govorila, a i nakon što je prestala, nastavio je da ćuti još neko vreme. Onda je rekao:
-Da, imaš, zar ne.