Psihologija njemca

[Physiognomic]

njemci i tupost. postoji nekoliko karakteristika koje njemac djeli sa autistom. ono osnovno je da on ljude i međuljudske situacije ne uspjeva razumjeti i zato bi radije da su odnosi formalni, distancirani, u celofanu obzirnosti. na taj način zadovoljava svoju kroničnu bojažljivost (u anglosaksonskim zemljama poznato kao "german angst"), koja proishodi iz atrofije baznog, vitalnog levela, karakteristično za autiste. vitalni princip operira sa difuznim cjelinama, autistima cjeline izmiču, posebno one nadahnjujuće. egzistencijalni strah ispunja šupljine gdje bi trebala biti nastanjena svakodnevna intuicija. njemci imaju jedan specijalan izraz za to - "verkopft" - što bi značilo, imati težište samo u glavi, dok su instinkti i osjećanja atrofirani i ne služe kao motivacija. iz te sveprisutne bojazni njemac će toliko toga žrtvovati preventivama, da mu život više liči na askezu nego na "spass" (gušt), rječ koja se u njemačkoj opsesivno koristi. čuvena njemačka temeljitost, redoljubstvo i njegov tik zabranjivanja se glatko mogu svesti na njegov paničarski karakter.
ako se ostale ovdje navedene karakteristike presjecaju sa karakteristikama okolnih mentaliteta, neosjetljivost na rezonance ljudi i situacija je specijalnost njemca. viđao sam dugogodišnje bračne parove koji jedno drugo nisu ni upoznali. žive jedno pored drugog neprozirni, bez prožimanja, kao dvije cigle. ta njemačka okorjelost nije neka militantna, muška tvrdoća ili grubost, koja se njemcima se kroz povjest često pripisivala. muškost je vitalnost i kao takva treba intuiciju. njemci su u suštini ono protiv čega se vjekovima borila njihova nepopravljivo romantična intelektualna elita - “filistri”, kompulzivni nerdovi. to su bili u dva svjetska rata, ali i prije toga - krti, okoštali, bespogovorni podanici, fanatičari dužnosti, armija mrava; nikakvi tigrovi, karizmatične ličnosti, fighteri sa individualnim kvalitetama kao balkanski kamenjarci. njemci žive svoje živote izrazito neromantično, tehnički, po mjerilima eficijentnosti i maksimiranja koristi, bez stila, strasti, duha. mozda je taj homo oeconomicus samo ono nasilno liberalizirano na njemcu, ali valja zapaziti i da postoji očigledan talent za to jer se kod njemca izuzetno dobro primilo.
te "liberalne" karakteristike djele njemci i sa drugim germanima, uključujući naravno i anglosaksonce. ali anglosaksonci su po svemu sudeći više pragmatičari iz živosti, njemci više iz mrtvila.
da ta tupost njemca nije jedna slučajna poopćenost mog privatnog iskustva s njima, ukazat ću na jednu srodnu karakteristiku iz stoljetne pismene predaje, kako u promatranju susjeda tako i u samopromatranju njemaca, kao jedna suštinska odlika njemačke volksseele, narodne duše, naime einfalt, u prevodu prostodušnost, jednostavnost, naivnost, ali i tupost i ograničenost. njemci su taj izraz koristili kao jedan izrazito pozitivni amblem njihovog nacionalnog bića, na koji su bili posebno ponosni. taj predikat se veže uz djecu i pobožne, a njemci se žele takvim vidjeti. zato, misle oni, njihovo muzičko naslijeđe sadrži neprevaziđenu čistoću i uzvišenost jer je nastajala iz jedne naivne, refleksijama nepomućene pobožnosti, iz "einfalt"-a. za tu crtu njihovog mentaliteta je morao postojati i negativni pandam: to je bio "welsch" lifestile, u prevodu "vlaški", ili preciznije francuska kultura, u kojoj su oni rado viđali odslike svojih vrlina u negativu - suptilni, vješti, višeznačni, puni rafinessa i trikova. njemcima i danas laska taj polarni konstrukt, deutsch = einfalt vs welsch = esprit, kao njima mirna dubina, a ovim drugima valovita površina. zamislimo fiziognomske ilustracije radi na jednoj strani njemačkog michela, naivnog, praznog pogleda, sa ukočenom, tromom muskulaturom lica koja ne prati međuljudski flair, sa gracijom nosoroga, i na drugoj strani rafiniranog francuza lascivnog osmjeha, ljubopitivog pogleda, sa filigranom, elastičnom muskulaturom lica, nejasnih intencija.
i još jedan od strane njemaca naknadno stilizirani opozit - ondašnji židovi, sa njihovom urbanošću, poslovnošću, otreznjujućom skepsom, oštroumnošću, satiričnim humorom i na drugoj strani njemci sa njihovim naivnim umišljajima, tragikomičnom ozbiljnošću, sa njihovim "čistim umom", beskrvnim idealizmom, kristalnim dvorcima od misaonih monumenata koji su sami sebi svrha. ta židovska rastrežnjujuća ironija, vic i sarkazam je udarala njemca direktno u srž, vrijeđala njegov pseudoidealistički zanos i njegova somnabulstva o dubinama i visinama, i morala je konačno u viziji njemačkomg ressentimenta postati "podrivačka i rastvarajuća sila židovskog bića".
ako je taj "einfalt" nekad bio produktivan, danas je to po svemu sudeći osiromašilo na naivno poštenje i tupost za intenzivnije međuljudske odnose, neosjetljivost na signale u interakciji, na fiziognomske poruke, na ljudske esence i zaokružene individualnosti. on nema taj fluid kojeg bi mogao razvući do perspektive drugog, nema neposredni uvid i zato treba socijalne proteze.

 

[Steinadler]

 

[hakim bej]

 

[hirajgoagain]

a verovatno nisu bash takvi cudaci nego su ljudi

a ispade sad da je nemacka kultura potpuno bez veze ali nije a ima i nauka. dobro ne valjaju fasisti to ne

 

[Physiognomic]

njemci i sitničavost. ako u njemačkoj friško upoznaš nekog čija vanjština odgovara njemačkom tipusu, a da pri tom ima izvjesnu širinu karaktera, djeluje u voluminoznim, zaokruženim potezima i prezire sitničavost, imaš dobre osnove sumnjat da je to njemac - isto kao što je širok, srdačan osmjeh na licu jednog njemačkog građanina prosječnog izgleda dobra indicija da to nije punokrvni njemac. malograđanski, sitničarski karakter njemca ima od davnina kulturne sendimente, tako da i južnjaci rođeni u njemačkoj i rasli van getoa imaju prvotni impuls da traže centu nazad.
dva prijatelja njemca sjede u kafiću i zanešeno diskutiraju o idealima čovjekoljubstva i onda se na kraju pred konobarom, šuteći i sa napetom paznjom, razračunavaju u pola cente - uobičajena scena. njemcu je velikodušnost istovjetna sa netaktičnošću. ako mu nešto bezrezervno pokloniš, stvorio si samo obostranu nelagodu, jer njemac to može razumjeti samo kao trgovinski odnos, kao, on sad nosi breme dužnika, bilanca mu je pomućena. njemačka je jedina zemlja na svijetu gdje ti čovjek nudi 25 centi za jednu cigaretu koju je tražio od tebe. takva sitničava i štura korektnost svakog našeg neasimiliranog čovjeka podsjeti da zemlja u kojoj se nalazi samo silom prilika može biti njegov izbor. njemac ne zna za tekući, živi međuljudski moral, on ne misli u relacijama, ne uključuje ljudske osobnosti u svoju moralnu računicu, nego su mu ljudi i u svakodnevnim situacijama takoreći samo apstraktni subjekti u pravnom odnosu. on važe samo postupke izolirane iz konteksta osobnosti i situacije.
zanimljivo je da je njemačka intelektualna scena upravo povjesno specifična po njihovim “wesenheit”-ima, “gestalt”-ima, "fiziognomijama" i “karakterologijama”, puna fine receptivnosti za osobnosti, za cjeline, puna filozofije života, dok je scena u kojoj obitava masovni njemac dijametralna suprotonost tomu. taj je njemac je tup i neosjetljiv.

 

[hakim bej]

Ma drugacija su im logicka kola u glavi.
Drugacije razmisljaju.
Stvarno.

 

[perafitilj]

Nemice sasvim drugačije razmišljaju od nemaca.

 

[MarieSoLong]

Fridrih pelin sadi.
Nemci sasvim drugacije razmisljaju od ..nemaca

 

[hirajgoagain]

pa idi u vojvodinu, to je prvi korak ka nemachkoj

 

[Physiognomic]

njemci i izbjegavanje rizika. proračun rizika je kod njemca totalno nerelan. njegov um nema protutežu u biosu pa se zalaufa u prazno. njemac je anemični protestantski asket i uvjek je prinudno fokusiran na izbjegavanje potencijalne štete, a za zov gušta nema senzibilitet. mogućnost negativnog ishoda doživljava uvjek predimenzionirano, lako ga zaokupi i sklizne mu u centar kalkulacija. takvi oprezni likovi su kod nas potisnuti na rub zbivanja, zato što se zdravlje i vitalnost - naša bazna vrijednost - prema riziku odnose kao prema životodavnom kicku. njemcu se u svakoj i najbanalnijoj situaciji aktivira kontrolna instanca razuma, sa računicama totalno nevezanim uz životnu stvarnost, koje mu ubijaju flow i čine od njega letargičara. on je u dubini svog bića nesposoban da se prepusti diktatu momenta i ozbiljno boluje od deficita spontanosti. nesvjesno koje inače ima privilegiju intimnosti sa situacijama mu je umrtvljeno, on nema vitalno povjerenje i zato mu jedan neodređeni bazni strah zviždi kroz unutrašnju prazninu. taj vakum nesigurnosti traži nadoknadu, preventiva postaje opsesivna ideja. dovoljna je samo slutnja rizika da se aktiviraju refleksi temeljitog osiguravanja. deficit elan vitala[\i] čini od njega kroničnog sumnjičavca i pesimista, on ne vjeruje ni u pozitivan ishod, ni u improvizirano ovladavanje situacijom, a da ne spominjem koliko mu je udaljeno tražiti kick u opasnostima. on svugdje gura tu siguronosnu misao, najupadljivije u druženjima, gdje je prirodom stvari povjerenje vezivna snaga. zato je društveni život u njemačkoj sahara. i zato je polovica naštampane literature o osiguranjima u svjetu na njemačkom jeziku. i zato u njemačkoj ni u najdubljoj šumi ne možeš izbjeći table sa zabranama ili upozorenjima.
u njemačkim školama postoji tendenca spontanog grupiranja djece po shemi njemci vs južnjaci. južnjaci su po pravilu, animalni (animus = duša), puni elana, predani zivotu i zato im njemački štreberi koji sa učiteljima vode konverzacije o maksimiranju penzije dođu kao pod sedativma. njemački školarci se po pravilu slabo snalaze sa vitalnim vrijednostima, ljepota, hrabrost, prijateljska lojalnost, ponos, i odgovaraju više onim nerdovskim, rubnim egzistencijama iz naših učionica.
ono što je komično u svemu tome je da njemac ne misli ni slučajno da njegov refleks osiguravanja proishodi iz deficita. kad on upotrijebi onu svoju životnu preambulu "povjerenje je dobro, ali sigurnost je bolja" teško je previdjeti da se on pri tom osjeća mudro, daleko od pomisli da je kronična potreba za produciranjem izvjesnosti simptom ozbiljne egzistencijalne manjkavosti.

 

[Physiognomic]

njemci i neautentičnost. njemac je nesumnjivo pošten čovjek. ne pretvara se iz koristoljublja ili častohleplja. ne preuzima olako uloge koje mu se nameću u socijalnoj dinamici, kako iz einfalta tako i iz škrtog uzivljavanja. s druge strane, njemci su do te mjere tupi da naginju zauzimati određene stilove života i reprezentirati svjetonazore kojima emocionalno nisu dorasli i koje žive ne iz dubine bića nego samo konceptualno. ova naivna vjera da ono što jesi ovisi o tome šta želiš biti ili odsustvo svake slutnje o onim sferama osobnosti s one strane svjesnosti ili, drugim rječima, jedna fatalna ljudska raskorjenjenost ili verkopftheit (vidi gore) me posebno nervira kod njemca. među njemcima ima izvana gledano bikera, punkera, crnih romantičara, do ušiju istetoviranih anarhista, nudista i sl. koji su iznutra okorjeli činovnici. u njemačkoj državnoj službi faktički ima činovnika na višim pozicijama sa anti-građanskim outfitom. dok ti takvi predikuju o važnosti iracionalnosti i individualizma, čuješ im samo u intonaciji kako škripi omniprezentni razum. životni gardovi koje takve vanjštine inače reprezentiraju, su kod njih uvjek razvodnjeni razumom i zato jedan reprimitivizirani njemac djeluje uvjek više-manje wannabe. svaki čin je iz druge ruke, inflektiran i oslabljen razumom. brojni njemci tendiraju ubjediti sebe da nisu kontrol-freakovi, da se ubrajaju među ljude koji žive nepodjeljeno, zanosno, out of control. primjetio sam da mnogi njemci imaju jedan marljivo istrenirani, usiljeno brzi tempo govora, koji ne mogu spojiti sa njihovim prirodnim temperametom. zašto? bez svake sumnje, da bi sebi i drugima ostavljali utisak zanešenosti. ta tendenca postoji i u njemačkim filmovima, u pseudo-felinijevskom žamoru života, mi smo kao ludi i nosi nas struja.
ako izuzmemo bjesomučna naroljavanja subotom uvečer, ništa nije njemcu udaljenije od zanosa, gubitka sebstva. po mom opažanju je upravo među njemačkim ljevičarima više kompulzivnih neurotičara nego drugdje. čim se njemačka partija zelenih dočepala vlasti u stuttgartu, htjeli su zabranit da se pije piva na ulici.
uz simulaciju životnog garda ide i simulacija emocija: ajd' nabacimo i nešto emocionalne dekoracije da ne ispadne da je sve kalkul. često sam bio svjedok fake-a kolektivne euforije na njemačkim partijima, à la, be happy iz obaveze, naivno odrađivanje doprinosa pozitivnom stimmungu, posebice na njemačkim fašinzima, koji me po pravilu rastuže umjesto da me učine high. njemac je nesposoban isključiti big brothera u sebi, čuvstva mu ne mogu biti najviša instanca. on ne zna šta je chill i predaja struji života.
isto kao i gore vezano uz hermeneutičku rafiniranost njemačkog intelektualca: čuvena njemačka "innerlichkeit" (nutrina, unutrasnji život) postoji očigledno samo u literaturi elite. svakodnevni njemac je u svemu vanjski, objektivan (ali ne i ekstrovertiran!). zato slijedi sve što ga izvana pokreće, prije svega dužnost. motivira se više jurističkim finesama nego savješću. zato provodi slobodno vrijeme radije regulirano izvana, u organiziranim interesnim udruženjima, a improvizacija mu uvjek izaziva nelagodu.

 

[Physiognomic]

njemci i hladnoća. najupadljivije od svih otuđujućih iskustava jednog južnjaka u njemačkoj je iskustvo ljudske hladnoće. pri tom začuđujue koliko ta hladnoća na njemcu ima karakter cjelovitosti, kao da je ovaj sam personifikacija hladnoće. ne samo suma interpersonalnih iskustava s njima ostavljaju utisak hladnoće, nego i njihova fiziognomska aura u cjelini, njihova blijeda, malokrvna, nečulna pojava, roza put, ledena temperatura očiju, smrznuta mimika i gestika itd. isto tako i svjet u kojem njemac živi i kojeg producira je svjet mraza, krutog agregatnog stanja. tu je jedna ledena, “hiperborejska” volja na djelu, koja sve tekuće i difuzno želi zamrznuti i dati mu formu, od tekućeg uraditi nepokretno, od rastočenih granica jasne konture i izolirane objekte, počev od kongitivnog i moralnog formalizma, pa do oštrog rascjepa subjekta i objekta, i time jedne skoro bolne budnosti koja pred sobom ima jedan mrtvi, mehanički svjet.
gdje se jasnije izražava ljudska hladnoća nego u odnosu prema dužnosti. svaki južnjak je imao priliku iščuđavati se nad monstruoznom konzekventnošću njemca kad je u pitanju ispunjenje dužnosti. čak i oni tipični slabašni, labilni, bezizražajni egzemplari među njemcima, odjednom pokažu začuđujuću unutrašnju mobilizaciju i istrajnost kad im se spori vršenje dužnosti. njemac ne uzima samo ozbiljno svoju dužnost, to je sigurno za pohvalu, nego je uzima preozbiljno: bezdušno, mehanički, nekritički, neljudski, pokazuje odsustvo osobnosti, autonomije, savjesti. on svojim podaničkim, službeničkim gardom pokazuje religiozno strahopoštovanje prema sistemima, imunizirani od svake sumnje, kojima daje viši ontološki level, daleko iznad njega, ništavnog i potpuno razosobljenog. koliko daleko njemci mogu ići u ovom kantovskom rigorizmu dužnosti, svima je poznato iz WW II predaje, gdje ovi pređu preko svoje savjesti kao preko opuška na asfaltu. erich käsnerovim rječima: "njemci ne vjeruju u to što vide nego u red vožnje, kojem su odani i onda kad ne vjeruju više u njega". njemci se danas vole vidjeti kao nove, friške generacije, "raznjemčene" novim vrijednostima '68-e, daleko od "old school" njemca, nacista, pruskog junkera i sl. a u suštini su čisto u pogledu mogućnosti instrumentaliziranja ista ona nacistička (ne)ljudska aparatura.
ali ono što je pogrešno misliti je da njemac bezrezervnom predajom dužnosti slijedi neke “više” prioritete, da je uzvišenog držanja i da samodisciplinom neumoljivo kroti svoju životinju. poanta je u tome da ta protusila kod njemca ni ne postoji na pravi način. njemci su, da se malo drastično izrazim, prazne kreature, instinktivni i duševni život im jedva tinja. kad jedan njemački pješak pred semaforom čeka nepomično kao skulptura, bez naznaka prometa na horizontu, onda to nije svjedočanstvo samodiscipline, nego je neka vrsta apatije podesne za manipulaciju. tu instinktivnu prazninu rado naseljavaju apstraktni institucionalni entiteti. pravni leviatan, na čijoj sisi ovaj inače visi kao majmunče, je neka vrsta proteze za unutrašnjost bez instinkta. kao ilustraciju ove zombijevske praznine uzet ću onaj tipični isprazni kolektivni aplauz njemačkog auditorija na nekoj priredbi. niti je to izraz jedne podudarajuće unutrašnje pokrenutosti, niti gubljenje u grupnoj euforiji, nego samo mehanička odrada. najbolja opcija za njemački auditorium je da dobiju vizuelni signal kad i koliko dugo se aplaudira.
južnjak se ne može sit načudit, u kojoj mjeri njemac sumnjiči prejurističke samoorganizacije i kako masivno naginje nad svim životnim oblastima razapeti koordinate paragrafa. i to ne samo zato što njemački zakonodavac ne podnosi pomisao na nekontrolirani tok stvari, nego što i njemački građanin revnosno podupire svaku pravnu finesu. tipične devijacije ovog legalizma su poznate iz priča njemačke svakodnevnice: grančica susjedovog žbunja strši preko ograde i ovaj podnosi tužbu bez da ga kontaktira; ili znakovi zabrane tipa "djeca iz kvarta A se ne smiju igrati na igralištu kvarta B"; ili brojni egzemplari hobi denuncijanata koji, potpuno nepomućeni u svom džihadu protiv prijestupnika, budnije od polizei nadgledaju poštivanje normi. u situacijama gdje su povrijeđene neke apstrakcije će njemac pokazati posebnu agilnost, dok tamo gdje je izazvana osobnost ili savjest reakcija oskudjeva. u tv-emisijama koje šok situacijom testiraju prisutnost u momentu, tipa “skrivena kamera”, pokazuju njemci ekstremnu tromost reakcija, posebno u poređenju sa južnjačkim prolaznicima. njemac očigledno samo tamo nije letargičan, gdje se čačka po nadpersonalnom, u (inter)personalnom je izgubljen.
ono što kontinentalni germani znatno više vole od drugih su institucionalizirana interesna druženja. tu je njemačka prvak svjeta. kaže se: "drei deutsche - ein verein" (verein = interesno udruzenje, klub). takva birokratiziranja slobodog vremena nastaju očigledno iz kompulzivne utopije redom protiv spontanosti. sve, samo ne osobno, samoorganizirajuće, iz samog sebe izraslo. u rezimeu: sjevernjačka atrofija insinkta stvara okoštavanja, proteze za instinkte, institucionalne artefakte za čuvstvene invalide. uvjek ista logika: stvari su formalizirane, motivacije za čin eksternalizirane, orbisi za improvizaciju koje potrebuje svaka zdrava, vitalna osoba su odstranjeni.

- - - - - - - - - -

njemci i nedostatak smisla za humor. humor uvjek izbiva tamo gdje je ispunjen samo jedan od slijedećih tri uslova: 1. pisustvo bojazni, tenzije 2. konkretno ljudsko se guši u nadljudskom 3. odsustvo unutrašnje pokretljivosti za rezonance. sva ta tri uslova njemac ima ujedinjena u sebi.
teško je naći njemca koji dok sjedi traži pozu tjelesnog komoda. njemci iz viših slojeva društva i kod kuće nose ispeglano odjelo i sjede rigidno u fotelji kao da su na audijenciji kod cara. njemac je u permanentnom stanju napetosti. kritička budnost mu je inkarnirana u ukočenom držanju, u promišljenoj gesti, u odsutnosti poleta. omniprezentna samosvjesnost ne prepušta tjelo samom sebi, mrzne ga nepovjerenjem i oprezom. za one koji oštrije opserviraju se u ospoljavanju njemca očituje i jedna mješavina ekspresionističke nezgrapnosti i ostataka militantne pruske odsječitosti u mimici i gestici - ne kao odlučnost, nego kao inhibirani flow, sa kratkim erupcijama. njemačka lica nemaju odgovarajuću muskulaturu podesnu za smjeh. energija komičnog se na takvim licima zbuni i postane grimasa. komično treba duševni fluid, medijalnost, lakoću, imaginativno bogastvo, smisao za neodređeno cjelinsko, i smisao za apsurd, a to je kao što rekoh ozbiljan njemački deficit. jedna zanimljivost: nivo smisla za humor u njemačkoj je proporcionalan sa nivoom pigmenta, što je koža više roza boje to je nivo manji, drugim rječima, što sjevernije to tužnije.
život je za njemca ozbiljna stvar, svugdje vrebaju sile nereda, alarm je uvjek “on”, spremnost na najvišem levelu. on je uvjek pod drillom nekog plana, neke obaveze. umjetnost vedrog, opuštenog i čulnog življenja kao kod latinskih naroda - “ars vivendi”, “savoir vivre” ili “la dolce vita” - je njemcu strana kao kineski. humor se ne nastanjuje tamo gdje vlada bogobojažljivost, a njemci su napeto fokusirani na više instance kao gotičke katedrale na nebesa. oni imaju jedan mistično-religiozan odnos prema institucionalnim monumentima, njihova osobnost je dobrim djelom izgubljena u totalitetima. država za njemca nije konstrukt koji služi građaninu, nego je neka vrsta hegelovskog moloha koji ždere individualnosti. u tom svjetu nadpersonalnih struktura i patosa veličine nema prostora za komično. humor je suprotnost i patosu i veličinama, i nastaje često u kontrastu s njima. u svjetu velikih odgovornosti nema humora. humor je uvjek u prizemnom, malom, ljudskom.
prvobitno rječ humor znači vlažnost, tečnost, nešto što rastače. komično je "eksplozija napetog očekivanja u ništa" reče njemac kant, drugim rječima, stanje friško nastale opuštenosti i pokreta. to isto je i smjeh. i osmjeh također kao amortizator kolizije treba elastičnost. smjeh je pobuna tjela protiv apstrakcije reče netko. apstrakcija kao nasilje nad posebnošću i čulnošću stvari, gdje se pokretno zrtvuje za nepokretno, je svjet u kojem njemac živi.
taj refleks apstrahiranja se posebno očituje u odnosu prema crnom humoru. južnjaci su se često sretali sa fenomenom da njemac na crni humor ne reagira sa smjehom nego sa jednim rigidnim moralizmom. njemci kao da konzekventno žive kantov "kategorički imperativ" - "šta kad bi svatko to radio?” ili "šta se da apstrahirat u načelo?". ta rigidna principijelnost njemca je u stvari neka vrsta malokrvnog idealizma iz glave, neautentičnog na isti način kao gore opisano pod temom neautentičnost, ne dolazi iz dubine bića, nije weltanschauung, nema energiju vrijednosti nego je samo skup sterlinih pravila. taj se gard najčešće javlja kod jedne određene njemačke vanjštine koja kod nas praktički ne postoji: anemični tipovi, ali ne senzibilni, vlažnog pogleda, nego u cjelini svog bića suhi, tvrdokorni, šturi i bez svakog fluida, hard core formalisti, nose često naočare i imaju govornu manu, nisu prisutni u tekućim situacijama, nego žive u jednom krutom, platonskom svjetu. ovaj tipus čovjeka uveliko determinira njemački lifestile.

 

[Physiognomic]

njemci i nedruštvenost. njemac je bez obzira na njegovu vjeroispovjest protestantski obilježen. ali i protestantizam sigurno nije samo doktrina koja je u tkivu mentaliteta, nego je i sama djelom izrasla iz mentaliteta, kao neka vrsta duhovne nadgradnje biopsihičkih datosti. za razliku od katoličkog institucionalizma, protestantizam ima jednu šizoidnu crtu: svatko je prepušten sam sebi na milost i nemilost boga, mora sam sa sobom (i biblijom) i u sebi samom tražiti izbavljenje. također njemačka umjetnost, najizrazitije literatura ima osjetne šizoidne karakteristike. za razliku od npr. francuske koja nastaje uvjek u dialogu sa jednim imaginiranim sagovornikom ili sa svješću o učinku, njemačka literatura je monologna. fokus njemca je prema unutra. on osluškuje sebe sa kritičkom budnošću koja registrira sva unutrašnja pomjeranja. ta hipertrofija svjesnosti je korjen i čuvene njemačke romantike, kompulzivno osluškivanje štimunga, bilježenje asocijativnih aura i sadržaja koji su stidljivi pred svjetlom - ne kao raskoš nesvjesnog, nego kao razvučenost svjesti, više kao aktivna registratura unutrašnjih pomjeranja, nego dionizijska predaja silama. ta prinudna "innerlichkeit" je samo jedna strana visokog napona svjesnosti, karakteristična za izrazitu manjinu njemačkog obrazovanog građanstva. na drugoj strani su mase onih protiv čega su ovi bili okrenuti - njemačko filistarstvo i okoštala malograđanština. njemci dakle mogu biti istovremeno u pozi prema-unutra i iz-vana. ali to iz-vana nije nadahnuće izvana nego čist formalizam, a formalisti sigurno ne pripadaju ekstrovertiranoj populaciji.
njemačka nedruštvenost je zabilježena od strane brojnih promatrača kroz povjest počev već od tacitusovih opservacija starih germana. germani nikad nisu voljeli blizinu, zato su preferirali život van gradova (za razliku od židova) gdje su imali dovoljno praznog prostora oko sebe. iskustvo južnjaka jednoglasno potvrđuje eremitsku prirodu njemca. kod njemaca je i u jeku druženja uvjek primjetna jedna uzajamna nenamjerna nezainteresiranost, ali ne kao cool odnos, nego indiferentnost iz utrnuća socijalnih organa. konverzacije ne zalaze u intimno, osobni problemi se ne iznose zato što se ne očekuje uživljavanje s druge strane, pazi se na socijalno odstojanje, odnosi nemaju intenzitet. teme su trijezne, suhoparne, tehničke naravi. njemac je od krtog, tvrdog materijala, težak i nepokretan, nema u sebi dinamičan medij za socijalne rezonance i nije prijemčiv na grupna nadahnuća.
ova introvertiranost stoji u vezi sa njemačkom “gemütlichkeit”, osobina koja se tradicionalno veže uz njemce i koju su oni sami često navodili kao odliku vlastitog mentaliteta. u direktnom prevodu bi značilo udobnost, u indirektnom nešto kao udobno + ugodno + akcent na duševnom, kao tradicionalno sazvučje tipa skloniti se, ušuškati, prigušiti svjetla, vratiti se u gnjezdo, “zu den müttern”. to je bidermajerska, malograđanska čežnja za idilom privatnosti, introvertiranoj ušuškanosti u familijarnu intimnost i zaštićenosti od gungule javnosti. ulice manjih njemačkih mjesta i periferni djelovi gradova su i danas, kako u hladnijim tako i u toplijim djelovima godine, sablasno puste, kao da je policijski sat na snazi. njemačka "gemütlichkeit" današnjice nije više unjedrenost u familijarnu privatnost, nego je samo strah od trenja socijalnih interakcija, njemci jednostavno žele biti single - sa svojim čukom.
iz ovoga je pogrešno zaključiti da su njemci atomističko društvo neodgovornih individua koje ne polažu račune jedno drugom. naprotiv, nitko nije manje individua od njemca. on će samog sebe savršeno bezbolno apstrahirat po kantovoj "budi općost", slobodu će glatko žrtvovati na oltaru nadindividualnog. kao i autisti, oni vole samoću - ali i siguronosnu izvjesnost društvenih konvencija. to što su njemci prvaci svjeta po broju interesnih udruženja, klubova ili članova u njima, sigurno nije iz goruće druzeljubivosti, nego naprotiv: njemac je geek i treba interesna druženja prije svega kao podršku individualnim interesima i sa reguliranim klubskum odnosima kompenzira nedostatak socijalne senzibilnosti. s druge strane su klubovi izraz njemačke kompulzivne neuroze - potreba za uglavljivanjem u kontrolne sisteme, gdje je otpuštena njihova osobna odgovornost i gdje se osjećaju sigurnim, u borbi protiv nereda i slučaja. to je njemački način druženja u kojem moraju postojati hijerarhija i kontrola, statuti i paragrafi, i gdje sve dobija političke obrise, postaje neka vrsta mini države, sa interesnom politikom, koji po pravilu degeneriraju u rigidni formalizam i birokratizam, koji se postavi iznad smisla i svrhe - "vereinsmaierei" - tipična njemačka devijacija društvenosti.

 

[hirajgoagain]

a ti si iz hrvatske?

 

[Physiognomic]

a ti si iz hrvatske?

srbin iz hrvatske.

 

[hirajgoagain]

a je l su ti nemci i austrijanci ili su oni posebni?

 

[Aston M]

njemci i izbjegavanje rizika. proračun rizika je kod njemca totalno nerelan. njegov um nema protutežu u biosu pa se zalaufa u prazno. njemac je anemični protestantski asket i uvjek je prinudno fokusiran na izbjegavanje potencijalne štete, a za zov gušta nema senzibilitet. mogućnost negativnog ishoda doživljava uvjek predimenzionirano, lako ga zaokupi i sklizne mu u centar kalkulacija. takvi oprezni likovi su kod nas potisnuti na rub zbivanja, zato što se zdravlje i vitalnost - naša bazna vrijednost - prema riziku odnose kao prema životodavnom kicku. njemcu se u svakoj i najbanalnijoj situaciji aktivira kontrolna instanca razuma, sa računicama totalno nevezanim uz životnu stvarnost, koje mu ubijaju flow i čine od njega letargičara. on je u dubini svog bića nesposoban da se prepusti diktatu momenta i ozbiljno boluje od deficita spontanosti. nesvjesno koje inače ima privilegiju intimnosti sa situacijama mu je umrtvljeno, on nema vitalno povjerenje i zato mu jedan neodređeni bazni strah zviždi kroz unutrašnju prazninu. taj vakum nesigurnosti traži nadoknadu, preventiva postaje opsesivna ideja. dovoljna je samo slutnja rizika da se aktiviraju refleksi temeljitog osiguravanja. deficit elan vitala[\i] čini od njega kroničnog sumnjičavca i pesimista, on ne vjeruje ni u pozitivan ishod, ni u improvizirano ovladavanje situacijom, a da ne spominjem koliko mu je udaljeno tražiti kick u opasnostima. on svugdje gura tu siguronosnu misao, najupadljivije u druženjima, gdje je prirodom stvari povjerenje vezivna snaga. zato je društveni život u njemačkoj sahara. i zato je polovica naštampane literature o osiguranjima u svjetu na njemačkom jeziku. i zato u njemačkoj ni u najdubljoj šumi ne možeš izbjeći table sa zabranama ili upozorenjima.
u njemačkim školama postoji tendenca spontanog grupiranja djece po shemi njemci vs južnjaci. južnjaci su po pravilu, animalni (animus = duša), puni elana, predani zivotu i zato im njemački štreberi koji sa učiteljima vode konverzacije o maksimiranju penzije dođu kao pod sedativma. njemački školarci se po pravilu slabo snalaze sa vitalnim vrijednostima, ljepota, hrabrost, prijateljska lojalnost, ponos, i odgovaraju više onim nerdovskim, rubnim egzistencijama iz naših učionica.
ono što je komično u svemu tome je da njemac ne misli ni slučajno da njegov refleks osiguravanja proishodi iz deficita. kad on upotrijebi onu svoju životnu preambulu "povjerenje je dobro, ali sigurnost je bolja" teško je previdjeti da se on pri tom osjeća mudro, daleko od pomisli da je kronična potreba za produciranjem izvjesnosti simptom ozbiljne egzistencijalne manjkavosti.

Po ovome sam veliki Nemac

 

[Svetozar ot Ružičić]

volim ovu temu (:

u pocetku sam mislio da si ti dionys ali kad si izneo svoj stav o humoru prestao sam da mislim.

 

[hirajgoagain]

pa jeste isto sam nemac onda

 

[gost 343533]

Odakle su ovi citati ?

 

[Physiognomic]

zašto citati?

 

[gost 343533]

Pa pretpostavljam da je iz neke knjige ....

ili neke koja tek treba da se izda ?

 

[!JO]

njemci i izbjegavanje rizika. proračun rizika je kod njemca totalno nerelan. njegov um nema protutežu u biosu pa se zalaufa u prazno. njemac je anemični protestantski asket i uvjek je prinudno fokusiran na izbjegavanje potencijalne štete, a za zov gušta nema senzibilitet. mogućnost negativnog ishoda doživljava uvjek predimenzionirano, lako ga zaokupi i sklizne mu u centar kalkulacija. takvi oprezni likovi su kod nas potisnuti na rub zbivanja, zato što se zdravlje i vitalnost - naša bazna vrijednost - prema riziku odnose kao prema životodavnom kicku. njemcu se u svakoj i najbanalnijoj situaciji aktivira kontrolna instanca razuma, sa računicama totalno nevezanim uz životnu stvarnost, koje mu ubijaju flow i čine od njega letargičara. on je u dubini svog bića nesposoban da se prepusti diktatu momenta i ozbiljno boluje od deficita spontanosti. nesvjesno koje inače ima privilegiju intimnosti sa situacijama mu je umrtvljeno, on nema vitalno povjerenje i zato mu jedan neodređeni bazni strah zviždi kroz unutrašnju prazninu. taj vakum nesigurnosti traži nadoknadu, preventiva postaje opsesivna ideja. dovoljna je samo slutnja rizika da se aktiviraju refleksi temeljitog osiguravanja. deficit elan vitala[\i] čini od njega kroničnog sumnjičavca i pesimista, on ne vjeruje ni u pozitivan ishod, ni u improvizirano ovladavanje situacijom, a da ne spominjem koliko mu je udaljeno tražiti kick u opasnostima. on svugdje gura tu siguronosnu misao, najupadljivije u druženjima, gdje je prirodom stvari povjerenje vezivna snaga. zato je društveni život u njemačkoj sahara. i zato je polovica naštampane literature o osiguranjima u svjetu na njemačkom jeziku. i zato u njemačkoj ni u najdubljoj šumi ne možeš izbjeći table sa zabranama ili upozorenjima.
u njemačkim školama postoji tendenca spontanog grupiranja djece po shemi njemci vs južnjaci. južnjaci su po pravilu, animalni (animus = duša), puni elana, predani zivotu i zato im njemački štreberi koji sa učiteljima vode konverzacije o maksimiranju penzije dođu kao pod sedativma. njemački školarci se po pravilu slabo snalaze sa vitalnim vrijednostima, ljepota, hrabrost, prijateljska lojalnost, ponos, i odgovaraju više onim nerdovskim, rubnim egzistencijama iz naših učionica.
ono što je komično u svemu tome je da njemac ne misli ni slučajno da njegov refleks osiguravanja proishodi iz deficita. kad on upotrijebi onu svoju životnu preambulu "povjerenje je dobro, ali sigurnost je bolja" teško je previdjeti da se on pri tom osjeća mudro, daleko od pomisli da je kronična potreba za produciranjem izvjesnosti simptom ozbiljne egzistencijalne manjkavosti.

Zlobno i zlonamerno ...
da sam uopste dovde citala u ove kasne sati ...

Ne kaze se "povjerenje je dobro, ali sigurnost je bolja" nego "poverenje je dobro ali kontrola je bolja" u originalu: „Vertrauen ist gut, Kontrolle ist besser!“ a to ne potice od Nemaca nego je ruska poslovica i potice od Lenjina: "Dowerjai, no prowerjai". Tom poslovicom se ljudi u sali sluze pa i ja ponekad

Ciji je tekst?

 

[Physiognomic]

kontrola ili sigurnost, lenjin ili hanswurst, ne mjenja na stvari.

 

[Physiognomic]

a je l su ti nemci i austrijanci ili su oni posebni?

austrijanci su naravno njemci, ali ni njemci nisu monolitni blok, nego imaju svoje prostorne akcentuiranosti. u njemačkoj je gradient na liniji sjever-jug jasno osjetan. austrijanci su u tom smislu juznjački njemci. to znači porast temperamenta, realizma i rafinesse ali donekle i "alemanskih" vrlina, koje su najizrazenije u švajcarskoj: malogradjanske sitničavosti i opsesivnog ćistunstva.
austrijanci nisu tupi kao njemci, kod njih se već naslućuje "dinarska" prefriganost.