Moram da ukažem na drugu stranu ove priče.Jedno vreme lutalica je bilo toliko da smo morali da pratimo decu do škole a nismo smeli da ih šaljemo ni u prodavnicu ni da bace smeće(oko kontejnera ih je bilo najviše).Napadali su žene i decu(nijednog muškarca), ugrizli najmanje osmoro-koliko ja znam. Primali su se tetanusi, zvali šinteri, lovci, a onda je jedan čovek čije je dete bilo napadnuto samleo otrov za pacove,staklo od pivske flaše i mleveno meso i sve ih potrovao.Koliko to god to strašno zvučalo, laknulo nam je. Osećali smo se kao da živimo pod opsadom na ulicama Kalkute.
Da je, nedaj Bože moje dete bilo u opasnosti, mogla bih da ih koljem ili pucam u njih na sred ulice. Svako ima svoje prioritete.