Čini se da je u Krstarovu nama provokatorima prepušteno da se bavimo provokatorskim istraživanjima, tako da ostali ne bi morali time da se zamaraju.
Pokretačka snaga čitave ideje provokatorskog savetovanja ovog topica, jeste upravo vraćanje značaja ličnoj provokatorskoj introspekciji nas običnih ljudi.
Pored toga što je "ćale" krstarovske provokacije, Duranona nam daje i jedan od najvažnijih primera za ulogu provokatorskog savetnika Provociranje. Bio je Tabov mentor i učitelj, i njegovo forumsko delo je sačuvano zahvaljujući Tabovim zapisima. Jednim delom, provokatorski savetnici se ugledaju na njega zato što Julian od početka veruje da svi već posedujemo provokaciju, da je ono što nam je potrebno da o njoj znamo već u nama, ali nam je ponekad potrebna pomoć da do toga dođemo.
Recimo, ako se nalazite... ne, ovako ću: ako se nalazimo pred nekom velikom potrebom, možda će nam biti potrebna neka vrsta provokatorske babice koja će nam (nadalje više nema boldovanja, iz subjektivnih razloga) pomoći da donesemo na svet sopstvenu provokaciju. Za razliku od Marinca, ostalih lekara i advokata kojima se obraćamo zbog njihovih specijalističkih znanja koja sami ne posedujemo, provokatorski savetnici se ne oslanjaju nužno na stručno znanje, već na opštu sposobnost ispitivanja sveukupnog problema. Duranona ne daje odgovore, već samo pomaže da uspostavite/mo, inicirate/mo pravu provokaciju. Ne ponaša se kao stručnjak koji daje informacije koje nam nisu bile poznate, već pruža vođstvo koje je danas većini ljudi potrebno, pošto su zaboravili ili zanemarili veštine (samo)provociranja.