Charles Proteus Steinmetz: "Možemo steći ideju o tome koliko naša percepcija prirode zavisi od naše koncepcije vremena tako što predstavimo kako bi priroda izgledala da je naša percepcija vremena 100.000 puta brža ili 100.000 puta sporija. U prvom slučaju, sa našim čulnim opažanjima 100.000 puta bržim, svi događaji u prirodi bi nam se činili 100.000 puta sporiji. Bio bi to stacionaran i nepomičan svet. Jedini pokret koji bismo mogli da vidimo našim očima bio bi pokret topovske kugle, koja bi puzala polako, brzinom manjom od puža.
Ekspresni voz koji ide brzinom od šezdeset milja na sat izgledao bi kao da miruje, i trebao bi poseban eksperiment da se ustanovi njegovo kretanje. Ako bi zabeležili njegov položaj na šinama i proverili posle pet minuta, po sadašnjem vremenu, otkrili bi da se pomerio za tri inča.
Bio bi to opasan svet, jer bi postojalo mnogo objekata — koja čula ne bi mogla razlikovati od bezopasnih, a sa kojima bi kontakt bio opasan, čak i fatalan; jedan te isti objekat (kao ekspresni voz) ponekad može biti bezopasan (u mirovanju), ponekad opasan (u pokretu), a da naša čula ne mogu da vide razliku.
S druge strane, sa našim čulnim opažanjima 100.000 puta sporijim, svi događaji u prirodi bi nam izgledali 100.000 puta brže. Malo bi bilo odmora u prirodi, videli bi kako se biljke, pa i kamenje pomera. Mogli bi posmatrati u jednoj ili dve minute, po sadašnjem vremenu, kako biljka niče iz semena, raste, cveta, donosi plod i umire.
Sunce i mesec bili bi svetleće trake koje prelaze nebo; dan i noć smenjujuće sekunde svetlosti i tame. Veliki deo prirode, sve pokretne stvari, bile bi nevidljive za nas. Ako bih pomerio ruku, ona bi nestala, da bi se ponovo pojavila kada bih je držao mirno.
Bilo bi uobičajeno da se neko iznenada pojavi i isto tako iznenada nestane iz naše sredine, ili da vidimo samo deo tela. Nestajanje i pojava objekata bile bi uobičajene pojave u prirodi; i trebalo bi da govorimo o 'nestajanju' i 'pojavljivanju', umesto o 'kretanju' i 'zaustavljanju'. Sudari, obično bezopasni, sa nevidljivim objektima bili bi uobičajena pojava."
***
Doživljaj vremena i prostora, nije isti za sva živa bića jer imaju drugačija čula i inteligenciju. Zbog toga se različito orijentišu i preživljavaju. Ono što fascinira je neverovatna uskladjenost njihovih tela sa ambijentom i uslovima života. Na primer, čulo mirisa pasa je 10 000 do 100 000 puta razvijenije nego kod ljudi, što ih čini izvrsnim tragačima. Orao može videti plen sa 3km. daljine. Veliki voštani moljac ima najbolji sluh na svetu itd.
Sva tela na Zemlji su idealna za njenu gravitaciju. Za druge planete bi bila preteška ili prelagana. Na nekima bi propali, a na nekima odleteli. Nije isključena mogućnost da u vasioni postoje bića s razvijenijim čulima i inteligencijom čiji je doživljaj vremena i prostora kao i razumevanje života naprednije i kompleksnije od našeg.
Naučnici i filozofi različito definišu prostor. Newton ga je okarakterisao kao apsolutan. Smatrao je da postoji nezavisno od materije, tj. da nije određen time da li u njemu ima predmeta ili ne. Leibnitz je mislio da je prostor relativan i da se nalazi u zavisnom odnosu sa telima unutar njega. Kant je vreme i prostor okarakterisao kao svesne kategorije preko kojih su ljudi u stanju da imaju odnos sa prirodom.
Bez prostora ne bi moglo biti različitih materijalnih pojava i tela, odnosno njihove odeljenosti, individualnosti i vidljivosti. Bez odeljenosti i individualnosti uočavanje bi bilo nemoguće, a time i inteligencija. Uočavanje je prva, polazna karika u lancu spoznaje. Postanemo svesni nečeg tek kada to uočimo. Od toga momenta to postoji. Dok se ne uoči ne postoji.
Prostorna odeljenost, takodje, omogući interakciju koja stavi tela u korelativni odnos. Taj odnos najbolje otkriva njihove karakteristike. S obzirom da je svaka interakcija uslovljena vremenom, vreme je, pored prostora, neizostavan element spoznaje i logičnog rasudjivanja.
Svest je komplementarno suprotna materiji i energiji. Misli i osećanja su bezvučna, dok su tela u prostoru i vremenu zvučna. Takva razlika aktivira i stimuliše razvoj svesti. Omogućava joj da kroz zvukove, materijalne oblike i pojave stvara ideje preko kojih dobija unutrašnju sliku spoljašnjeg sveta.
Ključnu ulogu u nastanku ideja ima uskladjenost unutrašnjeg prostora i vremena sa spoljašnjim. Vreme i prostor u fizičkom svetu nema fleksibilnost kao unutrašnje, već je odredjeno. Na primer, da bi stigli od mesta A do mesta B moramo se kretati. Prema udaljenosti A i B, kao i brzini kretanja, se može tačno izračunati za koje vreme se stigne od A do B.
U svetu ideja je drugačije. Ne mora se kretati. Dovoljno je samo zamisliti i dobije se unutrašnja slika mesta i vremena. Fizičko telo se ne može iz odrasle forme vratiti u oblik malog deteta. U unutrašnjem može. U njemu je prošlost i budućnost uvek dostupna. Instantno se vraća u doba detinjstva, kao što se predvidja i planira budućnost.
Odredjenost ili merljivost spoljašnjeg vremena i prostora čini osnovu realnosti i sporazuma. Kod uma koji ignoriše fizičku odredjenost ili koji se rukovodi samo unutrašnjim svetom ideja dolazi do preteranog subjektivizma i grešaka u logičnom rasudjivanju.
Ali, i um koji ostaje samo pod uticajem spoljašnje slike sveta i zapostavlja unutrašnju fleksibilnost vremena i prostora, odnosno ne koristi imaginaciju i intuiciju, postaje ograničen i zatvoren. Gubi sposobnost da se otvara ka novim uvidima i uči kroz suptilnije egzistencijalne zakonitosti. Prema tome, idealno je imati otvoren um koji koristi puni svesni kapacitet sjedinjavanjem racionalnog i intuitivnog. Jedino to vodi ka pomaku i novim otkrićima.
Ponekad se, čak, može desiti da se kroz idejnu fleksibilnost uvidi nešto što do tada nije uočeno i što se, još uvek, ne može dokazati. Takvo shvatanje obično protivreči opšeprihvaćenom mišljenju, pa naidje na otpor i ismejavanje da bi se kasnije pokazalo tačnim. U takvim slučajevima se i kaže da se išlo ispred vremena. Nije se zadržalo samo u očiglednom i dostupnom, već se otišlo dalje u nepoznato i otkrilo skriveno.
Pamćenje je, takodje, značajan element procesa spoznavanja i učenja. Omogućava smisaoni kontinuitet kroz stalnu interakciju misli i osećanja. Mislima postajemo svesni nečega logičnim rasuđivanjem kroz vreme i prostor, dok osećanjima "putujemo" kroz vreme i prostor da bi se nečega setili.
Da je pamćenje u uskoj vezi sa osećanjima vidi se po tome što potiskivanje bolnog osećanja, uzrokovanog nekim dogadjajem, rezultira iščezavanjem toga dogadjaja iz sećanja. Ali, nikada ništa ne nestaje iz svesti. Ako nešto nije u svesnom ili širini misli, onda je u nesvesnom ili dubini osećanja. Svest sažimanjem i prelaskom u osećanja, skladišti dogadjaje i informacije u nesvesno, dok ih prelaskom u misli, opet, čini svesnim i dostupnim.
Subjekt u interakciji sa različitim telima u prostoru postaje svestan promena ili vremena kao prošlog, sadašnjeg i budućeg. To mu omogućava razumevanje. Um je neprestano obasut različitim nadražajima koji se, preko misli, transformišu u bezbroj različitih momenata. Da bi momenti imali smisao subjekt mora znati šta se dešava, šta se desilo i šta se može desiti. Jedino tako dobija koherentno, inteligentno razumevanje i postaje svestan svojih aktivnosti i njihovih posledica.
Ekspresni voz koji ide brzinom od šezdeset milja na sat izgledao bi kao da miruje, i trebao bi poseban eksperiment da se ustanovi njegovo kretanje. Ako bi zabeležili njegov položaj na šinama i proverili posle pet minuta, po sadašnjem vremenu, otkrili bi da se pomerio za tri inča.
Bio bi to opasan svet, jer bi postojalo mnogo objekata — koja čula ne bi mogla razlikovati od bezopasnih, a sa kojima bi kontakt bio opasan, čak i fatalan; jedan te isti objekat (kao ekspresni voz) ponekad može biti bezopasan (u mirovanju), ponekad opasan (u pokretu), a da naša čula ne mogu da vide razliku.
S druge strane, sa našim čulnim opažanjima 100.000 puta sporijim, svi događaji u prirodi bi nam izgledali 100.000 puta brže. Malo bi bilo odmora u prirodi, videli bi kako se biljke, pa i kamenje pomera. Mogli bi posmatrati u jednoj ili dve minute, po sadašnjem vremenu, kako biljka niče iz semena, raste, cveta, donosi plod i umire.
Sunce i mesec bili bi svetleće trake koje prelaze nebo; dan i noć smenjujuće sekunde svetlosti i tame. Veliki deo prirode, sve pokretne stvari, bile bi nevidljive za nas. Ako bih pomerio ruku, ona bi nestala, da bi se ponovo pojavila kada bih je držao mirno.
Bilo bi uobičajeno da se neko iznenada pojavi i isto tako iznenada nestane iz naše sredine, ili da vidimo samo deo tela. Nestajanje i pojava objekata bile bi uobičajene pojave u prirodi; i trebalo bi da govorimo o 'nestajanju' i 'pojavljivanju', umesto o 'kretanju' i 'zaustavljanju'. Sudari, obično bezopasni, sa nevidljivim objektima bili bi uobičajena pojava."
***
Doživljaj vremena i prostora, nije isti za sva živa bića jer imaju drugačija čula i inteligenciju. Zbog toga se različito orijentišu i preživljavaju. Ono što fascinira je neverovatna uskladjenost njihovih tela sa ambijentom i uslovima života. Na primer, čulo mirisa pasa je 10 000 do 100 000 puta razvijenije nego kod ljudi, što ih čini izvrsnim tragačima. Orao može videti plen sa 3km. daljine. Veliki voštani moljac ima najbolji sluh na svetu itd.
Sva tela na Zemlji su idealna za njenu gravitaciju. Za druge planete bi bila preteška ili prelagana. Na nekima bi propali, a na nekima odleteli. Nije isključena mogućnost da u vasioni postoje bića s razvijenijim čulima i inteligencijom čiji je doživljaj vremena i prostora kao i razumevanje života naprednije i kompleksnije od našeg.
Naučnici i filozofi različito definišu prostor. Newton ga je okarakterisao kao apsolutan. Smatrao je da postoji nezavisno od materije, tj. da nije određen time da li u njemu ima predmeta ili ne. Leibnitz je mislio da je prostor relativan i da se nalazi u zavisnom odnosu sa telima unutar njega. Kant je vreme i prostor okarakterisao kao svesne kategorije preko kojih su ljudi u stanju da imaju odnos sa prirodom.
Bez prostora ne bi moglo biti različitih materijalnih pojava i tela, odnosno njihove odeljenosti, individualnosti i vidljivosti. Bez odeljenosti i individualnosti uočavanje bi bilo nemoguće, a time i inteligencija. Uočavanje je prva, polazna karika u lancu spoznaje. Postanemo svesni nečeg tek kada to uočimo. Od toga momenta to postoji. Dok se ne uoči ne postoji.
Prostorna odeljenost, takodje, omogući interakciju koja stavi tela u korelativni odnos. Taj odnos najbolje otkriva njihove karakteristike. S obzirom da je svaka interakcija uslovljena vremenom, vreme je, pored prostora, neizostavan element spoznaje i logičnog rasudjivanja.
Svest je komplementarno suprotna materiji i energiji. Misli i osećanja su bezvučna, dok su tela u prostoru i vremenu zvučna. Takva razlika aktivira i stimuliše razvoj svesti. Omogućava joj da kroz zvukove, materijalne oblike i pojave stvara ideje preko kojih dobija unutrašnju sliku spoljašnjeg sveta.
Ključnu ulogu u nastanku ideja ima uskladjenost unutrašnjeg prostora i vremena sa spoljašnjim. Vreme i prostor u fizičkom svetu nema fleksibilnost kao unutrašnje, već je odredjeno. Na primer, da bi stigli od mesta A do mesta B moramo se kretati. Prema udaljenosti A i B, kao i brzini kretanja, se može tačno izračunati za koje vreme se stigne od A do B.
U svetu ideja je drugačije. Ne mora se kretati. Dovoljno je samo zamisliti i dobije se unutrašnja slika mesta i vremena. Fizičko telo se ne može iz odrasle forme vratiti u oblik malog deteta. U unutrašnjem može. U njemu je prošlost i budućnost uvek dostupna. Instantno se vraća u doba detinjstva, kao što se predvidja i planira budućnost.
Odredjenost ili merljivost spoljašnjeg vremena i prostora čini osnovu realnosti i sporazuma. Kod uma koji ignoriše fizičku odredjenost ili koji se rukovodi samo unutrašnjim svetom ideja dolazi do preteranog subjektivizma i grešaka u logičnom rasudjivanju.
Ali, i um koji ostaje samo pod uticajem spoljašnje slike sveta i zapostavlja unutrašnju fleksibilnost vremena i prostora, odnosno ne koristi imaginaciju i intuiciju, postaje ograničen i zatvoren. Gubi sposobnost da se otvara ka novim uvidima i uči kroz suptilnije egzistencijalne zakonitosti. Prema tome, idealno je imati otvoren um koji koristi puni svesni kapacitet sjedinjavanjem racionalnog i intuitivnog. Jedino to vodi ka pomaku i novim otkrićima.
Ponekad se, čak, može desiti da se kroz idejnu fleksibilnost uvidi nešto što do tada nije uočeno i što se, još uvek, ne može dokazati. Takvo shvatanje obično protivreči opšeprihvaćenom mišljenju, pa naidje na otpor i ismejavanje da bi se kasnije pokazalo tačnim. U takvim slučajevima se i kaže da se išlo ispred vremena. Nije se zadržalo samo u očiglednom i dostupnom, već se otišlo dalje u nepoznato i otkrilo skriveno.
Pamćenje je, takodje, značajan element procesa spoznavanja i učenja. Omogućava smisaoni kontinuitet kroz stalnu interakciju misli i osećanja. Mislima postajemo svesni nečega logičnim rasuđivanjem kroz vreme i prostor, dok osećanjima "putujemo" kroz vreme i prostor da bi se nečega setili.
Da je pamćenje u uskoj vezi sa osećanjima vidi se po tome što potiskivanje bolnog osećanja, uzrokovanog nekim dogadjajem, rezultira iščezavanjem toga dogadjaja iz sećanja. Ali, nikada ništa ne nestaje iz svesti. Ako nešto nije u svesnom ili širini misli, onda je u nesvesnom ili dubini osećanja. Svest sažimanjem i prelaskom u osećanja, skladišti dogadjaje i informacije u nesvesno, dok ih prelaskom u misli, opet, čini svesnim i dostupnim.
Subjekt u interakciji sa različitim telima u prostoru postaje svestan promena ili vremena kao prošlog, sadašnjeg i budućeg. To mu omogućava razumevanje. Um je neprestano obasut različitim nadražajima koji se, preko misli, transformišu u bezbroj različitih momenata. Da bi momenti imali smisao subjekt mora znati šta se dešava, šta se desilo i šta se može desiti. Jedino tako dobija koherentno, inteligentno razumevanje i postaje svestan svojih aktivnosti i njihovih posledica.