-Pogledajte devojku ustalu iz samrtne postelje! Ne čini li vam se da naše seme leči? Diže iz mrtvih?
Neko dobaci iz gomile:
-Velike su Šumske moći!
Duž trga prasne veseo smeh, zvižduci i ruganje.
-Stariji Narode! Braćo!
Bio je to ljudski glas, star, drhtav, preplašen. Margit otvori oči.
Lomača je sad gorela tako moćno i visoko da je počela pretiti najbližim krovovima, mada se činilo da to niko ne primećuje, a jaru je čak i Margit osećala na licu. U žutom i crvenom svetlu urlajućih plamenova, u samom srcu trga, Aedan je stajao pored uplakane devojke. Ona se na tren povela na nogama, ili možda pokušala uzmaći od paklene jare, ali Aedanova ruka poleti, pograbi je za dugu, rasplelu kosu i bezosetno i grubo vrati na mesto. Devojka jaukne i počne da se otima. Aedan joj okrete lice ka svom povukavši je za kosu takvom silinom da ju je bukvalno odigao sa zemlje.
-Ako ne budeš bila mirna, kučko lažljiva, baciću te u vatru. Jesi li me razumela?
Devojka je jecala. On je protrese.
-Jesi li me razumela, gaduro mala? Hoćeš li da goriš, ha?
-Ne! Ne, molim vas! Ne!
Aedan je gadljivo odgurne od sebe. Onda je pogledao u starca koji je maločas istupio i progovorio. Margit ga prepozna, bio je to jedan od seoskih starešina.
Aedan mu reče:
-Ne nazivaj me bratom, smrtniče. Mi nismo rod s lažljivom ljudskom gamadi.
-Ali gospodine... Zašto mučite tu nesretnicu? Zašto palite? Zar naše selo nije uvek poštovalo Šumu...
Trg se uskomeša, i nestrpljivo neodobravanje zasikće kao koloplet zmija. Aedan prekide starca:
-Budi sretan, čoveče, ako ti ne zapalim celo selo. I više ne uzimaj Šumu u usta. Došli smo da vam kažemo da više nikada ne uzimate Šumu u usta. Ovo je bio zadnji put da palacate tim račvastim jezicima po mom rodu. Govorili smo predugo, ali gluvim ušima. Sad smo rešili da se postaramo da nas najzad čujete. Čuješ li me, starče?
Starac se tresao pred njim. Znoj mu je licem cureo kao kiša.
-I mislio sam, da.
Ponovo je zgrabio devojku za kosu, a onda je bacio na kolena pred starca ne obraćajući nikakvu pažnju na njene vriske.
-Neka ti kučka sama kaže zašto je noćas ovde. Neka ti kaže kako se vukla oko Šume mesecima, kao kučka u teranju. Šta kaže Zakon, starče? Šuma ne odbija poklon kad joj se ponudi. I šta još kaže Zakon, smrtniče, Zakon stariji nego si u stanju i da zamisliš u svom malom ljudskom umu? Zar ne kaže da Šuma ne uzima device na silu, nikada? To je ono što tvoj rod radi, starče! Svaki prokleti put kad ste moje srodnike optužili za takve gadosti, šta je najposle bilo?
Zaokružio je pogledom duž trga.
-Sad više ne umete da govorite? Pitao sam vas nešto! Kad god ste optužili Šumu da vam je napastvovala mlade, šta se na kraju pokazalo kao istina? Zar niste svaki put najposle našli krivca među sobom? Kad je makar jedna vaša optužba bila tačna?
Silovito se okrenuo ka devojci.
-Reci svojim srodnicima, kad sam ih ovako lepo okupio, da nijedna kuća ne ostane gluva! Ko te je silovao? Ko te je silovao, lažljivice?
Devojka je, klečeći, sklapala ruke pred njim.
-Molim vas...
Aedan je ošamari nadlanicom, silinom od koje joj je glava poletela kao cvet na stapci. Krv poprska beli mramor.
Trg je sad bio nem. Jedino što se čulo, bilo je piskavo zavijanje vatre, i devojčini grleni jecaji. Kosa joj je pala preko lica koje je prignula skoro do zemlje.
-Pitaću te zadnji put. Ko te je silovao?
Čelom dodirujući mramor i skrivenog lica, devojka propenta:
-Ne... Nije bilo silovanje... Ja... Lagala sam...
-Zašto si lagala?
-Otac... Ubio bi me... Video me je noću u polju, nisam smela da mu kažem...
Aedan ispljune:
-Ljudi.
Od zgađenosti njegovog glasa, devojka pade ničice i poče da plače kao da se rastaje s dušom. Ali Aedan više nije obraćao pažnju na nju. Još jednom se okrenuo nemoj gomili.
-Zazivam sve bogove da me čuju. Ako još jednom optužite moj rod za svoje sopstvene gadosti, ili prekršite Zakone, neće vam samo trg goreti. Doći ću i zapaliću vam celo selo. Sad se gubite. Smesta!
Kao da se prenuo iz kakve magije koja ga je dotad držala u nemosti i nepomičnog, trg zabruji. Stotine nogu zatabana u begu, gazeći preko nesretnika koji nisu bili dovoljno hitri. Žene su plakale, deca vrištala, svako je pokušavao pobeći što pre može. Margit je stajala, ošamućena, ne osećajući kako je guraju i laktaju, ne registrujući plač i vrisku. Neko je nešto govorio, ali ona je bila miljama daleko. Onda je snažne ruke pograbe za mišice i silom je okretu.
Margitine se oči izbistre. Tu je pred njom stajao Aedan, ukopavši joj one duge prste u mišice i stežući je njima kao mengelama. Zbog svetla jare koje ga je obasjavalo, kosa mu je bila riđa kao da i ona gori. Goreo je sav, jasno mu je videla plešuće plamenove u očima i imala je dojam da mu iz tela izbija vrelina još i jača nego ona koja je urlala posred trga. Bio je to Aedan, svakako, Aedan kojeg poznaje otkad zna za sebe. Nikad ne bi mogla pobrkati Aedana s bilo kim drugim na celom svetu. Bio je to dečak iz Šume koji ju je, sad već jednog pradavnog sajmenog dana, dok je očarano razgledala filigranski nakit u zlatarevom izlogu, povukao za pramen kose, rekavši: "Zelenooka, je li te oštenila lisica?" Bio je to Aedan koji joj je rekao da prestane da cmizdri kad je shvatila da je belu pitomičku suknju zamazala travom, i da nema načina da to ujutro objasni sestrama; a onda je poseo na kamen pored potoka, i sam joj oprao skute, tako da se sutra ništa nije poznalo. Bio je to Aedan koji ju je poznavao kao niko na svetu, jedina osoba kojoj je pričala svoje sitne male tajne i slabosti, a i one veće. Aedan, od krvi i roda kojoj smrtnik nikad ne sme da veruje, koja poznaje hiljade načina da prevesla i obmane čoveka, i uživa da to čini, a pored se kojeg osećala savršeno sigurno i zaštićeno, jer je to bio Aedan koji je nikad nije povredio, nikad izdao njene tajne i u kojeg se mogla pouzdati bez da dva puta razmisli. Aedan koji ju je slušao, i govorio s njom, i razumeo je, Aedan koji je pričao njen jezik, brat kog nikad nije imala i partner kojeg nikad neće imati.
U isto vreme, bio je stranac, tuđin koji pali trgove, osoba koja ju je noćas uplašila onako kako nije ni sanjala da bi se ikoga uplašiti mogla.
Ona nije umela pomiriti ta dva Aedana u svojoj glavi. To nije imalo nikakvog smisla. To je bilo kao da se probudila jedno jutro, i shvatila da bi se nebo svaki čas moglo svaliti na zemlju.
On reče:
-Otkrio sam ko je silovao tvoju farmersku ćerku, sestro Margit. Mislio sam da bi htela da znaš.
A onda je uradio zadnje što je još držalo nebo da se ne sruši na zemlju.
Neko dobaci iz gomile:
-Velike su Šumske moći!
Duž trga prasne veseo smeh, zvižduci i ruganje.
-Stariji Narode! Braćo!
Bio je to ljudski glas, star, drhtav, preplašen. Margit otvori oči.
Lomača je sad gorela tako moćno i visoko da je počela pretiti najbližim krovovima, mada se činilo da to niko ne primećuje, a jaru je čak i Margit osećala na licu. U žutom i crvenom svetlu urlajućih plamenova, u samom srcu trga, Aedan je stajao pored uplakane devojke. Ona se na tren povela na nogama, ili možda pokušala uzmaći od paklene jare, ali Aedanova ruka poleti, pograbi je za dugu, rasplelu kosu i bezosetno i grubo vrati na mesto. Devojka jaukne i počne da se otima. Aedan joj okrete lice ka svom povukavši je za kosu takvom silinom da ju je bukvalno odigao sa zemlje.
-Ako ne budeš bila mirna, kučko lažljiva, baciću te u vatru. Jesi li me razumela?
Devojka je jecala. On je protrese.
-Jesi li me razumela, gaduro mala? Hoćeš li da goriš, ha?
-Ne! Ne, molim vas! Ne!
Aedan je gadljivo odgurne od sebe. Onda je pogledao u starca koji je maločas istupio i progovorio. Margit ga prepozna, bio je to jedan od seoskih starešina.
Aedan mu reče:
-Ne nazivaj me bratom, smrtniče. Mi nismo rod s lažljivom ljudskom gamadi.
-Ali gospodine... Zašto mučite tu nesretnicu? Zašto palite? Zar naše selo nije uvek poštovalo Šumu...
Trg se uskomeša, i nestrpljivo neodobravanje zasikće kao koloplet zmija. Aedan prekide starca:
-Budi sretan, čoveče, ako ti ne zapalim celo selo. I više ne uzimaj Šumu u usta. Došli smo da vam kažemo da više nikada ne uzimate Šumu u usta. Ovo je bio zadnji put da palacate tim račvastim jezicima po mom rodu. Govorili smo predugo, ali gluvim ušima. Sad smo rešili da se postaramo da nas najzad čujete. Čuješ li me, starče?
Starac se tresao pred njim. Znoj mu je licem cureo kao kiša.
-I mislio sam, da.
Ponovo je zgrabio devojku za kosu, a onda je bacio na kolena pred starca ne obraćajući nikakvu pažnju na njene vriske.
-Neka ti kučka sama kaže zašto je noćas ovde. Neka ti kaže kako se vukla oko Šume mesecima, kao kučka u teranju. Šta kaže Zakon, starče? Šuma ne odbija poklon kad joj se ponudi. I šta još kaže Zakon, smrtniče, Zakon stariji nego si u stanju i da zamisliš u svom malom ljudskom umu? Zar ne kaže da Šuma ne uzima device na silu, nikada? To je ono što tvoj rod radi, starče! Svaki prokleti put kad ste moje srodnike optužili za takve gadosti, šta je najposle bilo?
Zaokružio je pogledom duž trga.
-Sad više ne umete da govorite? Pitao sam vas nešto! Kad god ste optužili Šumu da vam je napastvovala mlade, šta se na kraju pokazalo kao istina? Zar niste svaki put najposle našli krivca među sobom? Kad je makar jedna vaša optužba bila tačna?
Silovito se okrenuo ka devojci.
-Reci svojim srodnicima, kad sam ih ovako lepo okupio, da nijedna kuća ne ostane gluva! Ko te je silovao? Ko te je silovao, lažljivice?
Devojka je, klečeći, sklapala ruke pred njim.
-Molim vas...
Aedan je ošamari nadlanicom, silinom od koje joj je glava poletela kao cvet na stapci. Krv poprska beli mramor.
Trg je sad bio nem. Jedino što se čulo, bilo je piskavo zavijanje vatre, i devojčini grleni jecaji. Kosa joj je pala preko lica koje je prignula skoro do zemlje.
-Pitaću te zadnji put. Ko te je silovao?
Čelom dodirujući mramor i skrivenog lica, devojka propenta:
-Ne... Nije bilo silovanje... Ja... Lagala sam...
-Zašto si lagala?
-Otac... Ubio bi me... Video me je noću u polju, nisam smela da mu kažem...
Aedan ispljune:
-Ljudi.
Od zgađenosti njegovog glasa, devojka pade ničice i poče da plače kao da se rastaje s dušom. Ali Aedan više nije obraćao pažnju na nju. Još jednom se okrenuo nemoj gomili.
-Zazivam sve bogove da me čuju. Ako još jednom optužite moj rod za svoje sopstvene gadosti, ili prekršite Zakone, neće vam samo trg goreti. Doći ću i zapaliću vam celo selo. Sad se gubite. Smesta!
Kao da se prenuo iz kakve magije koja ga je dotad držala u nemosti i nepomičnog, trg zabruji. Stotine nogu zatabana u begu, gazeći preko nesretnika koji nisu bili dovoljno hitri. Žene su plakale, deca vrištala, svako je pokušavao pobeći što pre može. Margit je stajala, ošamućena, ne osećajući kako je guraju i laktaju, ne registrujući plač i vrisku. Neko je nešto govorio, ali ona je bila miljama daleko. Onda je snažne ruke pograbe za mišice i silom je okretu.
Margitine se oči izbistre. Tu je pred njom stajao Aedan, ukopavši joj one duge prste u mišice i stežući je njima kao mengelama. Zbog svetla jare koje ga je obasjavalo, kosa mu je bila riđa kao da i ona gori. Goreo je sav, jasno mu je videla plešuće plamenove u očima i imala je dojam da mu iz tela izbija vrelina još i jača nego ona koja je urlala posred trga. Bio je to Aedan, svakako, Aedan kojeg poznaje otkad zna za sebe. Nikad ne bi mogla pobrkati Aedana s bilo kim drugim na celom svetu. Bio je to dečak iz Šume koji ju je, sad već jednog pradavnog sajmenog dana, dok je očarano razgledala filigranski nakit u zlatarevom izlogu, povukao za pramen kose, rekavši: "Zelenooka, je li te oštenila lisica?" Bio je to Aedan koji joj je rekao da prestane da cmizdri kad je shvatila da je belu pitomičku suknju zamazala travom, i da nema načina da to ujutro objasni sestrama; a onda je poseo na kamen pored potoka, i sam joj oprao skute, tako da se sutra ništa nije poznalo. Bio je to Aedan koji ju je poznavao kao niko na svetu, jedina osoba kojoj je pričala svoje sitne male tajne i slabosti, a i one veće. Aedan, od krvi i roda kojoj smrtnik nikad ne sme da veruje, koja poznaje hiljade načina da prevesla i obmane čoveka, i uživa da to čini, a pored se kojeg osećala savršeno sigurno i zaštićeno, jer je to bio Aedan koji je nikad nije povredio, nikad izdao njene tajne i u kojeg se mogla pouzdati bez da dva puta razmisli. Aedan koji ju je slušao, i govorio s njom, i razumeo je, Aedan koji je pričao njen jezik, brat kog nikad nije imala i partner kojeg nikad neće imati.
U isto vreme, bio je stranac, tuđin koji pali trgove, osoba koja ju je noćas uplašila onako kako nije ni sanjala da bi se ikoga uplašiti mogla.
Ona nije umela pomiriti ta dva Aedana u svojoj glavi. To nije imalo nikakvog smisla. To je bilo kao da se probudila jedno jutro, i shvatila da bi se nebo svaki čas moglo svaliti na zemlju.
On reče:
-Otkrio sam ko je silovao tvoju farmersku ćerku, sestro Margit. Mislio sam da bi htela da znaš.
A onda je uradio zadnje što je još držalo nebo da se ne sruši na zemlju.