DAN OPOMENE
(Poslato 2. marta 2006.)
Zajednica Tawabtinsuyu
Došao je dan opomene 6.6.06.Braćo i sestre svih naroda i nacija zemlje i svih kontinenata svet,
Mi smo poglavice Shuar svete planine Yawints' Arutam Mura.
Već duže vremena proučavamo ljudsko ponašanje u sadašnjem vremenu. Već smo slali poruke, a danas ćemo da održimo malo predavanje nacijama čitavog sveta.
Čovek koji se obrazuje putem knjiga razmišlja sve dok ne pročita poslednju stranicu knjige, ali posle toga nastavlja da sluša ono što mu nalaže vlada njegovog sistema. Ljudi prvo uče, zatim rade i rade sve dok ih na kraju ne zaborave u azilima za mudre (starce) ili jednostavno uče i uče, čak zaboravljajući na svoj sopstveni život, a onda se u jednom trenutku probude usred zaborava.
Dobar je svaki napredak koji spasava živote, ali u ovom svetu postoje mnoga nedozvoljena ponašanja koja uništavaju hiljade i milione života. Loše obrazovanje čini da čovčanstvo postaje nehumano.
Istina je da čovek zna da čita, ali on nije u stanju da razume. Navika pušenja duvana uništava živote nama dragih, iako na kutiji cigara piše da izaziva rak. Na žalost ta poruka se ne razume.Isto je sa bolestima koje se stvaraju u labaratorijama, da bi se posle proširile medju narode i nacije, a već sledećeg dana promovisao hemijski lek protiv te bolesti.
Isto tako, mnogi znaju da uništenje prašuma velikog Amazona može da prouzrokuje neravnotožu na Zemlji smanjivanjem količine kiseonika. I toliko puta se ovo pominjalo na raznim skupštinama celoga sveta. Kakva nerazboritos malih mudraca zemlje!!!
Najbogatije zemlje sada propagiraju da treba sakupljati novac u cilju zaštite sveta od pretnji i opasnosti stvorenih upravo od njih samih, kao i to da treba uložiti još novaca da bi se zaustavilo planetarno zagrevanje.
Sestre i braćo oni ne priznaju nijednu drugu vrednost osim vrednost novca. Mi nismo bogati, nismo mudraci, ali tu smo da vam pomognemo da razumete, da vas naučimo da živite sa poštovanjem i da vam ukažemo da niste vlasnici sveta.
Mnogi ljudi kažu da razumeju i smatraju da čine nešto ako kažu: mi smo unutar sistema i ne može se više; drugi kažu: ne možemo učiniti ništa, jer smo se rodili unutar ovog sistema, a neki počnu da plaču kao deca kada im majka ne da mleko.
Kada bismo samo mogli da zastanemo jedan trenutak i da pogledamo sve što imamo u svom okruženju, razumeli bismo da sve zavisi od nas, a ne od vlada ili onih najbogatijih u svetu.
U svakoj naciji ima onih mudrih, ali neki se povlače, a neke je sramota da izgovore istinu i izvore promena. Mi Shuari ili Jíbarosi (Hibarosi) kako nas neki zovu, odlučili smo da živimo u zemlji Amazonije, jaki i neustrašivi još od primitivnih vremena.
Već duže vremena, isto kao demonima u prašumi, objašnjavamo vladama da promene svoje ponašanje i da poštuju nacije celog sveta ...ali oni ne slušaju, nastavljaju da budu bolesni, nastavljaju da budu slepi i žive od ratova i protiv ljudi koji zbog njih umiru od gladi ili u ambicioznim ratovima. Uništavaju prašume, buše zemlju, izmišljaju ratove u cilju razvoja.
Ovo mora da se prekine, više se ne može tolerisati, Zemlja i sve spone sa Univerzumom su na ivici uništenja. Da bismo dali lekciju neposlušnoj braći Zemlje, prestanimo samo jedan dan da konzumiramo da bismo meditirali, razmislili i solidarisali se sa svima onima kojima smo potrebni.
Shvatimo da ne zavisi od mudrih, ne zavisi od šamana, ne zavisi od spiritista, ne zavisi od sveštenika, ne zavisi od vlada ni institucija, da samo jedan dan razmišljamo da je promena već došla.
Pre nego što nastavimo, ispričaćemo vam jednu drevnu anegdotu: Bio jednom jedan čovek veoma ponosan što je ratnik i nepobediv. Ali, jednog dana je bio veoma tužan...tako tužan da je našao jedno mesto gde ga niko nije mogao videti da bi mogao da se isplače. Naslonivši se na jedno drvo počeo je gorko da plače...U tom momentu je čuo smeh dece i počeo je da se osvrće svuda oko sebe. Medjutim, nije video nikoga. Nastavio je da plače ali opet je čuo smeh. Gledao je na sve strane i opet nije video nikoga...iznenada, pogledao je u nebo i video je decu na nebu koja su ga gledala, rekavši mu: ne plači ratniče, ako nastaviš da plačeš suzama ćeš preplaviti zemlju, sve ćeš potopiti i svi će umreti. Bolje se smej da bi te svi imitirali pa ćeš tako pomoći drugima da se smeju, isto onako kako mi to činimo. Ponosni ratnik prestao je da bude tužan i vratio se na svoje mesto da komanduje veselo i srećno, sećajući se dece.
Svi smo odgovorni za jedno «sutra» za sledeće generacije, ali prethodno moramo da ispravimo greške umesto da sudimo. Najzad je došao dan 06.06.06. Od 6h ujutru do 6h uveče treba da zaustavimo sve.
Hajde da taj dan budemo solidarni sa svima koji su oko nas, da pomognemo čovečanstvu, Majci Zemlji i da pokažemo poštovanje prema Univerzumu i svemogućem Bogu.
Na ovaj dan nemojmo da kontaminiramo, da kupujemo benzin za auto, niti bilo šta što je iz druge zemlje, da zovemo druge zemlje, da putujemo u druge zemlje, da pišemo preko interneta, da gledamo TV, da radimo za drugog.
Posvetimo taj dan deci, majkama, očevima, bolesnima i bratskom deljenju. Nek na ovaj dan svet razume da ako se sve zaustavi na samo jedan tren, mogu se promeniti mnogi stavovi i mnoge stvari mogu biti drugačije.
Prema mnogim ideolozima, mudrima i misliocima ovu ideju je nemoguće sprovesti, ali ako vi koji čitate razumete ovo, podržite ovaj poziv da bismo svi pokušali da budemo humaniji i bratskiji zajedno sa Zemljom i Univerzumom.
Prevedi ovaj poziv na svoj jezik i druge jezike i neka se umnoži da dopre do celog sveta, da bismo dan posle 06.06.06. dobili pozitivne odgovore: život u miru, u sistemu vrećenom u ravnotežu, na putu za bolju budućnost.
Dobar put za sve, u želji da budete tolerantni, optimisti i pravični, ispravljajući jedni druge bez osudjivanja.
Wisum, Shariant y Huam
Poglavice Shuar de Yawints’ Arutam Mura iz prašume Ekvadora