Prvo su bili samo dvoje ljudi koji žive u istom malom gradu. Prolazili su jedno
pored drugog, sretali se slučajno na ulicama, trgovima, u lokalnoj pekari, marketu.
Vremenom su počeli da razmjenjuju osmijehe i kratko klimanje glavom umjesto
pozdrava. Kako su dani prolazili, dešavalo se da su njihovi susreti kao po
dogovoru bivali sve češći.
Upoznali su se slučajno jednog kišovitog prijepodneva u biblioteci.
-Opet ti, - nasmiješila se kad ga je vidjela kako sa police uzima debelu knjigu koja
je po svemu sudeći pamtila i bolje dane.
-Ćao! Opet ti,- sad je bio red da se on nasmiješi.
-Pratila sam te, - šalila se, - Šta čitaš?
-Stephena Kinga,- konačno je imao knjigu u rukama.
-Samo još reci da se knjiga zove "Vreća kostiju", - nije ju napuštao osmijeh.
-Kako si znala?
-To je jedini naslov za koji sam čula od Kinga. Moj dječak čita to, - nije mogla izdržati,
a da se ne nasmije.
-Pretpostavljam da za mene sad misliš da sam neozbiljan, - gledao ju je ispitivčki.
-Pa..
-OK. Predajem se. Pišem za djecu. Nije loše pročitati kako to drugi rade, mada je King
pisac za odrasle, mlada damo, - zvučao je ozbiljno.
-Vedran,- pružio joj je ruku.
-Ja sam Nađa, - njena ruka našla se u njegovoj.
Nakon upoznavanja u biblioteci, nastavili su se njihovi uobičajeni "slučajni" susret
i na raznoraznim mjestima u gradu i sve su više ličili na namjerne.
Prilikom susreta su razgovarali o neobaveznim stvarima, posuđenim knjigama
iz biblioteke, novostima iz malog grada, vremenu. Nakon jednog takvog slučajnog
susreta, Vedran je Nađu pozvao na kafu. Kako nije imala mnogo obaveza pristala je.
Dok su pijuckali tamni napitak, razgovarali su kao dva dobra prijatelja i pri tom
otkrivali da imaju određene sličnosti u ukusima i interesovanjima. Vedranova
kreativnost i Nađina spontanost ispreplitali su se u duhovitoj igri riječi u kojoj su
oboje uživali. Vedran je predložio Nađi da naredno veče prošetaju.
Bilo je kasno ljeto i noći su još uvijek bile tople. Nakon šetnje po gradskoj šetnici
koja i nije bila Bog zna koliko dugačka, sjeli su na terasu jednog malog kafića
u mirnom dijelu gradu.
Terasa je bila pusta, sem njih dvoje i još jednog para koji je sjedio za stolom nešto
dalje od njih, nije bilo nikoga. Svirala je lagana muzika. Nebo je bilo prekrasno.
Mjesečina je bacala svoje srebrenaste zrake po njihovim licima.
-Znaš, Nađa, meni treba nešto što ne prolazi, - Vedran reče bacajući pogled čas
prema njoj, a čas prema nebu na kojem je blisato Mjesec.
-Misliš, nešto poput Mjeseca? - pokušala je da shvati.
-Da. Uvijek je tu. I kad je zima i kad je ljeto, Mjesec je uvijek tu, - nastavio je
ovaj put prateći svjetlost Mjeseca koja je igrala na površini čaše ispred njega.
-A kad je oblačno i tmurno pa ga nema danima?
-U tome i leži tajna. I kad ga ne vidim, oduvijek znam da je tu. Kao ljubav, - pogleda
Nađu pravo u oči.
-Jesi li znao da Mars ima čak dva mjeseca? - Nađa se nasmiješi pokušavajući
ublažiti ozbiljnost trenutka.
-Pa šta?! Ja svoj jedan ne bih mijenjao ni za šta, - Vedran joj odgovori sa osmijehom.
Njegov izraz lica postade mekan a toplina koja se širila iz njegovih riječi useli se u Nađino srce.
Nađa je bila sigurna da je pronašla svoje nebo.
RiadaT.
pored drugog, sretali se slučajno na ulicama, trgovima, u lokalnoj pekari, marketu.
Vremenom su počeli da razmjenjuju osmijehe i kratko klimanje glavom umjesto
pozdrava. Kako su dani prolazili, dešavalo se da su njihovi susreti kao po
dogovoru bivali sve češći.
Upoznali su se slučajno jednog kišovitog prijepodneva u biblioteci.
-Opet ti, - nasmiješila se kad ga je vidjela kako sa police uzima debelu knjigu koja
je po svemu sudeći pamtila i bolje dane.
-Ćao! Opet ti,- sad je bio red da se on nasmiješi.
-Pratila sam te, - šalila se, - Šta čitaš?
-Stephena Kinga,- konačno je imao knjigu u rukama.
-Samo još reci da se knjiga zove "Vreća kostiju", - nije ju napuštao osmijeh.
-Kako si znala?
-To je jedini naslov za koji sam čula od Kinga. Moj dječak čita to, - nije mogla izdržati,
a da se ne nasmije.
-Pretpostavljam da za mene sad misliš da sam neozbiljan, - gledao ju je ispitivčki.
-Pa..
-OK. Predajem se. Pišem za djecu. Nije loše pročitati kako to drugi rade, mada je King
pisac za odrasle, mlada damo, - zvučao je ozbiljno.
-Vedran,- pružio joj je ruku.
-Ja sam Nađa, - njena ruka našla se u njegovoj.
Nakon upoznavanja u biblioteci, nastavili su se njihovi uobičajeni "slučajni" susret
i na raznoraznim mjestima u gradu i sve su više ličili na namjerne.
Prilikom susreta su razgovarali o neobaveznim stvarima, posuđenim knjigama
iz biblioteke, novostima iz malog grada, vremenu. Nakon jednog takvog slučajnog
susreta, Vedran je Nađu pozvao na kafu. Kako nije imala mnogo obaveza pristala je.
Dok su pijuckali tamni napitak, razgovarali su kao dva dobra prijatelja i pri tom
otkrivali da imaju određene sličnosti u ukusima i interesovanjima. Vedranova
kreativnost i Nađina spontanost ispreplitali su se u duhovitoj igri riječi u kojoj su
oboje uživali. Vedran je predložio Nađi da naredno veče prošetaju.
Bilo je kasno ljeto i noći su još uvijek bile tople. Nakon šetnje po gradskoj šetnici
koja i nije bila Bog zna koliko dugačka, sjeli su na terasu jednog malog kafića
u mirnom dijelu gradu.
Terasa je bila pusta, sem njih dvoje i još jednog para koji je sjedio za stolom nešto
dalje od njih, nije bilo nikoga. Svirala je lagana muzika. Nebo je bilo prekrasno.
Mjesečina je bacala svoje srebrenaste zrake po njihovim licima.
-Znaš, Nađa, meni treba nešto što ne prolazi, - Vedran reče bacajući pogled čas
prema njoj, a čas prema nebu na kojem je blisato Mjesec.
-Misliš, nešto poput Mjeseca? - pokušala je da shvati.
-Da. Uvijek je tu. I kad je zima i kad je ljeto, Mjesec je uvijek tu, - nastavio je
ovaj put prateći svjetlost Mjeseca koja je igrala na površini čaše ispred njega.
-A kad je oblačno i tmurno pa ga nema danima?
-U tome i leži tajna. I kad ga ne vidim, oduvijek znam da je tu. Kao ljubav, - pogleda
Nađu pravo u oči.
-Jesi li znao da Mars ima čak dva mjeseca? - Nađa se nasmiješi pokušavajući
ublažiti ozbiljnost trenutka.
-Pa šta?! Ja svoj jedan ne bih mijenjao ni za šta, - Vedran joj odgovori sa osmijehom.
Njegov izraz lica postade mekan a toplina koja se širila iz njegovih riječi useli se u Nađino srce.
Nađa je bila sigurna da je pronašla svoje nebo.
RiadaT.
Poslednja izmena:
