Proglašenje pobednika na temu POČETAK ŽALJENJA

Poruka
51.037
Ijuuu, ala ste nestrpljivi .... :sanke:

Evo rezultata:

Priča br. 1 (sanja*) - 7 poena
Priča br. 2 (Coco Bill) - 16 poena
Priča br. 3 (Dragoljub) - 12 poena
Priča br. 4 (Sfyontull) - 24 poena
Priča br. 5 (Ester Oz) - 19 poena

Koleginice, primi bombonjeru, plaketu, ček na 10.000 evrića i - najvažnije - ŠTAFETU! :zjelka:

Čestitam, bili ste odlični, svi!
(Dragoljubova me je dirnula.)
 
čestitke svima :)
Ja sam prekjuče još čestitao Sfjontal,mada sam u startu bio ko jedan da je Borkina prićica...
Veoma liči na Borkine priče,a to samo kaže koliko su njih dve slične...
I istovremeno imaju gripčinu čak...z;)
Hvala Borka,hvala Ester,ali ovo nije priča za literaturu,to je moja ljutnja na ljudsku destruktivnost...
No ,ovo nije filozofija već književnost...Tamo sam ipak više svoj...:zelenko3:

- - - - - - - - - -

I lepo dočekajte Novaka...Nemojte da stoji u hodniku i premešta se s noge na nogu-pustite ga unutra,nahranite ga,napojte ga,legnite s njim
moje dame-neće vam biti ništa...Malo mamurluka oko podne kad dignete glavice s jastuka,a onda kafa,pa sarma,pa aj jovo nanovo!:hahaha:
 
Sf-ina i Drakčetova su bile dobre priče, mada Sf-ina daaaaaleeeeeeko ispred konkurencije ovaj put.

Coco je mašio temu, ali je priča kao priča ok, pa ono, dadoh bod :)

Veoma liči na Borkine priče,a to samo kaže koliko su njih dve slične...
Apsolutno ne liči na Borkine priče, ni stilski ni tematski. Poslednja je mogla da liči na Borkinu kad bi Borka nešto zbrzila za minut-dva.

Al nema veze, srećna ti Nova :zelenko2:
 
Poslednja izmena:
Sf-ina i Drakčetova su bile dobre priče, mada Sf-ina daaaaaleeeeeeko ispred konkurencije ovaj put.

Coco je mašio temu, ali je priča kao priča ok, pa ono, dadoh bod :)

Apsolutno ne liči na Borkine priče, ni stilski ni tematski. Poslednja je mogla da liči na Borkinu kad bi Borka nešto zbrzila za minut-dva.

Al nema veze, srećna ti Nova :zelenko2:

Eto, ti nisi zbrzalla ali opet nisi slavno prosla.
 
Poklanjam vam nešto na temu gripa i početka žaljenja:

BOLEST

Bolest se prikrala podmuklo i iznenada, jednog martovskog dana, tačno u podne. Da je samo znao šta će ga snaći, izbegao bi odlazak na posao, ostao bi u svom momačkom stanu, pod jorganom, i igrao se daljinskim upravljačem ili čitao nešto vredno uporne samoće … nešto što bi ideju o budućnosti učinilo spektakularno blistavom.
Sve je počelo dolaskom nove sekretarice. Nije voleo prisustvo žena u svom okruženju. Naročito ne ovu novokomponovanu, besnu čeljad, s kojom nikada nije bio načisto po pitanju toga šta žele od života. Nije znao misle li ono što i govore, da li je njihov moždani kapacitet zbilja toliko zbrkan, kontradiktoran i plitak kao i gomila nabacanih, praznih reči. O, da, slušao je žene na ulici, u gradskom prevozu, torokuše iz komšiluka i iz susedne kancelarije, ali nikada nijednu nije poželeo kao sagovornika a kamoli nešto više od toga. Žene i on nisu bili na istoj umnoj frekvenciji. Žene su bića, stvorena za drugačije muškarce nego što je on; za popunjavanje životnih praznina i razbijanje dosade, za nedeljna popodneva u zajedničkoj dokolici, za valjanje u blatu uzavrelih nagona, za potrebe koje njega nisu doticale.

Da je samo znao … o, da je samo znao kakav virus se zapatio u kancelariji gde je mirno obavljao svoj posao već trideset pet godina, ne bi ni otišao! Pozvao bi direktora i rekao – Pardon, ali danas ne računajte na mene! Valjda se jedan dan moglo bez njega! Popio bi jutarnji čaj naslonjen na sims prozora, očiju uprtih u nebo – likujući nad greškama u izveštajima o vremenskoj prognozi, prelistao bi novine, i ostatak vremena proveo kao da je nedelja: u udobnoj frotirskoj pidžami, sortirajući čiste čarape, odlažući pročitane novine na gomilu, a uveče bi gledao omiljeni televizijski kanal.
Kome je uopšte palo na pamet da zaposli jedno neiskusno žensko stvorenje koje se juče ispililo, tu pojavu koja mu je, uprkos svojoj sićušnosti, zagušila radni prostor? Šta se, zaboga, desilo? Njen parfem, odvratnog sintetičkog voćnog mirisa, od kojeg nije mogao pošteno ni disati? Ili njeno kašljucanje, naznaka virusa kojeg je donela sa sobom?
Bila je vrlo pristojna, ljubaznog osmeha koji mu je odmah bio sumnjiv. Žene se tako ne smeju; njihovi osmesi nikada nisu slatko-detinjasti, otvoreni. Da, nešto podmuklo krilo se ispod njenog osmeha .

“Rekli su mi da vam se javim”, kazala je.
“Bolesni ste došli na posao?”
“Nisam bolesna”, odgovorila je. Kobajagi joj je bilo smešno ili besmisleno njegovo pitanje, jer su joj se usne izvile u još širi smešak.
“Kašljete.”
“Ah, nije mi ništa … Samo blaga reakcija na prašinu…”
Naravno, lagala je. Žene su sklone laganju, i sve što kažu na klimavoj je liniji između onoga u šta su sebe ubedile i potrebe da se razlikuju jedna od druge.
Kući se vratio uznemiren, sa glavoboljom. Do uveče mu je temperatura skočila na trideset osam. Kada se ujutru pogledao u ogledalo, video je – ne bez šoka i iznenadnog naleta tuge – lice umornog starca. Svojim godinama nikada nije pridavao naročiti značaj, osim kada bi ga misli prinudile da se seti nekih starih grehova i na njih, samo u bljesku kratke sanjarije, dodao one koje više nikada neće moći da počini. Nije se ženio, nije čak ni dolazio u iskušenje da uskrati sebi slobodu momačke samoće. Ali tog jutra, već načet misterioznom bolešću, prvi put je zavirio u dno istine: više nije bio mlad, više nije bio čak ni sredovečan, već nekoliko stotina koraka udaljen od najboljih godina života, i svega par od kukavičkog staračkog kajanja.

Obukao je najbolje odelo, iz fioke izvadio kravatu koju je kupio još za proslavu četrdesetogodišnjice mature (na koju nije ni otišao), obrijao se. U kancelariju je stigao desetak minuta ranije, pun neke luckaste, zlurade radoznalosti hoće li se nova sekretarica – taj eklatantni primerak neodgovornih, novih generacija – usuditi da zakasni, i da li je dorasla zadacima.
Stigla je nakon nekoliko trenutaka, unoseći u prostoriju svežinu nabujale mladosti. Ma koliko se trudio, nije mogao a da ne primeti finu liniju listova, belinu puti i gracilnost koja je odmah dozvala slike porcelanske balerine u muzičkoj kutiji. Poželela mu je dobro jutro, a on je uzvratio mrmljanjem, skrećući pogled sa plavih, nasmejanih očiju. Odjednom je osetio kako u njega navire energija nepoznatog porekla, snažna poput vodopada, potpuno neprimerena godinama i karakteru – sila što ga izaziva da razmišlja o nepromišljenim, budalastim postupcima. Pomislio je, u naletu kratkotrajnog ludila, na trčanje po travi bosim nogama, na putovanja, na stvari koje ga nikada nisu privlačile. Naslutio je kako je reč o euforiji pred bolest koja će ga konačno slomiti, baciti u krevet na par nedelja i – što je najgore – za koju će odgovornost snositi ta devojka, hodajući ljupki virus, a ne njegova neopreznost. Mora da je grip, pomislio je. Tako obično počinje: glavoboljom, zamućenim mislima, laganom vrtoglavicom, gubitkom koncentracije.
Popio je nekoliko čajeva, budno motreći i osluškujući preteće devojčino prisustvo. A ona – kao da je ispunila čitav prostor! Nije razumeo, niti se trudio da razume njen cvrkut; klimao je glavom, pronalazio metode ignorisanja, trudeći se da ostavi utisak poslovično hladnog šefa.

Kod kuće je popodne potrošio u leškarenju, sa toplim oblogama na čelu. Uveče ga je, međutim, uhvatila groznica zbog koje nije uspeo da zaspi. Uzeo je par andola, istuširao se, ispio šolju toplog mleka, sve vreme razmišljajući o načinima kako da se otarasi ometajućeg faktora.
„Ljuti ste zbog nečeg na mene?“, pitala je sledećeg dana.
Uronjen u plavetnilo devojčinih očiju, zbunjen pitanjem, promucao je: „Ne, ne ... Zašto bih bio?“
„Možda mi se učinilo“, kazala je.
„Izgleda da me lomi prehlada“, nadovezao se, sa poražavajućom spoznajom da joj se pravda, njoj – balavici koja je kriva zbog njegovog narušenog zdravlja.
Umilno se osmehnula: „Mogu li nešto da učinim za vas?“
 
„Ako zaista želite da učinite nešto za mene, prestanite da postavljate glupa pitanja!“, brecnuo se i zabio nos u gomilu akata, stavljajući do znanja da je njihov razgovor okončan. Ugrizao se za jezik istog trenutka nakon što je izgovorio prokletu rečenicu ali – na kraju krajeva – on je bio njen šef, muškarac, čovek koji poštuje rad, red i principe. Krajičkom oka posmatrao je ljupko lice, zbunjeno i donekle tužno, svestan da je sasvim moguće da ju je uvredio. Koliko li joj je godina?, pitao se. Dvadeset pet- šest? Pa takoreći je još devojčica! Odjednom raznežen nad devojčinom mladošću, i zamišljajući je da plače zbog njegovog grubog tona, osetio je grižu savesti. Nije znao kako bi popravio utisak koji je ostavio, osim da glumi kao da se ništa nije dogodilo. Izvinjenje nije dolazilo u obzir jer bi ga srozalo u njenim očima. Muškarci njegovog doba moraju sačuvati dostojanstvo i odnos u kome se precizno zna ko je autoritet.
Te noći borio se sa nesanicom. Sinulo mu je: ONA je kriva za njegovu uznemirenost! Ta drska plavoooka balavica bludnih kukova koja glumi ljubaznost, ubačena u njegov život ne bi li mu smanjila efikasnost. Znao je on dobro takve. Sve današnje devojke su iste: koristoljubive, licemerne, bez morala i propisnog domaćeg vaspitanja.
Nije mu bilo ni bolje ni lošije, ali da ga je već nervirala neizvesnost. Ako je trebalo da ga podmukla bolest dokrajči, zašto još nije? I sve to izmenjeno stanje – drhtavica, žmarci, nesanica, naizmenična slomljenost i naleti snage – predstavljalo je užas iščekivanja, agoniju goru od laganog umiranja. Premišljao se da li da ode kod lekara; no šta bi mu lekar mogao reći a da to sam ne zna? Pad imuniteta, uobičajen za prelazak zime u proleće ... ili slabost organizma, čije se trajanje neminovno približava kraju.

Ujutru joj nije odgovorio na „dobro jutro“. Ako, neka vidi da ju je prozreo, neka joj bude jasno s kim ima posla! Ispod naočara je krišom motrio na nju. Interesovalo ga je hoće li uočiti neki propust koji bi mu pružio priliku da joj, kao iskusniji, očita lekciju. Ona je, međutim, ćutke radila za svojim stolom. „Izlazim na pauzu, treba li vam nešto?“, zacvrkutala je tek oko podneva.
Ne podižući pogled sa papira, promrmljao je: „Izađite ako baš morate.“ Bio je svestan ishitrene i nepotrebne neljubaznosti dok još nije ni završio rečenicu, i taman kada je hteo da ublaži utisak šturim osmehom, izletela mu je sledeća: „Znate, ovde neki i rade.“ Devojka je zatreptala i na mah mu se učinilo da u njenim okeanskim očima vidi suze. Otkriće ga je porazilo: zar on da bude uzrok ženske tuge, zar su žene zaista toliko osetljiva bića pa burno reaguju na sitnice? I bi mu žao zbog ispoljene grubosti, toliko žao da je osetio potrebu da je nežno, zaštitnički, zagrli i kaže kako je sve bila samo šala.
Narednih dana obuzele su ga još čudnije misli: da li bi devojka prihvatila poziv na kafu? Šta vole današnje devojke? Možda bioskop? Šta uopšte vole devojke, mlade žene, a da im to jedan šezdesetogodišnjak može ponuditi? Ruku prijateljstva, očinsku figuru? Rečenica „Mogu li nešto da učinim za vas?“ stalno mu se vrzmala po glavi. Pitao se imaju li njegova razmišljanja ikakvog smisla, ili su znak uznapredovale bolesti. Poludeo sam, rekao je svom umornom odrazu u ogledalu. To nisam JA, hoću svoj život i mir nazad.
Ali mir se nikako nije vraćao, a postepeno mu je postalo jasno da ga više i ne želi. Reč mir prizivala je slike dosade i učmalosti svakodnevice. Jurio je, kao na krilima, u kancelariju, kući se vraćao sa nadom da će sledeći dan biti podjednako ispunjen kao i prethodni. Povrh svega, devojka – ljupki cvet – ne samo što je razbila sivilo misli, nego se pokazala i kao veoma sposobna sekretarica. Posao je radila savesno, marljivo. Bila je sve ono što je tražio od idealne saradnice. Pametna, vedra, i – zašto ne priznati tako očiglednu stvar – lepa. Bila je skoro savršenstvo. Poklanjala mu je osmehe što je značilo – usudio se da pomisli – kako joj je drag, bez obzira na razliku u godinama.
„Mlada žena je za starijeg čoveka isto što i plomba na pokvarenom zubu“, rekao je njegov komšija, jednom prilikom, komentarišući par novih stanara i očitu razliku u godinama između supružnika. Tada se složio s njim, pretpostavljajući da stariji muškarac stalno mora biti na oprezu da mu neki mlađi ne preotme ljubav. Muškarci u izvesnim godinama pobudale, prave od sebe klovnove, farbaju kosu, utežu se u midere, gutaju kojekakve preparate za potenciju, a sve u cilju da zaustave starenje i što duže opstanu u utakmici dokazivanja svoje muškosti. Listajući porodične albume sa starim fotografijama, video je sebe nekad u odnosu na sebe sada: pa i nije se baš toliko promenio, još uvek nije bio oronuli starac, još uvek je u njegovom pogledu bilo sjaja. Žene su to sigurno primećivale, čak i one mlade.
Međutim, kad god bi hteo da se osmehne devojci ili joj uputi ljubaznu reč, osetio bi unutrašnji grč i ponašao se upravo onako kako nije želeo. Jedanput je nazvao glupačom, drugi put lenjivicom ... iščekujući, sa čudnim mazohizmom, njenu reakciju, nešto zbog čega bi napokon imao dokaz da je devojčina pitomost paravan iza kojeg se krije klopka: sasvim obična, svakodnevna žena, predodređena da mu zagorča život.

Jednog jutra sredinom aprila devojka se nije pojavila. Zabrinut, iznenada okružen prazninom, požurio je kod direktora da se raspita šta se dogodilo. „Dala je otkaz“, rekao mu je direktor. „Ali, zašto, ZAŠTO?“, skoro da se razgolitio glasom očjanika.
„Našla je drugi posao.“ Zatim prekorno: „Žalila se da ste bili neprijatni prema njoj.“
Nije se ni pozdravila, razmišljao je tog dana. I sledećeg. I dan nakon sledećeg.

Krajem nedelje javio se na posao i saopštio da će iskoristiti deo zaostalog godišnjeg odmora. Ležao je u krevetu, znajući da ga je bolest konačno savladala. Noću bi ga nešto stiskalo za gušu, davilo, gazilo mu grudi. Jutra su izgledala još crnja od noćnog mraka, tmurna, bez nade i nagoveštaja bilo kakvih promena. „Eto, napokon sam zaista užasno bolestan“, zaključio je, čekajući da umre, ali sa predosećajem da je, možda, smrt došla po njega mnogo ranije, prerušena u život, i da mu se sada izruguje mučenjem.
 
Браво

Ево и моје приче на ту тему, коју сам објавио раније.

Цртице о лепоти

Кад одеш на истину, питаће те Господ да му покажеш своје ране и ожиљке. Ако кажеш да их немаш, питаће:
" Зар за целог свог живота ниси нашао ништа вредно због чега би се вредело борити"
[/B][

ПРОЛОГ

С времена на време, деси се да лепота и чаролија никну тамо где то нико не очекује и где мали људи сматрају да је немогуће да је буде. Као кад леп и здрав цвет никне између масних железничких прагова. Кад се међу сналажљивцима и муљаторима појави искрен и поштен човек. Кад се међу урбаним себичњацима и малограђанима појави јунак. Деси се, да се леп и весео сунчев зрак пробије кроз неку рупу у унутрашњост свињца, па обасја буђаве дуваре од блата, те они постану филмична и мистериозна сцена, а не туга, штрока и јад. Онда очи свикле на сиво, просто не верују да је призор стваран. Тада уместо дивљења већину захвати узбуђење сасвим друге природе. Онда владају предрасуде и неверица и непознати страхови. Од подсмеха, неприхватања, до отворене мржње.

П.С

Ја сам о њој свашта слушао на задњим платформама аутобуса, где су нам становници радничких насеља демнострирали диктатуру пролетаријата свакодневно, гласно се смејући, пуштајући ветрове и причајући трагично глупе, али масне вицеве, тако да их сви чујемо. Оговарале су је икебане од папилотни у пошти, на пијаци и у продавнциама. Коцкасте главе су се преко живих ограда домунђавале и цинично се хватале испод каиша кад о њој говоре. А она није бирала и делила је редом. На олајавање је одговарала гласним смехом и презиром. Није обраћала пажњу, бар на изглед. А у ствари крварила је а да није ни знала. Била је као здрава и јака птица која залута у тесну собу пуну стакла, пa лети бесно док је стакло рањава. А она не престаје да лети и крвари из стотину рана а да тога није свесна, док не постане касно.
А приградска насеља имају судбину и карактер спаваоница и логора. Она су као апсане за слободњаке. Имају све оне тегобе и блатиште сваког људског насеља, а немају ништа да понуде за узврат. Ништа од оног што краси сва друга насеља. Нити имају слободу, ширину и чедност наших села, ни једноставност сеоског живота. Али зато имају и сеоског глиба и штроке сеоских прчварница за брзу храну, а и простаклук сеоских ђилкоша. Нити имају онај специфичан дендијевски шарм, душу и лични печат наших мањих градића. Али у њима има, преко мере, забијања носа у туђе животе које је типично за мања места. Нити имају дарове које нуде велики градови у читавом спектру. Али у њима има и те како и отуђења и гужве великх градова, коју праве лоше замишљене улице, низови пекара, трафика, апотека, позамантерија, малих књижара ( без књига, само са свескама, оловкама, опремом), које су разбацене мимо сваке урбанистичке логике и укуса. Зато је тамо лакше да се човек изгуби у сталној чежњи да се одсели и непрекидном осећају да је за нешто велико и важно закинут, јер је осуђен да одрасте на таквом месту. А опет, људи који тамо стасавају, а имају нешто личног штофа, морају много више елемената да уграђују у своје личности него они у граду, или ма где, како би опстали, па самим тим буду комплексније и слојевитије личности. Зато такви брже стигну, ма где кренули. Све једно да ли на горе, у светлост, или на доле, у таму. А низбрдо је увек било лакше, од како је света и века.
Е онда сам је упознао једне вечери случајно, па сам открио да је паметна, шармантна и духовита. Била је лепа, стасита, сисата и у опште добро умешена са свих страна и на сваки начин. Дружили смо се целе зиме. Ја сам стално покушавао, а она ме је стално одбијала. Нежно, али одлучно. Само смо се дружили. Зевезечили се и смејали сатима, или напросто, разговарали. Пролетери и вуцибатине јој тад нису ни прилазили, јер је мене у то време пратила нека грозна репутација која је била претерана али делотворна. Нико нам није прилазио, а ми смо у томе уживали. Шминкала се неупадљиво и по ваздан мирисала на лаванду коју је држала у плакарима. Мени на неки волшебан начин није сметало што је била као сеоски бицикл, на коме су се сви провозали, осим мене.
У ствари, волео сам је онако како се воли сакато дете.

Прође тако цела зима у нашим сусретима, што случајним, што договореним. Ојужи па почеше да капљу стреје и снег поче да се претвара у лапавицу, која се стезала с вечери. Мене обори пролећна малаксалост и мрзовоља, а њу ухвати "светлоноша" под своје па паде у неко мутно пролећно лудило. Она је била пролећно дете и са отопљавањем, будила се из дремежа, па је цветала у стотину боја и била орна и насменјана са само неколико сати сна. Ја сам, с' друге стране, рођен у јесен, у време берићета, па сам само у јесени бивао потпуно свој. А с пролећа, падао сам у слабост, безвољу и малаксалост. Препричавала је детаље својих авантура, неких стварних, а неких измишљених. Играла је неку чудну игру, чију кореографију ја нисам познавао и за чију сам музику био глув. А уз то, био сам млад. Водиле су ме час страсти, час отрови литературе, час сујета, никла из дечачке несигурности и ничим подржани младалачки понос, а ум ми није био ни приближно гибак ни зрео. Говорила је експлицитно, а мени је свака реченица била справа за мучење, бар онолико колико ми је будила машту и колико сам у свакој уживао, али се она није обазирала. Онда сам решио да прекинем све то једне звездане вечери, кад је ведрина пробудила хладноћу која је поново замрзла полу-отопљени снег и бљузгавицу, по којој смо се суљали и због које смо газили као да смо обукли тесне сукње. Допратио сам је до зграде у којој је живела и чији је улаз личио на јазбину. Ту смо застали а она је наставнила да говори брзо, док јој је из плавих очију избијао дијаболични сјај, а из уста сипала бела пара на хладном ваздуху. Тада сам је прекинуо, и загрлио је нагло и скоро на силу, па сам јој рекао на уво да се више нећемо дружити. Она је занемела. Окренуо сам се на пети и несигурним корацима одгацао преко замрзнуте корице блата у звонку и ледену ноћ. Иза мене, у потпуној тишини, могао сам да је наслутим залеђену на месту, раширених очију и полу отворених уста, без покрета и без гласа. Нисам се освртао и наставио сам да ходам док се нисам изгубио у архипелагу трафика и пекара, покушавајући да ходам свечано, као матадор, што је на клизавици изгледало комично и помпезно. А у глави су ми се ројиле рогате и осветничке мисли, којих сам се касније дуго стидео.
Никад је више нисам видео.
За недељу дана, завршила је у установи Лаза Лазаревић. Нисам сигуран да ли је икад одатле изашла, али ја нисам престао да се кајем до данас. Њу је сломио један топли заграљај, а мене до данас ломи грижа савести.
 
Borkina baš pogađa moje pozne godinice...Ima nekoliko za nas matorce,kao na pr.onaj što trči
i u smrta,a misli da je još živko,kad ono međutim...z:cry:
No neki moj vršnjak dao povoda ...
To me podseti na Marlona...Gde li taj rakun spopadava neke sestradese...
Sledeći put kad budem išao na airport ima da se raspitam ko je od njih najlajaviji...:zelenko3:
Ups! Umalo da zaboravim:Genijalna priča među takvim Borkinim...Pazi kad zna psihu ljudi ko staru kantu...:cvet::cvet::cvet:
 

Back
Top