Ans i Eva Jargi
Aktivan član
- Poruka
- 1.485
Pišući o FED-u dr Budimir Stakić u knjizi "Međunarodne finansijske institucije" (izdata 2012. godine)
kaže da su Federalne Rezerve dobile pravo da štampaju američke dolare i da ih sa kamatom
POZAJMLJUJU vladi SAD; da je u periodu od 1914. do 1919. godine FED, putem zajmova bankama
i građanima, pustio veliku količina novca u opticaj (kreirao inflaciju), a onda već 1920. godine naglo
smanjio tu količinu (kreirao deflaciju), što je dovelo do panike, krize, bankrota i kolapsa privrede, kada
je uništeno preko 5.400 malih banaka koje su bile izvan FED-a, što je dalje učvrstilo FED-ov monopol;
da je istu mahinaciju FED ponovio i u periodu od 1920. do 1929. godine, kada je uveden i novi oblik vrlo
"povoljnog" beraznskog kredita zvanog "Margin Loan" (koji je postao vrlo popularan, jer je omogućavao
da se za 10% gotovine dobije 100% vrednosti akcija na berzi, ali je sadržavao klauzulu da se mora
platiti u roku od 24 sata od poziva). U oktobru 1929. godine J.D. Rokfeler i drugi tiho su izašli sa berze,
što je uslovilo naglu prodaju akcija, i što je za posledicu imalo novi krah berze u kojem je ponovo
profitirao samo FED, jer je ovaj put uništeno 16.000 malih privatnih banaka, a Fedu omogućeno da
velike korporacije kupuje ne za dolare, ne za cente, nego čak za penije, što je zabilježeno kao najveća
pljačka u američkoj istoriji, koja se završila 1933. godine.
Sadašnji akcionari FED-a su 300 velikih privatnih korporacija, ali najveći broj deonioca poseduje 12 banaka
koje su u vlasništvu sledećih porodica: Rotschild, Rokfeller, Morgan, Barring, hambros, Lazard, Erlanger,
Warburg, Schroder, Selingamn, The Speyers, Mirabauld, Mallet i Fould.
Jedini troškovi FED-a su štampanje dolara (štampanje novčanice od 100 dolara košta oko 50 - 70 centi);
a FED, između ostalog, zarađuje i "kupovinom" američkog budžetskog deficita, iako po američkom Ustavu
jedini Kongres ima pravo štampanja dolara i kontrole njegove vrednosti.
Do navedenih zaključaka došli su američki autori Sol Palha & Janice Dorn , Antal E. Fekete , Alan Lunt ,
Chuck Cornell , Art Soukup , Gale Bullock i Janice Dorn, na okruglom stolu koji je održan u aprilu 2004. godine.
http://tacticalinvestor.com/contrarian5.html
Stakić dalje otkriva kako je predsednik Frenklin Ruzvelt (Franklin Delano Roosevelt, koji je jedini u istoriji
SAD četiri puta bio predsednik, a u nastavku ćemo videti i zašto) dana 05.04.1933. godine, mesec dana
posle inauguracije, naredeo da se svo zlato u svim oblicima (kovanice, poluge, certifikati) do 01.05.1933.
godine, pod pretnjom 10 godina zatvora, preda FED-u!
Odmah potom, 22.05.1993. godine, Kongres je donio zakon po kome sredstvo razmene može biti samo dolar,
pri čemu je istovremeno cenu zlata oborio za 50%, da bi 30.01.1933. godine aktom o zlatnim Rezervama FED
bio imenovan za jedinog vlasnik celokupne količine američkog zlata oduzetog pomenutom naredbom od svih
građana, preduzeća i banaka. Tim aktom istovremeno je cena unce zlata sa 35 dolara smanjena na 20, tako da
je vrednost sertifikata koji su dobijeni za zlato koje je predato FED-u time automatski bila znatno umanjena.
kaže da su Federalne Rezerve dobile pravo da štampaju američke dolare i da ih sa kamatom
POZAJMLJUJU vladi SAD; da je u periodu od 1914. do 1919. godine FED, putem zajmova bankama
i građanima, pustio veliku količina novca u opticaj (kreirao inflaciju), a onda već 1920. godine naglo
smanjio tu količinu (kreirao deflaciju), što je dovelo do panike, krize, bankrota i kolapsa privrede, kada
je uništeno preko 5.400 malih banaka koje su bile izvan FED-a, što je dalje učvrstilo FED-ov monopol;
da je istu mahinaciju FED ponovio i u periodu od 1920. do 1929. godine, kada je uveden i novi oblik vrlo
"povoljnog" beraznskog kredita zvanog "Margin Loan" (koji je postao vrlo popularan, jer je omogućavao
da se za 10% gotovine dobije 100% vrednosti akcija na berzi, ali je sadržavao klauzulu da se mora
platiti u roku od 24 sata od poziva). U oktobru 1929. godine J.D. Rokfeler i drugi tiho su izašli sa berze,
što je uslovilo naglu prodaju akcija, i što je za posledicu imalo novi krah berze u kojem je ponovo
profitirao samo FED, jer je ovaj put uništeno 16.000 malih privatnih banaka, a Fedu omogućeno da
velike korporacije kupuje ne za dolare, ne za cente, nego čak za penije, što je zabilježeno kao najveća
pljačka u američkoj istoriji, koja se završila 1933. godine.
Sadašnji akcionari FED-a su 300 velikih privatnih korporacija, ali najveći broj deonioca poseduje 12 banaka
koje su u vlasništvu sledećih porodica: Rotschild, Rokfeller, Morgan, Barring, hambros, Lazard, Erlanger,
Warburg, Schroder, Selingamn, The Speyers, Mirabauld, Mallet i Fould.
Jedini troškovi FED-a su štampanje dolara (štampanje novčanice od 100 dolara košta oko 50 - 70 centi);
a FED, između ostalog, zarađuje i "kupovinom" američkog budžetskog deficita, iako po američkom Ustavu
jedini Kongres ima pravo štampanja dolara i kontrole njegove vrednosti.
Do navedenih zaključaka došli su američki autori Sol Palha & Janice Dorn , Antal E. Fekete , Alan Lunt ,
Chuck Cornell , Art Soukup , Gale Bullock i Janice Dorn, na okruglom stolu koji je održan u aprilu 2004. godine.
http://tacticalinvestor.com/contrarian5.html
Stakić dalje otkriva kako je predsednik Frenklin Ruzvelt (Franklin Delano Roosevelt, koji je jedini u istoriji
SAD četiri puta bio predsednik, a u nastavku ćemo videti i zašto) dana 05.04.1933. godine, mesec dana
posle inauguracije, naredeo da se svo zlato u svim oblicima (kovanice, poluge, certifikati) do 01.05.1933.
godine, pod pretnjom 10 godina zatvora, preda FED-u!
Odmah potom, 22.05.1993. godine, Kongres je donio zakon po kome sredstvo razmene može biti samo dolar,
pri čemu je istovremeno cenu zlata oborio za 50%, da bi 30.01.1933. godine aktom o zlatnim Rezervama FED
bio imenovan za jedinog vlasnik celokupne količine američkog zlata oduzetog pomenutom naredbom od svih
građana, preduzeća i banaka. Tim aktom istovremeno je cena unce zlata sa 35 dolara smanjena na 20, tako da
je vrednost sertifikata koji su dobijeni za zlato koje je predato FED-u time automatski bila znatno umanjena.