Riječ "sloboda", koja se može tumačiti raznoliko, mi tumačimo i određujemo ovako:
sloboda je pravo da se može činiti ono što dozvoljava zakon. Ovakvo tumačenje ove riječi poslužiće nam u ono vrijeme time što će se sva sloboda obresti u našim rukama, jer će zakoni rušiti ili stvarati samo ono što mi budemo željeli po gore izloženom programu.
Sa štampom ćemo postupiti na slijedeći način.
Kakvu ulogu igra sada dnevna štampa? Ona služi bujnom raspravljanju o našim bujnim strastima ili sebičnom partizanstvu. Ona biva prazna, nepravična, lažljiva, i većina ljudi ne shvata čemu ona služi. Mi ćemo je osedlati i dobro zauzdati, i to isto ćemo uraditi i sa svom ostalom štampom, jer kakvog smisla ima izbavljati se od napada dnevne štampe ako budemo ostali meta za brošure i knjige? Mi ćemo pretvoriti taj dragocjeni javni produkt, dragocjen u smislu pogodnosti njegove cenzure, u unosan posao za našu državu: mi ćemo je opteretiti posebnom taksenom prirezom i kaucijama prilikom osnivanja organa ili tipografija, koji će tako osigurati našu vladu od svih napada od strane štampe. Za eventualni napad na nas, mi ćemo kažnjavati nemilosrdno.
Takve mjere, kao što su marke, kaucije i kazne donijeće ogroman prihod vladi. Istina, partijski listovi mogli bi ne žaliti novca, ali mi ćemo ih zabranjivati odmah poslije drugog napada na nas. Niko se nekažnjeno ne može dotaći oreola naše državničke nepogrešivosti. Povod za zabranu izdanja - zabranjeni organ uznemirava umove naroda bez ikakva povoda i osnova. Molim vas da imate u vidu, da će među onima koji nas napadaju biti i organi koje smo mi osnovali, ali oni će napadati isključivo one tačke koje smo mi već predodredili za izmjenu.
Ni jedna informacija neće dopirati u društvo bez naše kontrole.
To mi sada postižemo time što sve novosti prima samo nekoliko agencija u kojima se one koncentrišu sa svih krajeva svijeta. Ove agencije biće tada potpuno naše ustanove i objavljivaće samo ono što im mi naredimo.
Kad smo mi sada umjeli da zavladamo umovima gojskih društava u tolikoj mjeri da pogotovu svi oni gledaju na svjetske događaje kroz obojena stakla onih naočara koje im mi stavljamo na oči, kad sada za nas ni u jednoj državi ne postoje prepreke koje bi nam zatvarale pristup ka državnim tajnama, kako ih glupost gojska naziva, šta će tek biti onda kada mi budemo priznati gospodari svijeta u licu našeg sveopšteg cara?!
No vratimo se na budućnost štampe. - Svaki koji poželi da bude izdavač, bibliotekar ili štampar biće prinuđen da dobije za taj posao ustanovljenu diplomu, koja će mu se u slučaju krivice odmah oduzeti. Kod takvih mjera oruđe misli postaće vaspitno sredstvo u rukama naše vlade koja neće dopustiti narodnim masama da lutaju po prašumama maštanja o blagodetima progresa. Ko od nas ne zna da su te blagodeti i dobročinstva direktni putevi ka ružnim maštarijama koje su porodile anarhične odnose ljudi, između sebe i vlasti, jer je progres ili, bolje rečeno, ideja progresa, navela na misao o emancipaciji svake vrste, ne utvrdivši njene granice...
Svi takozvani liberali anarhisti su, ako ne djela a ono misli. Svaki od njih juri za avetima slobode padajući isključivo u samovolju, to jest u anarhiju protesta radi protesta...
Pređimo na štampu. Mi ćemo je opteretiti taksama od tabaka i kaucijama, a knjige koje imaju manje od 30 tabaka - dvostruko više. Mi ćemo ih upisati u kategoriju brošura, da bi smo s jedne strane smanjili broj onih listova koji predstavljaju najgori štampani otrov, a s druge strane - ta mjera će ih prinuditi na tako dugačke sastave da će ih svijet malo čitati, naročito zbog njihove skupoće. Ono, pak, što mi budemo izdavali sami, u korist umnog upućivanja u obilježenom i željenom pravcu, biće jeftinije i čitaće se na jagmu. Porezivanje će umiriti prazan književni zanos, a kažnjivost će staviti književnike u zavisnost od nas. Ako se i nađu oni koji žele da pišu protiv nas, neće se naći oni koji će ta njihova djela da štampaju.
Prije nego što primi na štampanje kakvo djelo, izdavač mora tražiti od nas dozvolu za to. Na taj način, mi ćemo mnogo ranije znati za sve zamke i intrige koje nam se spremaju, i mi ćemo ih razbiti preduhitrivši ih unaprijed objašnjenjima po temi o kojoj se u knjizi raspravlja.
Književnost i novinarstvo dvije su najvažnije vaspitne sile, - eto zašto će naša vlada postati vlasnik većine listova. Time će se naturalisati štetan uticaj privatne štampe i zadobiti ogroman uticaj na umove...
Ako odobrimo deset dnevnih listova, mi ćemo osnovati svojih trideset i tako dalje u tom smislu. Ali o tome ne smije da bude ni najmanje sumnje u publici, čega radi će svi listovi koje mi budemo izdavali imati najrazličitije i najprotivnije po spoljašnosti pravce i mišljenja, što će izazvati povjerenje prema nama i privući na našu stranu naše protivnike koji ništa o tome ne slute, te će oni na taj način pasti u našu klopku i biti potpuno bezopasni.
Na prvom mjestu biće postavljeni organi službenog karaktera. Oni će uvijek biti na strani i čuvati naše interese, te će stoga i njihov uticaj biti relativno ništavan.
Na drugom - stajaće organi poluslužbeni čija će se uloga sastojati u tome da privuku ravnodušne i zagrijane.
Na trećem mjestu postavićemo tobože našu opoziciju, koja će makar u jednom od svojih organa predstaviti se tobože kao naš antipod. Naši stvarni protivnici primiće u duši ovu varljivu opoziciju za svoje ljude i pokazaće nam svoje karte.
Svi naši listovi predstavljaće sve moguće pravce - aristokratski, republikanski, revolucionarni, šta više anarhistički - dokle god, naravno, bude bio živ ustav... oni će, kao indijski bog Višnu, imati stotinu ruku od kojih će svaka pipati puls čiji god hoćete u javnom mnenju. Kada dođe do ubrzanja pulsa, tada će ove ruke povesti javno mnenje u pravcu našeg cilja, uzbuđena osoba gubi moć rasuđivanja i lako se podaje sugestiji. One budale, koje budu mislile da izražavaju mišljenje lista svog tabora, izražavaće naše mišljenje ili ono koje mi želimo. Uobražavajući da idu za organom svoje partije, oni će poći za onom zastavom koju mi budemo istakli.
Da bismo upućivali u tom pravcu ovu našu novinarsku miliciju, mi moramo naročito pažljivo organizovati ovaj posao. Pod imenom centralnog odsjeka štampe, mi ćemo osnovati književne skupove na kojima će naši agenti davati parole i signale. Pretresajući i oponirajući našim projektima uvijek površno i nedodirivajući njihovu suštinu, naši će organi voditi prazno puškaranje sa službenim listovima samo zato, da bi nam pružili povod da se izjasnimo podrobnije nego što smo to mogli uraditi u svojim početnim službenim izjavama, naravno, kad to za nas bude probitačno i korisno.
Ovi napadi na nas odigraće još i tu ulogu što će podanici biti uvjereni u potpunu slobodu javnog govora, a našim će agentima to dati povod da tvrde kako protivnički listovi govore koještarije, jer ne mogu da nađu prave razloge za stvarno opovrgavanje naših naređenja.
Takve, neprimjetne za javno mnjenje, ali sigurne mjere najuspješnije će okrenuti javnu pažnju i povjerenje na stranu naše vlade. Zahvaljujući njima, mi ćemo ukoliko to bude potrebno uzbuđivati i smirivati duhove u političkim pitanjima, ubjeđivati ili zbunjivati, štampajući čas istinu čas laž, fakt ili njihova pobijanja, s obzirom na to da li su oni dobri ili rđavo primljeni, uvijek oprezno pipajući teren prije nego što na njega stupimo...
Mi ćemo pobijeđivati naše protivnike nasigurno, jer oni neće imati na raspoloženju organe štampe u kojima bi se mogli izjasniti do kraja usljed gorepomenutih mjera preduzetih protiv štampe.
Probne kamičke, koje mi budemo bacali u našoj trećerazrednoj štampi, u slučaju potrebe, mi čemo energično opovrgavati u našim polu-službenim listovima.
I sada već u izvjesnim formama, recimo u francuskom novinarstvu, postoji masonska solidarnost u paroli: svi organi štampe vezani su među sobom profesionalnom tajnom; slično starim augurima, nijedan član njezin, neće izdati tajnu svojih saznanja i podataka, ako nije odlučeno da se ona objavi. Ni jedan od novinara neće se usuditi da oda tajnu, jer se nijedan od njih ne pušta u književnost ako u cijeloj prošlosti njegovoj nema kakve bilo sramne ranice. Te bi rane bile odmah otvorene. Dokle god su te rane samo tajna njih nekolicine, oreol dotičnog novinara privlači mišljenje većine svijeta - za njim idu sa oduševljenjem.
Mi računamo naročito na provinciju. U njoj mi moramo izazvati one nade i težnje, sa kojima bismo se uvijek mogli baciti na prestonicu, ističući prestonicama za samostalne nade i težnje provincije. Jasno je da izbor njihov mora uvijek biti isti - naš. Nama je potrebno da se prestonice ponekad, dok mi ne uzmemo punu vlast, nađu obavijenim provincijalnim mišljenjem naroda, to jest većine udešene od naših agenata. Nama je potrebno da se prestonice u psihološkom trenutku ne odaju pretresavanju i kritici svršenog fakta iz jedinog razloga što je on primljen mišljenjem provincijalne većine.
Kada budemo u periodu novog režima, prelaznog ka našoj vladavini, mi nećemo smjeti dopuštati da štampa otkriva društveno nevaljalstvo; potrebno je da se misli da je novi režim u tolikoj mjeri sve zadovoljio, da su čak i zločini iščezli...
Svi slučajevi zločinstva moraju ostati poznati samo njihovim žrtvama i slučajnim svjedocima - nikome više.
