Nije on bio nikako loš čovjek, naprotiv, pogotovo kad bi popio malo više pa se pretvarao u
pravog dobričinu i veseljaka koji je dijelio kapom i šakom. Svu kafanu redom je čašćavao,
a onda bi se uputio tamnim gradskim sokacima i pomalo teturajući dolazio kući. Gomila
razbacanih crvenki i hiljadarki ostajala bi za njim u prostranoj verandi dok bi nesigurnim
koracima tiho ulazio trudeći se da ga ne čuje niko. Mi, djeca, obično smo se pravili da spavamo,
ali na prvi zvuk otvaranja vrata, znali smo da je došao pa bi u pidžamama, bosih nogu po
verandi skupljali i jagmili se ko će više pokupiti zgužvanih novačanica koje su mu ispadale
iz džepova. Onda bi se na verandi pojavila majka pa bi mu sa ljutnjom govorila:
- Dokle bolan tako, je l te moglo šta satrt'?
Nije se ona toliko ljutila zbog darovanog novca, njime nikad nisu oskudijevali jer je dobro
zarađivao i bilo ga je za sve, koliko se bojala da ga u takvom stanju do kuće ne udari auto
ja l' ga snađe kakav drugi belaj. Uvodila bi ga potom u veliku sobu, pomagala mu da skine
kaput i pantalone i smještala ga na kauč. Na njeg' bi bacala ćebe, a nas djecu tjerala da se
vratimo u krevet. Ujutru, kuhala bi mu jaku crnu kafu, a on bi se zaklinjao da neće nikad više
okusiti ni kapi alkohola.
- Bog me ubio ako ga više dirnem , - gledao bi u majku pokajnički.
Nije se on bojao majke, dakako, ali ga je bolio majčin kahar koji bi joj on prouzrokaovao.
Prolazili bi tad mjeseci i mjeseci u kojima se držao riječi, ali šejtan k'o šejtan bi ga nakon
svega opet navodio na isto.
Sjećam se, poslije jedne takve pijane noći, trebao je otići do svog dućana u čaršiji. Bila je
nedjelja, neradni dan, a kako se majka bojala da ne bi slučajno nakon toga svratio u kafanu,
meni je krišom namignula, a njemu rekla: - Povedi bolan i dijete, nek se malo zraka nadiše.
Majka je potom iz velikog ormara izvadila moju crvenu bundu, i tiho mi dala zadatak da ga
"držim" na očima i da joj ispričam sve što se bude dogodilo u čaršiji. Uzeo je moju dječiju
ruku u svoju veliku i toplu i uputili smo se sokakom. U dućanu smo se zadržali kratko, tek
toliko da on pokupi neke papire iz jedne ladice, a onda me poveo u pravcu gradske kafane
koja se nazila odmah preko puta dućana.
Gledala sam ga u čudu, ali nisam ništa govorila nego svoje dječije korake uskladila sa
njegovim. Ušli smo u kafanu i uputili se prema šanku, a onda je od konobara zatražio da
mu donese malu bočicu konjaka, onu što može tačno da stane u unutrašnji džep kaputa.
Gledala sam u njega i bilo mi je jasno da sam ga "uhvatila" na djelu, ali sam mudro šutjela
jer sam svoj zadatak shvatila krajnje ozbiljno.
No, sve je palo u vodu kada je od konobara zatražio čokoladu u bijelom omotu na kojoj je
velikim slovima pisalo Zvečevo, kakva se nekad mogla kupiti u kafanama, namignuo mi
i pružio je u moje ruke. Potom je konobaru platio, izašli smo iz kafane i zaputili se kući.
Naravno da je bočica konjaka u očevom unutrašnjem džepu kaputa ostala naša tajna za
koju majka nikad nije saznala.
Par godina poslije, otac je napokon uspio da održi riječ i do kraja života više nije okusio alkohol,
a ja se nakon toliko godina, pitam da li sam stvarno bila prodana duša ili sam ga samo toliko
voljela da sam zbog njega izdala majku.
RiadaT.
pravog dobričinu i veseljaka koji je dijelio kapom i šakom. Svu kafanu redom je čašćavao,
a onda bi se uputio tamnim gradskim sokacima i pomalo teturajući dolazio kući. Gomila
razbacanih crvenki i hiljadarki ostajala bi za njim u prostranoj verandi dok bi nesigurnim
koracima tiho ulazio trudeći se da ga ne čuje niko. Mi, djeca, obično smo se pravili da spavamo,
ali na prvi zvuk otvaranja vrata, znali smo da je došao pa bi u pidžamama, bosih nogu po
verandi skupljali i jagmili se ko će više pokupiti zgužvanih novačanica koje su mu ispadale
iz džepova. Onda bi se na verandi pojavila majka pa bi mu sa ljutnjom govorila:
- Dokle bolan tako, je l te moglo šta satrt'?
Nije se ona toliko ljutila zbog darovanog novca, njime nikad nisu oskudijevali jer je dobro
zarađivao i bilo ga je za sve, koliko se bojala da ga u takvom stanju do kuće ne udari auto
ja l' ga snađe kakav drugi belaj. Uvodila bi ga potom u veliku sobu, pomagala mu da skine
kaput i pantalone i smještala ga na kauč. Na njeg' bi bacala ćebe, a nas djecu tjerala da se
vratimo u krevet. Ujutru, kuhala bi mu jaku crnu kafu, a on bi se zaklinjao da neće nikad više
okusiti ni kapi alkohola.
- Bog me ubio ako ga više dirnem , - gledao bi u majku pokajnički.
Nije se on bojao majke, dakako, ali ga je bolio majčin kahar koji bi joj on prouzrokaovao.
Prolazili bi tad mjeseci i mjeseci u kojima se držao riječi, ali šejtan k'o šejtan bi ga nakon
svega opet navodio na isto.
Sjećam se, poslije jedne takve pijane noći, trebao je otići do svog dućana u čaršiji. Bila je
nedjelja, neradni dan, a kako se majka bojala da ne bi slučajno nakon toga svratio u kafanu,
meni je krišom namignula, a njemu rekla: - Povedi bolan i dijete, nek se malo zraka nadiše.
Majka je potom iz velikog ormara izvadila moju crvenu bundu, i tiho mi dala zadatak da ga
"držim" na očima i da joj ispričam sve što se bude dogodilo u čaršiji. Uzeo je moju dječiju
ruku u svoju veliku i toplu i uputili smo se sokakom. U dućanu smo se zadržali kratko, tek
toliko da on pokupi neke papire iz jedne ladice, a onda me poveo u pravcu gradske kafane
koja se nazila odmah preko puta dućana.
Gledala sam ga u čudu, ali nisam ništa govorila nego svoje dječije korake uskladila sa
njegovim. Ušli smo u kafanu i uputili se prema šanku, a onda je od konobara zatražio da
mu donese malu bočicu konjaka, onu što može tačno da stane u unutrašnji džep kaputa.
Gledala sam u njega i bilo mi je jasno da sam ga "uhvatila" na djelu, ali sam mudro šutjela
jer sam svoj zadatak shvatila krajnje ozbiljno.
No, sve je palo u vodu kada je od konobara zatražio čokoladu u bijelom omotu na kojoj je
velikim slovima pisalo Zvečevo, kakva se nekad mogla kupiti u kafanama, namignuo mi
i pružio je u moje ruke. Potom je konobaru platio, izašli smo iz kafane i zaputili se kući.
Naravno da je bočica konjaka u očevom unutrašnjem džepu kaputa ostala naša tajna za
koju majka nikad nije saznala.
Par godina poslije, otac je napokon uspio da održi riječ i do kraja života više nije okusio alkohol,
a ja se nakon toliko godina, pitam da li sam stvarno bila prodana duša ili sam ga samo toliko
voljela da sam zbog njega izdala majku.
RiadaT.
Poslednja izmena:
Moj tata, pijan iz kafane, dobar ovako, još bolji kad popije, darežlljiv ovako, kad popije baš džomet..I valjda mu se još veselilo, sve tri mi budne a on kaže: svako premotavanje na pjesmu "Kraj nogu ti mrem" 
plaćam marku, štob kod nas rekli "kadjedirinamarkubila" (evo je pjevušim, dok živim znaću je napamet a ja bih tebe da ljubim htelaaa...
