problem prenaglašene savesti

gost 88651

Iskusan
Banovan
Poruka
6.081
“Razmatrajući čitav problem, mogli bismo reći da imamo dve savesti. Naša zrela savest, nas obrazovni i prosvećeni sud koji gleda objektivno na realne činjenice u našem ponašanju u svetlu situacije. Mi nastojimo, što god bolje možemo, da razmislimo o situaciji i odlučimo da je tako i tako pošteno, razumno i pravo da se radi; ili mi kasnije razmislimo o našem ponašanju i zaključimo da je trebalo da postupimo drugačije s dobrim razlogom i idući put tako i činimo.
Takva savest je u kontaktu s realnošću trenutnog stanja. Isto tako, mi imamo jednu drugu savest, koju možda ne bi ni bilo pravilno nazivati savest, s obzirom da je ona preokupirana sigurnošću, a ne istinskom dobrotom i realnim moralnim vrednostima.
Međutim, ona ima pojavu savesti, uzrokuje osećanje krivice i njeno rasuđivanje se meša s rasuđivanjem prave, zrele savesti. To je detinjasto preživljavanje ispunjeno strahom, a ne mudrošću i moralnom procenom.
Zrela savest je konstruktivna i ukazuje nam šta je ispravno i u pojedinim slučajevima nas vodi u opoziciju s određenim ljudima ili čak i s mišljenjem većine.
Detinja savest koja preživi, u zrelosti postaje neurotična savest koja nikada tako nešto ne učini. Ona je negativna i opsednuta strahom da se ne radi nešto pogrešno. Za takav strah se na kraju može ispostaviti da je strah od uznemiravanja nekog do čije nam je podrške veoma stalo: to može da ode toliko daleko da nas zaustavlja ili ozbiljno sprečava da radimo bilo šta.“

Dr Hari Guntrip


da li neko ima ideju kako rešiti ovaj problem?
 
Српска реч савест долази од старословенске речи севаст,
што значи судија.

Све је сада јасно, зар не ?

- - - - - - - - - -

Да додам,
све своје психолошке проблеме сам решио
бољим схватањем језика на коме размишљам ( српски ),
па то топло препоручујем свакоме.

Неке речи сам превео са неког другог језика,
некима сам ишао у корен,
за неке сам се запитао шта стварно мислим кад кажем,
и тако ...
 
“Razmatrajući čitav problem, mogli bismo reći da imamo dve savesti. Naša zrela savest, nas obrazovni i prosvećeni sud koji gleda objektivno na realne činjenice u našem ponašanju u svetlu situacije. Mi nastojimo, što god bolje možemo, da razmislimo o situaciji i odlučimo da je tako i tako pošteno, razumno i pravo da se radi; ili mi kasnije razmislimo o našem ponašanju i zaključimo da je trebalo da postupimo drugačije s dobrim razlogom i idući put tako i činimo.
Takva savest je u kontaktu s realnošću trenutnog stanja. Isto tako, mi imamo jednu drugu savest, koju možda ne bi ni bilo pravilno nazivati savest, s obzirom da je ona preokupirana sigurnošću, a ne istinskom dobrotom i realnim moralnim vrednostima.
Međutim, ona ima pojavu savesti, uzrokuje osećanje krivice i njeno rasuđivanje se meša s rasuđivanjem prave, zrele savesti. To je detinjasto preživljavanje ispunjeno strahom, a ne mudrošću i moralnom procenom.
Zrela savest je konstruktivna i ukazuje nam šta je ispravno i u pojedinim slučajevima nas vodi u opoziciju s određenim ljudima ili čak i s mišljenjem većine.
Detinja savest koja preživi, u zrelosti postaje neurotična savest koja nikada tako nešto ne učini. Ona je negativna i opsednuta strahom da se ne radi nešto pogrešno. Za takav strah se na kraju može ispostaviti da je strah od uznemiravanja nekog do čije nam je podrške veoma stalo: to može da ode toliko daleko da nas zaustavlja ili ozbiljno sprečava da radimo bilo šta.“

Dr Hari Guntrip


da li neko ima ideju kako rešiti ovaj problem?

Ja smatram da je previše tu nerazumnih i nedovoljno objašnjenih pojmova. Parabola između ''Detinjeg'' i ''Zrelog'' je mahinalna glupost u tekstu s obzirom da su moralni principi nešto što se vremenom može naučiti, ali da li će reflektovati moralno prihvatljivu normu kod pojedinca - to je teško znati. Neki od moralnih principa kod deteta mogu biti izuzetno objektivni i korektni s obzirom da u njima nema podele na ''dobro i loše'', već često onako kako jeste.

Ovde se vodi, dakle, parabola između smatranja da je dete sebično i halapljivo, te da će u moralnom kontrastu raditi isključivo za sebe i sopstvene potrebe, a da je ona društvenija norma morala u stvari ''zrela'' jer može da pruža i čovek je u stanju da bude samosvestan sopstvenih grešaka i/ili moralnih nekorektnosti koje se pojavljuju kroz princip odabira u nekoj od situacija trte mrte broć...

Smatram da je ta parabola nekorektna i da potencira da mudrost dolazi u kasnim godinama, iako je činjenica da se moždana masa gubi što više osoba stari, uključujući i kognitivne sposobnosti naravno.
 
Smatram da je ta parabola nekorektna i da potencira da mudrost dolazi u kasnim godinama, iako je činjenica da se moždana masa gubi što više osoba stari, uključujući i kognitivne sposobnosti naravno.

naravno da mudrost dolazi kasnije.
misliš da su deca mudra?
nisu.
znanje je nužno zlo.
kada znanje uđe u život, javljaju se razlike i podele koje pominješ.
mudar čovek je, za razliku od deteta, prošao kroz te podele - i preporodio se.
to ga je učinilo sličnim detetu.
stekao je iskustvo i, za razliku od deteta, svesno odabrao da ne daje prednost subjektivnosti i gorepomenutim podelama.
to bi ti bilo neko moje mnjenje o tome što si napisao, ako sam te uopšte dobro razumeo.
regards.
 
Većina ljudi koji su ''stekli znanje'' su sebe unakazili mentalno, fizički i nepovratno. Tako da je konstatacija da je znanje nužno zlo korektna.

Uopšteno pričam. Ako pogledaš sebe pre 10 godina i sebe sada, da li bi ti od pre deset godina bio zadovoljan sobom trenutno i da li je na bilo šta od tog zadovoljstva bilo u obliku ''korišćenja stečenog znanja''?!

Ja sam mnogo mudrosti pronašao u tome šta kažu deca, pre nego li šta kažu ljudi koji su sebe unakazili u potrazi za ''mudrošću''.

Smatram da je stereotip da čovek s godinama postaje pametniji/mudriji. Iskusniji da, ali mudriji/pametniji - ne. Najveći problem mladosti jeste ishitrenost, a najveći problem starosti je ustajalost. Balansiranje između oba bi trebalo da je zlatna sredina, ali to je isključivo princip iskustva i neiskustva. Mudrost je nešto drugo što je neovisno o godinama. Iz tog razloga se ne usaglašavam sa konstatacijom da se mudrost stiče godinama.
 
Mudri ljudi su u stanju mnogo toga da predvide,a za to koriste iskustvo mnogih primera stečeno godinama.
Ima mladih koji osim iskustva uspevaju da zamisle predvidive situacije-to su vizionari...
Vizionarstvo i mudrost su vrlo slićni,ali ne potiću od istih aktivnosti psihe.Nije tema,ali je zanimljivo.
 
“Razmatrajući čitav problem, mogli bismo reći da imamo dve savesti. Naša zrela savest, nas obrazovni i prosvećeni sud koji gleda objektivno na realne činjenice u našem ponašanju u svetlu situacije. Mi nastojimo, što god bolje možemo, da razmislimo o situaciji i odlučimo da je tako i tako pošteno, razumno i pravo da se radi; ili mi kasnije razmislimo o našem ponašanju i zaključimo da je trebalo da postupimo drugačije s dobrim razlogom i idući put tako i činimo.
Takva savest je u kontaktu s realnošću trenutnog stanja. Isto tako, mi imamo jednu drugu savest, koju možda ne bi ni bilo pravilno nazivati savest, s obzirom da je ona preokupirana sigurnošću, a ne istinskom dobrotom i realnim moralnim vrednostima.
Međutim, ona ima pojavu savesti, uzrokuje osećanje krivice i njeno rasuđivanje se meša s rasuđivanjem prave, zrele savesti. To je detinjasto preživljavanje ispunjeno strahom, a ne mudrošću i moralnom procenom.
Zrela savest je konstruktivna i ukazuje nam šta je ispravno i u pojedinim slučajevima nas vodi u opoziciju s određenim ljudima ili čak i s mišljenjem većine.
Detinja savest koja preživi, u zrelosti postaje neurotična savest koja nikada tako nešto ne učini. Ona je negativna i opsednuta strahom da se ne radi nešto pogrešno. Za takav strah se na kraju može ispostaviti da je strah od uznemiravanja nekog do čije nam je podrške veoma stalo: to može da ode toliko daleko da nas zaustavlja ili ozbiljno sprečava da radimo bilo šta.“

Dr Hari Guntrip


da li neko ima ideju kako rešiti ovaj problem?

Savjest je nista drugo, nego glas Boga u covjeku...njegov vrisak i vapaj...
Ko to ne shvata, taj je malouman, i duhovno siromasan covjek.Tacka. :)
 
“Razmatrajući čitav problem, mogli bismo reći da imamo dve savesti. Naša zrela savest, nas obrazovni i prosvećeni sud koji gleda objektivno na realne činjenice u našem ponašanju u svetlu situacije. Mi nastojimo, što god bolje možemo, da razmislimo o situaciji i odlučimo da je tako i tako pošteno, razumno i pravo da se radi; ili mi kasnije razmislimo o našem ponašanju i zaključimo da je trebalo da postupimo drugačije s dobrim razlogom i idući put tako i činimo.
Takva savest je u kontaktu s realnošću trenutnog stanja. Isto tako, mi imamo jednu drugu savest, koju možda ne bi ni bilo pravilno nazivati savest, s obzirom da je ona preokupirana sigurnošću, a ne istinskom dobrotom i realnim moralnim vrednostima.
Međutim, ona ima pojavu savesti, uzrokuje osećanje krivice i njeno rasuđivanje se meša s rasuđivanjem prave, zrele savesti. To je detinjasto preživljavanje ispunjeno strahom, a ne mudrošću i moralnom procenom.
Zrela savest je konstruktivna i ukazuje nam šta je ispravno i u pojedinim slučajevima nas vodi u opoziciju s određenim ljudima ili čak i s mišljenjem većine.
Detinja savest koja preživi, u zrelosti postaje neurotična savest koja nikada tako nešto ne učini. Ona je negativna i opsednuta strahom da se ne radi nešto pogrešno. Za takav strah se na kraju može ispostaviti da je strah od uznemiravanja nekog do čije nam je podrške veoma stalo: to može da ode toliko daleko da nas zaustavlja ili ozbiljno sprečava da radimo bilo šta.“

Dr Hari Guntrip


da li neko ima ideju kako rešiti ovaj problem?


Znam vrlo dobro o čemu pričaš. Kao jedinica starijih roditelja uvek sam se bojala da ih ne razočaram (sada razmišljam kako nikada u životu nisam bila kažnjena, a mislim da bi to bilo mnogo bolje nego moj strah, da umeto desetke dobijem devetku ili osmicu na faksu). Rotitelja više nema, imam 43 godine, divnog muža (takođe jedinca i mislim da ima sličan problem, ali nikada ne bi priznao). Nemam koga da razočaram ( a ni čime) ali taj osećaj u stomaku "neurotični" još uvek postoji u meni????
 
...
da li neko ima ideju kako rešiti ovaj problem?

Проблем савести човечанство је одавно решило !
Решење је казна !

Затвори постоје из тог једног јединог разлога,
а смртна казна из другог - елиминација преопасних.

- - - - - - - - - -

...
sada razmišljam kako nikada u životu nisam bila kažnjena,
a mislim da bi to bilo mnogo bolje nego moj strah,
...

Управо тако ! :ok:

Некажњен човек постаје болестан !
 

Back
Top