Janistacar
Početnik
- Poruka
- 4
Ja se slabo razumijem u teoriju književnosti, modernizam, postmodernizam, i slično.
Međutim, često me začudi kako ljudi pišu, kao da nisu svjesni problema naratora.
Ovaj problem (i mogućnost) je evidentna u romanima toka svijesti, uzmimo, npr. "Krik i bijes", ili "Uliks".
U našoj književnosti vidimo neke primjere:
Recimo, u "Prokletoj avliji" ovaj problem je riješen na poseban način, što noveli daje dodatni šarm. Međutim, to je ujedno i najveća slabost novele, jer ovo povremeno vodi izvjesnoj neuvjerljivosti (pitanja tipa: "Otkud on zna šta je tamo bilo i šta je ko mislio?").
Dalje, jedna novela gdje je taj problem riješen na veoma originilan i uspješan način je "Usta puna zemlje".
Onda, ako pogledamo "Derviš i smrt", to je roman pisan iz prvog lica, ali povremeno se pojavljuje problem naratora, čini se da narator postaje nepouzdan. Ova okolnost uglavnom dodaje intrigu priči.
Konačno, problem naratora se provlači kroz čitavu Kišovu "Mansardu". Ovdje je to zaista interesantno, i simpatično.
Dalje, taj problem vidimo i u "Peščaniku", ali ovdje to i nije baš tako interesantno.
Nazad na svjetsku književnost: problem naratora se povremeno, i kao skriveno, pojavljuje u "Majstoru i Margariti" i mi se pitamo: Da li je možda neko od likova knjige u stvari i narator? Ovo daje dodatnu draž knjizi.
Eksplicitno se sa nepouzdanim naratorima poigravao, recimo, Nabokov. Dobar primjer je njegova priča "Šoškar". Taj problem postoji i u "Loliti". Konačno, čitava "Bleda vatra" je ispletena oko tog problema.
Naravno, primjera ima još, neke knjige Agate Kristi, i slično.
Međutim, često me začudi kako ljudi pišu, kao da nisu svjesni problema naratora.
Ovaj problem (i mogućnost) je evidentna u romanima toka svijesti, uzmimo, npr. "Krik i bijes", ili "Uliks".
U našoj književnosti vidimo neke primjere:
Recimo, u "Prokletoj avliji" ovaj problem je riješen na poseban način, što noveli daje dodatni šarm. Međutim, to je ujedno i najveća slabost novele, jer ovo povremeno vodi izvjesnoj neuvjerljivosti (pitanja tipa: "Otkud on zna šta je tamo bilo i šta je ko mislio?").
Dalje, jedna novela gdje je taj problem riješen na veoma originilan i uspješan način je "Usta puna zemlje".
Onda, ako pogledamo "Derviš i smrt", to je roman pisan iz prvog lica, ali povremeno se pojavljuje problem naratora, čini se da narator postaje nepouzdan. Ova okolnost uglavnom dodaje intrigu priči.
Konačno, problem naratora se provlači kroz čitavu Kišovu "Mansardu". Ovdje je to zaista interesantno, i simpatično.
Dalje, taj problem vidimo i u "Peščaniku", ali ovdje to i nije baš tako interesantno.
Nazad na svjetsku književnost: problem naratora se povremeno, i kao skriveno, pojavljuje u "Majstoru i Margariti" i mi se pitamo: Da li je možda neko od likova knjige u stvari i narator? Ovo daje dodatnu draž knjizi.
Eksplicitno se sa nepouzdanim naratorima poigravao, recimo, Nabokov. Dobar primjer je njegova priča "Šoškar". Taj problem postoji i u "Loliti". Konačno, čitava "Bleda vatra" je ispletena oko tog problema.
Naravno, primjera ima još, neke knjige Agate Kristi, i slično.