Prisutnost znači puna koncentrisanost, pažnja i posvećenost nekoj aktivnosti, bilo da se radi o svakodnevnom poslu, slušanju sagovornika, posmatranju pejzaža ili nastojanju da se opusti i odmori. Doživljaj je potpun kada se postigne jedinstvo celog bića kroz harmoniju misli, osećanja i razuma.
To stanje spontano nastane u prijatnim trenucima, momentu inspiracije, kreativnosti, užitka, igri, radosti, sreći, razbudjenoj radoznalosti/interesovanju itd., ali se može i svesno inicirati i održavati. Medjutim, ne treba se osećati krivim ukoliko nismo uvek uspešni u tome, jer i spoljašnji faktor (okolnosti/situacija) ima uticaja. Normalno je da misli ponekad odlutaju i da smo odsutni i rasejani ili da nas neki dogadjaji rastuže i uznemire.
Kada slušamo nešto što nas ne interesuje koncentracija i pažnja popušta. Ako se čuje loša vest, gleda ružna scena, prisustvuje nasilju, provociranju, katastrofi telo prvo reaguje, pa se aktivira podsveni nagon straha, bespomoćnosti, očaja, besa, odnosno različitih destruktivnih i neprijatnih osećanja. Time dolazi do dezintegracije uma. Javlja se unutrašnja pometnja, zbunjenost, nemir i tegoba. Misli postaju haotične, panične i iracionalne.
Zavaravamo se ako smatramo da se išta može rešiti bez misli i uma. Um je veza izmedju unutrašnjeg i spoljašnjeg, podsvesnog i nadsvenog. Sve mora proći kroz njega da bi postalo svesno i razumljivo. U momentima rastrojstva je dobro znati šta se dešava.
Podsetiti se da je to prolazno i da je važno najpre smiriti telesne reakcije i nalet/uticaj podsvesnog. Postoje različite tehnike koje pomognu da se uspostavi kontakt s duhovnim potencijalom i povrati prisebnost. Tek kada se umno saberemo možemo pristupiti kontemplaciji, koja uključuje introspekciju i retrospekciju, da bi trezvenije razmotrili situaciju i potražili izlaz iz teškoće.
To stanje spontano nastane u prijatnim trenucima, momentu inspiracije, kreativnosti, užitka, igri, radosti, sreći, razbudjenoj radoznalosti/interesovanju itd., ali se može i svesno inicirati i održavati. Medjutim, ne treba se osećati krivim ukoliko nismo uvek uspešni u tome, jer i spoljašnji faktor (okolnosti/situacija) ima uticaja. Normalno je da misli ponekad odlutaju i da smo odsutni i rasejani ili da nas neki dogadjaji rastuže i uznemire.
Kada slušamo nešto što nas ne interesuje koncentracija i pažnja popušta. Ako se čuje loša vest, gleda ružna scena, prisustvuje nasilju, provociranju, katastrofi telo prvo reaguje, pa se aktivira podsveni nagon straha, bespomoćnosti, očaja, besa, odnosno različitih destruktivnih i neprijatnih osećanja. Time dolazi do dezintegracije uma. Javlja se unutrašnja pometnja, zbunjenost, nemir i tegoba. Misli postaju haotične, panične i iracionalne.
Zavaravamo se ako smatramo da se išta može rešiti bez misli i uma. Um je veza izmedju unutrašnjeg i spoljašnjeg, podsvesnog i nadsvenog. Sve mora proći kroz njega da bi postalo svesno i razumljivo. U momentima rastrojstva je dobro znati šta se dešava.
Podsetiti se da je to prolazno i da je važno najpre smiriti telesne reakcije i nalet/uticaj podsvesnog. Postoje različite tehnike koje pomognu da se uspostavi kontakt s duhovnim potencijalom i povrati prisebnost. Tek kada se umno saberemo možemo pristupiti kontemplaciji, koja uključuje introspekciju i retrospekciju, da bi trezvenije razmotrili situaciju i potražili izlaz iz teškoće.