Da li mi sebi biramo prijatelje, ili ono biraju nas? Ili se prosto dogodi, kao ljubav... Iznenenada...
Negde sam pročitala da mi ne biramo prijatelje…da oni biraju nas!
Razmišljala sam da li u ovome ima istine…
Ima… ponekad. Mnogi su me tako našli. Mnogi su prošli kroz moj život, ne ostavivši trag, a bili su mi prijatelji... ili sam ja sebe zavaravala, ili su ono bili vešti u pretvaranju….
Neki su ostavili duboku ranu… osećaj gorčine…
Neki dubok trag…
Nekih se sećam sa osmehom na licu i setom…neke želim da zaboravim…neke sam zaboravila….
Neke nikada nisam zaboravila i nikada neću…bez obzira da li su ostavili osmeh ili ranu, bili su tu, onda kada su mi bili najpotrebniji…bili su mi dragi, volela sam ih onim najčistijim delom sebe…
Vremenom, naučila da ne prihvatam svaku ispruženu ruku. Ne dodirujem je, ne puštam da tako lako udju u moj život, u moje srce. Nije svima tu mesto. Nisam ja za svakog...
Meni prijatelj nije lako biti. To mogu samo odabrani, posebni ljudi, velikog srca i čiste, dečije duše.
Odavno ih biram ja. Ne oprezno i promišljeno, već srcem...Ono nepogrešivo procenjuje. I retko kada me prevari.
Samo…vatra je to i led. Ume da opeče,….Neću da se opečem. Ne više. Tako sam odlučila.
Hoću da znam da će biti tu onda kada su mi potrebni, a ne samo kada sam ja njima potrebna.
Da budu tu kada se smejem, ali i kada mi nije do smeha….kada sam neobuzdana, da se raduju sa mnom. Kada sam tužna, da osete tu moju tugu…da je ublaže, bez reči…
Hoću da znam da će biti tu kada plačem, kada me lomi, kada se gušim. Kada je teško i kad ne znam gde bih... Kada život šiba. Da ne dozvole da potonem. Da me ne daju...
Da razumeju moju tugu…
Da budu moj oslonac… moja zvezda vodilja… moje sve.
Takvih nema mnogo, ali je njihova vrednost nemerljiva. Ne postoji ta vaga na kojoj se može izmeriti veličina njihovog srca. Nema tog blaga za koje bi me prodali. Malo je takvih, ali ih ima….i uvek su tu…
Luna
Negde sam pročitala da mi ne biramo prijatelje…da oni biraju nas!
Razmišljala sam da li u ovome ima istine…
Ima… ponekad. Mnogi su me tako našli. Mnogi su prošli kroz moj život, ne ostavivši trag, a bili su mi prijatelji... ili sam ja sebe zavaravala, ili su ono bili vešti u pretvaranju….
Neki su ostavili duboku ranu… osećaj gorčine…
Neki dubok trag…
Nekih se sećam sa osmehom na licu i setom…neke želim da zaboravim…neke sam zaboravila….
Neke nikada nisam zaboravila i nikada neću…bez obzira da li su ostavili osmeh ili ranu, bili su tu, onda kada su mi bili najpotrebniji…bili su mi dragi, volela sam ih onim najčistijim delom sebe…
Vremenom, naučila da ne prihvatam svaku ispruženu ruku. Ne dodirujem je, ne puštam da tako lako udju u moj život, u moje srce. Nije svima tu mesto. Nisam ja za svakog...
Meni prijatelj nije lako biti. To mogu samo odabrani, posebni ljudi, velikog srca i čiste, dečije duše.
Odavno ih biram ja. Ne oprezno i promišljeno, već srcem...Ono nepogrešivo procenjuje. I retko kada me prevari.
Samo…vatra je to i led. Ume da opeče,….Neću da se opečem. Ne više. Tako sam odlučila.
Hoću da znam da će biti tu onda kada su mi potrebni, a ne samo kada sam ja njima potrebna.
Da budu tu kada se smejem, ali i kada mi nije do smeha….kada sam neobuzdana, da se raduju sa mnom. Kada sam tužna, da osete tu moju tugu…da je ublaže, bez reči…
Hoću da znam da će biti tu kada plačem, kada me lomi, kada se gušim. Kada je teško i kad ne znam gde bih... Kada život šiba. Da ne dozvole da potonem. Da me ne daju...
Da razumeju moju tugu…
Da budu moj oslonac… moja zvezda vodilja… moje sve.
Takvih nema mnogo, ali je njihova vrednost nemerljiva. Ne postoji ta vaga na kojoj se može izmeriti veličina njihovog srca. Nema tog blaga za koje bi me prodali. Malo je takvih, ali ih ima….i uvek su tu…
Luna
