Imam jednu jako dobru drugaricu,ko sestre smo,sve delimo i tugu i radost,desavalo se i da se posvadjamo i to bas,bas,i tad se zapitamo da li je ta svadja vredna prekida naseg drugarstva i naravno obe shvatimo da nije i nastavljamo dalje.
Imam tu jos dvoje troje ljudi koje smatram pravim drugarima,ali zbog silnih obaveza ne mozemo da se druzimo koliko smo se ranije druzili i verujem u njih ko sto i oni veruju u mene.
Imala sam i jednom druga,iskrenog i postenog,racuni za telefon su nam bili ogromni kad nismo mogli da se vidimo,neko ce pomisliti da je to nemoguce musko i zensko prijatelji a bez zadnje misli?,istina je, bili smo samo drugovi,niti je on vole mene,niti ja njega,bili smo ko brat i sestra,verovatno bi to i danas bili da jbn sudbina nije umesla prste i njega vise nema.Nasao se na pogresnom mestu u pogresno vreme.Najvise zalim sto nije bio pored mene kad sam se udavala,verujem da bi bio presrecan.