Pričaj mi priču

  • Začetnik teme Začetnik teme Mika
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
DUŠA JE KAO OKEAN

"Neki se čovek stalno osećao pritisnut tegobama svagdašnjeg života, pa se potužio
duhovnom učitelju:
- Ne mogu više! Život mi je postao nepodnošljiv!
Učitelj je uzeo malo pepela među prste i usuo ga u čašu vode.
Dok se pepeo mešao s vodom reče:
- Ovo su tvoje tegobe. Voda je upila pepeo i potamnila.
Učitelj je ponovo uzeo istu meru pepela i sasuo ga u more.
More nije potamnilo, štaviše, pepeo gotovo da nije ostavio nikakvog traga.
- Vidiš li? - upitao je učitelj svog začuđenog učenika - svakog dana moraš odlučiti
hoćeš li biti kao čaša vode ili kao more."
 
Koncert

Taj koncert je održan u konzularnom odjeljenju američke ambasade u Beogradu, devedestih godina dvadesetog vijeka... Kako bi dobili vize, neki građevinski radnici predstaviše se kao muzičari. Rekli su da imaju poziv iz Njujorka, da održe koncert za iseljenike. Naravno, htjeli su da se sklone od ratova i gladi. No, službenica je pitala radnike, koje instrumente sviraju. I, rekli su šta im je palo na pamet: gitara, truba, harmonika i flauta. Službenica ih je ljubazno zamolila da sačekaju. Za pola sata, iz ambasade su u konzulat dovezli instruniente vojnog orkestra i dali ih čianovima naše umjetničke delegacije kako bi pokazali muzičku vještinu. Četvorica nesrećnika nisu odustali. Golema je bila njihova želja da odu u Njujork i zarađuju. Bez ikakvog dogovora, a bez znanja bilo koje note, odlučili su da oponašaju ozbiljnu muziku. Nasumično su puštali tonove, udarali žice i dirke, duvali trubu i flautu, bez ritma, bez kompozicije, bez bilo kakve jasne ideje o tome šta sviraju. Ali znali su zašto sviraju. Službenica konzulata slušala ih je nekoliko minuta, a članovi siromašnog kvarteta bili su uporni i završili su koncert veoma ozbiljni; nadali se da će svoje muzičko neznanje predstaviti kao vrhunsku umjetnost. A već sutradan, neki radnik se predstavio kao slikar, te mu je službenica konzulata odmah dala kist, boje i platno. Naravno, on je nasumično mazao i razmazivao želeći da to predstavi kao apstraktno slikarstvo. Kad bi postojao esej kao forma, u esej bih ubacio ovu rečenicu: Umjetnost je varka, zato se svakom laiku čini da je najlakše ono što je najteže.

Enes Halilović - Čudna knjiga
 
eo vam jedne kad su me uvek pitale neke sto bre nis romantican ko romeo, kad sam ja jel ko julija...onda zasiljio plajvaz i u dahu se prosro :lol:



SAVREMENE JULIJE

svako vidi u nekom pojavnom obliku ono sto samo on zeli da vidi i nista drugo van toga.... doci cemo i na to analizom sakralnosti danashnjih modernih savremenih julija. julija XXI veka. kada se prica o borbi za istinu bila ona shekspirovska ili ona od crnjanskog dodje mu na isto... istina je uvek samo jedna, nema vishe istina. poluistina tj. laži ima koliko želimo. svi su krali od shekspira i to je evidentno. nema nekog dela danas koja pretenduje da bude filozofsko il pak puka beletristika a da nema elemenata intriga, osveta, preljuba, ludila, duhova ili svega od toga pomalo kao u klin chorbi....

kad se prica o julijama pa josh savremenim to je opet potpuno druga stvar koja nema blage veze sa predjashnjim postulatima vezanim samo za shekspira osim po semantichkoj naznaci lika o kome razglabamo. kazhe se da se o nekoj zheni mozhe doneti pravilan sud kad joj istresesh tashnu i vidish sta ima u njoj... ili pak o mushkarcu kakvu obucu nosi. uvek se setim naseg politicara-pisca koji je pisao o toj bosni sa pocetka a nosio krinke u kompletu sa belim soknama i odelom. :) poshto je to dovoljno govorilo o njemu kao romeu da vidimo shta danashnje savremene julije nose u svojim tashnicama....

ima tu svachega... od prozaichnih stvari, mobilnog telefona, pilula za kontracepciju, papirnih maramica, ostataka od doruchka- da se ne baci, flashice vode, raznih grickalica- da se nadje, ulozhaka-opet nek se nadje zlu ne trebalo, prezervativa kojima je istekao rok upotrebe-mozhda zatreba, nikad se ne zna kakav romeo slepac mosh da naleti... pa do onih sofisticiranih kao shto su karte od egzita-da se seti, fotki muzichara ili sportista (zavisno od preferencijala)-da mashta, mp3 plejera-da se smiri, fotke bivsheg dechka-da ga zaboravi tj. seti poshto je to modernoj juliji jedno te isto, fotke sadashnjeg dechka-da ga voli naravno, telefonskih imenika iako ima mob-nek se nadje ako mob crkne, novchanika-obichnog polupraznog i tako josh trista chuda.... tashna je i pored njenog sadrzhaja dostojnog one iste pandorine kutije sa pochetka ovog teksta skromna, nije naduvena od sadrzhaja koji preti da narushi stilizaciju njene garderobe koja je chini tako neodoljivom. kako se oblache julije XXI veka... da bi to razumeli moramo pod jedan da skontamo da su tragichni likovi danashnjeg vremena, ne one, te julije koje su uvek spremne na sve izazove ovih chaplinovih modernih vremena gde se ne zna ko koga 'ebe, vec njihovih ruzhnijih polovina koji obichno nemaju ni tu famoznu pandorinu torbu a josh manje senzibilnost za recitovanjem pesama pod njenim prozorom sem ako nisu u rnb, rave, ili hip hop tripu posle 3 piva ispred zgrade dotichne.

julije su obuchene moderno, shtagod im to znachilo i bilo u trendu, samo da je in i bez obzira dal' im to lepo stoji ili ne......naravno ne kao sharlo mada ima i takvih vrecastih kombinacija kada ih mrzi da se nashminkaju, kada ih mrzi da operu kosu, kada ih mrzi da se depiliraju, kada ih mrzi da ochiste lice.... kad ih mrzi da zhive a to je chesta faza u zhivotu julija XXI veka jer kad su u njoj na brzinu uskoche u izguzvanu trenerku kojiu obicno skidaju u kompletu sa donjim vershom i tako klize ulicama pomalo rustichno sjajne u svojoj iskrenoj patini. savremna julija ili ona koja pretenduje to da bude ima svoj lichni i samo njen egobulazneci tretman prema svemu sta se nalazi oko nje ma iz koje kaste dolazila. kod nje nema trte mrte.... obichno je samo trte barem kada je u pitanju onaj manje intelektualniji i dlakaviji deo kome se ona obraca svojim izgledom i ponashanjem.

savremene julije su provincijalke u dushi sa liberalnim delom mozga koji pretenduje da izbaci patrijarhalnu doktrinu sa kojom su vaspitavane. zato su u stalnom sukobu same sa sobom i ne umeju da orgazmichno uzhivaju ni u chemu do kraja vec samo napola. polovichno ljube, polovichno se zaljubljuju, polovichno vole, polovichne su u sexu, polovichne su u shkolama zato jer se stalno gube trazeci sebe tamo gde ne treba. savremene julije se uvek pitaju... da li je to ono pravo, ono o chemu mashtam i o chemu sanjam.... i tako julije tragaju stalno do svoje tridesete a neke starije julije jos i duzhe za nekim mr. gudbarom koji ce im te polovine mozga izbalansirati na pravi nachin a u stvari dotichnom na kog nalete jedino je na umu da im izbalansira neshto drugo kao zhivan qaramandic... ili pak one njemu izbalansiraju kuglagere jer su julije XXI veka to nauchile rano kako se radi, josh u adolescentstvu....

tragaju za idealom, ljubavlju kralja i prosjakinje a moderna vremena ih muche i namecu im da rade stvare koje ne vole a moraju jer se nece zvati julijama.... da nose tange koje ih zuljaju i ne jednom izazivaju hemeroide, a vaspitanje im govori one duboke do quqova jer zaboga julijine majke stalno zanovetaju da se yaynici ne kupuju na bajloniju, moderna julija radi mali tatoo na produzhenom delu ledja tek da se nazre izbochina na kojoj ponosno vire roze trake od tangi, ili ga rade na clanku noge, ili pak ramenu i o kome nemaju pojma shta znachi, simbolishe ili chemu sluzhi ali moderna julija mora da bude in... moderna julija radi pirsing, patrijarhalni deo porodice sa prvim vidjenjem istog obichno je suochen sa mozhdanim udarom najstarijeg clana a u zadnje vreme i nekog mladjeg, moderna julija je promiskuitetna, drzhi se sa drugaricom za mali prst i ljubi je javno u usta 'nako jezichno, u parku, na ulici, koncertu, klubu, sablaznjavajuci time one moderne julije iz 1970-tih proshlog veka.... moderna julija je uvek u nekom tripu i trudi se da tako izgleda, jedan dan je rashcupana, drugi dan zalizana, treceg pak nosi kikice.... dal' je stondirana ili ne pitanje je sad, ali opijati modernoj juliji nisu strani kao shto ni shekspiru naravno nisu bili. kada oni ponestanu, julija zna da uvek ispred njene vile na 15 spratu nekog naselja ima onih koji sede sa medlejom od piva, vinjaka i rakije pa moderna julija josh od malena uchi shta znache gradjevinski statichki projekti gde se koristi beton kao osnovni element gradnje. neki put posle takvog posla sa ekipom drugara osim muke i povracanja oseti i bol na nekom drugom mestu ali julija XXI veka zna da joj je bilo lepo dok je tako bezhivotno lebdela u saznavanju nekog novog neznanja o samoj sebi... razmishlja tako moderna julija i kazhe sebi da je ipak dobro kad se dobro svrshi a plus dzaba je i pila.

julije XXi veka su fascinantne, ja ih obnozhavam sa distance a neki put i izbliza jer su iskrene u svom neznanju, fatalne su kao marlen ditrich u svojoj glumi, inspirativne kao julija plat u svojim duhovnim trzajima srece, erotichne u svom neiskustvu kao merilin monro, senzualno vrele kao mishel fajfer, tela su im vitka, vretenasta, obla a ne kao sto neki tvrde anoreksichna, koshchata ili troma ispunjena sa pudingastim pauflekom koji igra ispadajuci im levo i desno iz niskih leviski, onih originalnih iz novopazarskih butika.... duh im je bezvremen iako stupaju u zhivot sa etikom dostojnoj samih stoicista, posmatrajuci ih shvatamo da su one boginje, uspravnog, dostojanstvenog drzhanja sa ko stub pravom kichmom od desetochasovnog sedenja za kompom..... julije XXI veka ce biti jednog dana majke novih julija koje ce biti josh ludje lepshe i ludje fascinantnije u svojoj bestidnosti, svojoj nevinoj pohoti, u svojoj poluduhovnosti, svojoj senzitivnosti i naravno svom minornom samoljublju... jer julija buducnosti nece biti obicna zena. julija buducnosti ce biti i dete i svetica i majka i qurva i boginja, probabli lajk godes kali....od gradjanske julije XXI veka mushkarac moze dobiti samo jednu stvar pa makar bio on sam solomon a to se knjizhevnim jezikom zove nenagradjeni ljubavni trud. i ono drugo.... al' to je za drugi podforum.
 
U PRAVCU POČETKA

U šatoru svetlosti u zahuktaloj poljani velike prolećne večeri, blizu mora i broda koji je imao katarku od kedrovine, zadnju palubu ukrašenu kljunovima i
školjkama, savijeno ružičasto jedro i dva vesla s perajima; sa galebovima visoko iznad, dok su roda, pelikan i vrabac leteli do kraja okeana i prvog zrna zemlje van vremena koja se okreće na vrhu peščanog sata kao perjana ćuba, niz tamu proleća jedne haotične godine; kao stene u istoriji, svakom crtom i naškrabanim udom, ušicom igle, senkom nerva, posekotinom na srcu, iskidanim mišićem i zemljanim vlaknom, zabeležen kao ludost lutanja, pad lovorovog lista, pad hrasta, prskanje mesečevog kamena u sudaru sa inkarnacijom ubice, živo otelotvorenje i izbrojani talasi, čovek se rodio u pravcu početka. Iz sna do koga ga je podigao mesec planinama svojih očiju i snažnim svevidećim rukama koje baca iza sebe i koje su pune plima i prstiju, sve do velikog mora, on se borio preko ivice večeri, uzleteo je kao guska u nebo i pozvao svoje furije po imenu iz vetrom napisane liste grobova i voda. Ko je taj stranac koji je došao iz ribarske varoši na plovećem ostrvu, kao grâd, isklesan u ledu, kao morski žbun sa lišćem od snega za njenu kosu, viši od kedrove katarke, dok je padala severna, bela kiša, a more gonjeno kitovima dopiralo do očnih duplji. Bila je slana i bela, i putovala je kao polje na jednoj vlati okruženoj pticama. Veče se smestilo usred njenog uvek nemirnog srca, čuo je njene ruke u vrhovima drveća – palo je jedno pero, njeni prsti su nadleteli glasove – i svet je počeo da tone kroz viziju trave, vodenih životinja i snega, koja se pokazala pred sirenom strankinjom. Svet je bio ispijen do poslednje kapi; penasti vrtlog poslednje čestice mučio se da ga zemlja upije, kao da je kiša sa neba pustila svoje oblake da padnu u grličinom letu, nalik na manu paperjastih godišnjih doba, a tvrdi grâd koji je padao, širio se, zbunjen, u oblaku pola od cveta pola od pepela, ili u oštrom, prečišćavajućem vetru, kroz visoku piramidu od blata i kroz meki, lagani tok pare i lišća. Tačno u centru mađije on je bio čovek sa kopna u dubokom moru, kosa ga je šibala do oka u kiklopovim grudima. Bokovi su mu bili razapeti između njenog glasa; plivali su beli medvedi, mornari su se utapali uz zvuke muzike koju je ona pisala i izvlačila rukama i pričama iz njegovih uzdignutih vlasi; vukla je za uši njegov strah i odnela ga je pevajući u svetlo, kroz šumu zmijokosog glasa koji je prevrtao kamenje.

Otkrivenje je gledalo preko svog ukočenog ramena. Kako je postala? Od poslednje varnice razuma, ili iz prvog kitovog mlaza? Sagorevanje na kraju, pogrebna vatra koja poigrava, ili izgubljena raketa sa svojim toplim tragom, ili tamo gde su se prvo proleće i njegova ludost peli na morske ograde, a lokoti vrtova popucali i voda se prelila preko svetlog planinskog vrha? Čija je to bila slika u vetru, trag na steni, odjek koji je tražio da mu se odgovori? Imala je oreol oko glave i kosu od zmija. Kretala se u proždirućoj, slanoj poljani, u hronici i stenama, tamnim anatomijama, u samom usidrenom moru. Besnela je u utrobi mazge. Zastajkivala je u galopirajućoj dinastiji. Glasno je govorila u starom grobu i ćutala na suncu. Video je njenu izgnanu sliku iscrtanu nogom noćne more u otrovu i zaklonjenu od vetra, otisak njenog palca koji se pripijao uz ruku paučinastom senkom, pitanje poznatog odjeka: šta je moje rađanje, granitni izvor koji se gasi tamo gde se prva vatra pojavi u izvajanom svetu, ili velika vatra s lavljom grivom u predvorju prvog luka. Jedan je glas tada, tevečeri, putovao svetlom i vodenim talasima, jedan je sloj klizio, tamo gde zlatno-zelena španska mušica boji trag oktopoda otrov je puzio kroz penu, a sa četiri ugla mape jedan heruvim, u obliku ostrva, gonio je duvajući oblake na more

Dilen Tomas - Pripovetke
 
U dolini Anda živjelo je jedno miroljubivo pleme. Jednog dana grupa pljačkaša napala je selo. Razorili su selo u potpunosti. Otuđiše sve što nađoše. U otetom plijenu našlo se i jedno dijete. Da bi sigurno pobjegli iz sela povedoše ga sa sobom u planinu.

Pleme je bilo nemoć. Morali su sačekati da se malo udalje, pa da krenu za njima. Kenuli su, ali na putu ne nađoše nikakve tragove. Tražili su po planinama. Uzalud. Ni traga nije bilo. Pretražili su sve. Skoro. Nisu mogli da se popnu uz jednu liticu. Naprosto je bilo nemoguće se popeti. Prolazili su dani a o malom dječaku nije bilo ni traga.

Vidjevši da su potpuno nemoćni, prestali su sa potragom. Tužni i razočarani, nakon posljednje potrage vratiše se u selo.

Dok su silazili, ugledaše dječakovu majku kako silazi ni ‘nemoguću’ litici sa dječakakom u naručju. Svi su bili sretni. Napokon su ga našli. Kada su stigli majka i dječak, seljani je upitaše kako joj je uspjelo da se popne uz tu liticu.?

Pogledala ih je, pa svoje malo veselo dijete, te reče:

Nije to bilo vaše dijete.”

Biti majka znači učiti o snagama koje niste znali da imate i doživjeti strahove za koje niste znali da postoje.
 
Nepodobni

Kao da je neko stegao moje tijelo debelim, užarenim lancima i u mozak ubrizgao supstancu onemoćalosti. Svaka ideja nailazi na blokadu, što svaku realizaciju iste guši u trenu.

Razoružavajuća bjelina stranica. Statičnost. Prikovanost za ovozemaljsko. Unutrašnji nemiri rovare po biću podsjećajući na pogrešne odluke, upućujući na nove – koje isto tako hazarderski ima da dotuku ovo moje rasplinuto stanje.

Osjećam nemir. Želim sve, dok pri svakom potezu lučim nesigurnost. Shvatam da sam ugazio u pretjeranu samodovoljnost i prividnu fleksibilnost, pa tako svaki pokušaj djelovanja teži neizmjerno. Svemu nalazim falinku, konstantno uočavam tlačenje malog čovjeka i sva ta tragikomedija svakodnevnice navire kroz uši i nastanjuje se u skrivenim zavijutcima isprepletanog uma, koji ničemu ne služi, osim da pičkasto pripovijeda o promašenim sudbinama i ličnim stanjima.

Imao sam lijepo djetinjstvo. Upravo to me je razmekšalo, napravilo skromnim i otvorenim za svijet, koji me je ogrebao poput skotne mačke. Zatečen, zaštitio sam se pisanom riječju i dugim šetnjama u kojima sam intenzivno analizirao i prebirao po deponiji doživljenog.

Na moju žalost, doba pisanja hita ka groblju. Savremeni pristup, u kojem tehnološka čudesa skeniraju zenicu i odlučuju da li smo ”PODOBNI” je u jeku. Čistka prijeti da istrijebi ono malo supstancijalnog što dobismo po dolasku na ovaj mesarski svijet. Ja i moja literarna stremljenja možemo da pakujemo kofere i preselimo se na Madagaskar. (Ako iko pita za nas, to će biti duh stare majke, eventualno prodavačica iz knjižare koja neće znati šta da radi sa svim tim nadolazećim knjigama koje čekaju da ih neko pokupi sa polica i tretira kao dame, uzvišena bića, strasne nimfe… kako sam samo ja umio. Od knjiga postaće himere, noćne aveti bez imena i adrese. Kada od knjiga napravimo neprijatelje, dogodiće se smak svijeta. Svi glavni junaci pohrliće da ispune svoje zadatke i samo će par doslednih postovalaca i tumača tih redova umjeti da se zaštite, dok se opet ne uspostavi kakva – takva ravnoteža.)

Sve dok to ne učinim i ne prebjegnem – tući će me, srce će se postepeno ugasiti, a što ostane od duše – te vječne buktinje, posuće za mnom da mi požele srećan put.

Luka Minić
 
Hej ti

Mi smo bodež u oku, kamenčić u cipeli, vihor u ušima, metastazirajući lišaj na leđima. Mi smo reinkarnacija drevnih Hiksa, ratni poklič Sijuksa, Zagorov tomahavk u ruci disidenta. Mi smo vibracije u noći, trzaji u snu, znoj na čelu kada se nađemo licem u lice sa nepoznatim. Mi smo poštari, čiji životi vrijede više od 15.000 eura. Mi smo matorci, ljubitelji klasike, prognanici. Mi smo tkači sopstvene sreće. Mi smo nezavisna banda konjušara, ljubitelji vesterna, razigrani zeleni mravi. Mi smo najezda gladnih individualaca, poklonici estetike i morala. Mi smo trovači nepravde, savremeni anarhisti, hazarderi i davitelji efemernog. Mi smo spremni pljunuti istini u oči, kako kaže Buldožer. Mi posmatramo svijet očima djeteta dok u pozadini čujemo Dum Dum. Mi smo neurotični kada nas lažu. Mi smo gospoda sa cilindrima ispod mesnatog sloja. Mi ne pristajemo na kompromise niželigaša. Mi trpimo dok ne odlučimo da je njihovom jarmu kraj i da su prokockali poslednju šansu. Mi saosjećamo i vrednujemo istinu i život tokom dana, dok u kasnim večernjim časovima proždiremo opasne knjige, upijajući esenciju požutjelih stranica. Mi imamo averziju prema ugnjetavanju i manipulisanju. Mi ne slušamo televizijske vragoleti i ne trčkaramo pognutih glava kao džukci na povodcu za kilogram brašna. Mi smo dovoljni sami sebi, podstičući tako rast cjeline. Mi smo nerazlučiv dio jednačine koji će jednoga dana odnijeti prevagu. Mi smo spremni da ukrstimo puteve sa tlačiteljima ispijenih, rošavih lica. Mi koristimo kritički um u kombinaciji sa raspojasanom maštom. Mi ne bježimo od odgovornosti i ne tajimo ono što nas pritiska. Mi smo avangarda, potomci dinosaurusa i ponosno nosimo vunene čarape. Mi percipiramo svijet kao bezbroj mogućnosti uz premalo pokušaja. Mi težimo čistom srcu i neformalnom stisku ruke, iz čega se da naslutiti čovjekov karakter. Mi nemamo blaga skrivena, već pretenzije duhovne. Mi vapimo za nemogućom utopijom, utoliko stvarnijom što su naša očekivanja nerealnija. Mi smo čvor prošlosti i budućnosti koji bivstvuje u sadašnjem momentu, jer samo smo sada. Mi gledamo u potiljak smrti dok život nosimo u pridžepku. Mi spoznajemo svijet oko sebe kao što dijete po prvi put uviđa da ga neko posmatra, smiješi mu se i voli ga više od sebe. Mi smo glas vapijućih, uniženih, bolesnih, obogaljenih, sklupčanih, nesvrstanih… Mi hoćemo da nas čuju, vide, dotaknu, ne i potapšu po ramenu. Mi možda zračimo zaboravljenim idealima, ali ono što je bilo – ponoviće se, jer je cijeli život obična samsara u kojoj se sve ponavlja, materija kruži, obrasci su slični, i kad-tad će se obistiniti proviđenje da će ludak naricati i ukazati na našu lakomislenost, gdje sebe poredimo sa bogovima, a nismo spremni da se okanemo materijalne kecelje i navučemo plašt duhovnog uzleta, bez kojeg i najmudriji znaju da se spotaknu i ugaze u kaljugu. Mi smo simpatizeri donjih slojeva, jer sami rovarimo po dnu nestalne egzistencije.

Mi smo svjesni svog neznanja, zato žudimo ka istraživanju i spoznaji suštine. Mi smo parna lokomotiva čija šklopocija igra krucijalnu ulogu u tranzitu (nalazimo se na prelaznoj tački, momentu u kojem ćemo se sunovratiti ili progledati i zaputiti se ka nebolikim pejzažima sadejstva). Mi smo vitalan šraf, jer svaki dio mehanizma igra vitalnu ulogu, ne zaboravi! Mi smo jedna nota u sistemu koji treba da melodijom raskošnom ruši međe i gradi cjelokupni ekosistem postojanja. Mi smo Ti, mikroskopski dio kosmosa, svjetlucavo parče stolnjaka, koji prekriva vidljivo. Mi smo atomi stari milionima godina. Mi smo djelić puzle, vječni karusel crvene mat boje. Mi smo metafizička partikula, tinjajuća nada tokom doživotnog progonstva u Sibir. Mi smo bijednici koji su vaskrsli i sada za cilj imaju da učine svoje bitisanje na planeti postojanim. Mi ne idemo u korak sa vremenom. Mi pratimo osjećaj, puls, nadimanje grudi mladih ljubavnika. Mi potenciramo supstancijalno, utoliko više što drugi ne znaju šta to znači. Mi smo tu kada si sam, kada te niko ne čuje, samo treba da u sebi tiho izgovoriš ono što osjećaš i potom se razdereš. Mi smo sveprisutna kolektivna družina. Upamti.

Luka Minić
 

Back
Top