U polu tami i tišini,bez snova noći,bez mira dana lagano je zaboravljala duša moja obolela od silnih rana.Od mog života ništa nije moje,svaki delić njega pripada drugom,pošto sam tuđa,pošto sam niko,umreću od bola bez tebe umreću sa tugom.
Dani se gase,u mojoj duši nema više ničeg,tek po koja senka tvoja u sećanjima mojim...nestajem tiho više ne postojim.
Moja je duša kamen koji može samo da tone,zavesa koja se samo jednom spušta,a nikada nediže,a srce je moje tamno jezero u kome se odavno više niko ne ogleda.Bez tebe života mi nema a smrt mi ne dolazi.
Neshvatljivo duga je tuga moja.
Nikada mi nemoj zaviriti u dušu,jer nećeš videti ni jednu osobu tako samu kao što sam ja.
Čitav život jurimo za srećom ,a naša su blaga zakopana tu u nama,budućnost je neizvesna a kraj je uvek blizu i niko od nas ne zaslužuje životnu reprizu.
Sada kada ne mogu naći pravu utešnu reč za tebe ja molim te da zaustaviš ovaj bol,ali ti odlaziš u praskozorje sa suncem u kosi,a pogled tuge i neslutiš...koliko su mi tužne noći bez tebe...neslutiš koliko su duge.
Sada kada se vučemo usamljeni zalutalih tela,sada je vreme da mi se predaš i okusiš sreću,samo nikada više od mene ne traži da te volim jer ja to iskreno ne umem,ne želim i neću...a i sve tvoje nežnosti vetar tuge sa sobom mi nosi...evo sat otkucava poslednje minute,plašim se da ću te povrediti i boli me to što te puštam da odeš,boli me jer ja sam osoba bez igde ikog,osoba usamljena i željna slobode...
Dani se gase,u mojoj duši nema više ničeg,tek po koja senka tvoja u sećanjima mojim...nestajem tiho više ne postojim.
Moja je duša kamen koji može samo da tone,zavesa koja se samo jednom spušta,a nikada nediže,a srce je moje tamno jezero u kome se odavno više niko ne ogleda.Bez tebe života mi nema a smrt mi ne dolazi.
Neshvatljivo duga je tuga moja.
Nikada mi nemoj zaviriti u dušu,jer nećeš videti ni jednu osobu tako samu kao što sam ja.
Čitav život jurimo za srećom ,a naša su blaga zakopana tu u nama,budućnost je neizvesna a kraj je uvek blizu i niko od nas ne zaslužuje životnu reprizu.
Sada kada ne mogu naći pravu utešnu reč za tebe ja molim te da zaustaviš ovaj bol,ali ti odlaziš u praskozorje sa suncem u kosi,a pogled tuge i neslutiš...koliko su mi tužne noći bez tebe...neslutiš koliko su duge.
Sada kada se vučemo usamljeni zalutalih tela,sada je vreme da mi se predaš i okusiš sreću,samo nikada više od mene ne traži da te volim jer ja to iskreno ne umem,ne želim i neću...a i sve tvoje nežnosti vetar tuge sa sobom mi nosi...evo sat otkucava poslednje minute,plašim se da ću te povrediti i boli me to što te puštam da odeš,boli me jer ja sam osoba bez igde ikog,osoba usamljena i željna slobode...