proka
Legenda
- Poruka
- 57.100
Hrvati koji su se za Hitlera tukli u Staljingradu, pa za Tita protiv Nemaca i četnika u Čačku:
Priča o Marku Mesiću i ustaškoj 369. pukovniji
Da su pripadnici oružanih snaga takozvane Nezavisne Države Hrvatske bili prisutni na Istočnom frontu, gde su se na strani nemačkog agresora na SSSR tukli protiv „judeokomunizma“ — danas je malo poznata fusnota istorije. A da su isti ljudi na kraju završili u redovima Titovih partizana koji su ih, prezrene, gurnuli na četnike da ih ovi pobiju — potpuno je nepoznato
Pripadnici 369. pojačane pešačke pukovnije Hrvatskog domobranstva tzv. NDH, pridodati Vermahtu, negde na Istočnom frontu jula 1942. godine.
Drugi svetski rat zakucao je na vrata Kraljevine Jugoslavije 6. aprila 1941. godine, i doneo plamen koji ju je u narednih jedanaest dana progutao. Zemlja je rasparčana i de fakto je prestala da postoji, premda je pravno i dalje bila tu, negde u oblaku, čekajući da se obnovi. U međuvremenu, već 10. aprila je radijskom objavom bivši austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik proglasio uspostavu tzv. Nezavisne Države Hrvatske na čijem će čelu biti Ante Pavelić.
Meseci su prolazili, antisrpski i antijevrejski zakoni počeli su da se donose u toj istorijski najprimitivnijoj manifestaciji pseudodržave zasnovane na opštoj psihozi i ludilu, a „divlje ustaše“ (koje mahom ni pre ni posle Aprilskog rata nisu bile formalno deo ustaške organizacije) počele su da leče svoje komplekse klanjem i ubijanjem nedužnog „neprijateljskog“ stanovništva, te da tako polažu temelj opštenarodnog ustanka koji će izbiti jula meseca.
No, pre toga točkovi Vermahta zakotrljali su se tlom Sovjetskog Saveza, nakon što je Hitler 22. juna pokrenuo Operaciju „Barbarosa“. Ustaški poglavnik kao uslužni saveznik Nemačke nije mogao da ostane po strani i da ne pomogne tu „borbu protiv židovsko-boljševičke Moskve“, kako je rekao u svom proglasu od 2. jul
Naime, tog je dana on, „udovoljavajući željama, što mi sa svih strana Nezavisne Države Hrvatske i svih narodnih slojeva dnevno stižu“, utemeljio 369. pojačanu pešadijsku pukovniju, znanu i pod nazivom Hrvatska legija, koja je imala da se pošalje na Istočni front i da pomogne u rušenju „judeokomunizma“ (ovu formaciju ne treba mešati sa 369. divizijom koja se, takođe u sastavu Vermahta, tukla isključivo na tlu Jugoslavije).
Da je udovoljio željama nema spora, ako se ima u vidu da je nakon svega desetak dana zbog odziva bila obrazovana i „Doknadna bojnica Hrvatske legije“. Sve u svemu, kroz ovu će pukovniju — koja je teorijski pripadala Hrvatskom domobranstvu (regularnim oružanim snagama tzv. NDH) ali u praksi bila u sklopu 100. lovačke divizije nemačkog Vermahta — proći oko pet hiljada ljudi, i to većim delom Bosana i Hercegovaca koji su činili 55 odsto njenog sastava. Vodilo se računa, da dve trećine tih mladića starosti od 20 do 32 godine, budu katolici, a jedna trećina muslimani.
Nakon kraće obuke, 16. avgusta krenuli su put Rusije, no, pre toga su već 31. jula položili zakletvu Adolfu Hitleru. Tekst zakletve je glasio: „Prisižem Bogu svemogućem da ću u borbi protiv boljševizma sve zapovjedi Vrhovnog zapovjednika njemačke vojne sile Adolfa Hitlera izvršavati i da ću za ovu prisegu kao hrabar vojnik biti uvijek spreman i svoj život žrtvovati“.
Ivan Markulj, pukovnik i prvi zapovednik hrvatske 369. pojačane pešačke pukovnije pri Vermahtu na Istočnom frontu.
Na svom putu ka frontu, jedinica je morala biti očišćena od lopova, pljačkaša, silovatelja i dezertera, ali se nakon toga u borbama prilično dobro pokazala i bila je mnogohvaljena od strane najviših nemačkih oficira i štampe, što je ustaški „tisak“, vapijući za tapšanjem po leđima, uredno prenosio na svojim naslovnim stranama. Vatreno krštenje imala je oktobra meseca na prostoru između Poltave i Harkova, a dala je i svoj doprinos nemačkoj pobedi kod Harkova 30. maja 1942. godine.
Zapravo, bila je neprestano u borbama na Istočnom frontu, praktično bez odmora, i zbilja cenjena od Nemaca zbog svoje požrtvovanosti. Međutim, „svetlo“ 369. pukovnije uskoro će se ugasiti, i to tokom Staljingradske bitke. Pre toga, tokom leta, pukovnik Ivan Markulj povučen je u Zagreb a na njegovo komandno mesto postavljen je pukovnik Viktor Pavičić. 24. septembra, dva dana pre polaska za Staljingrad, Hrvatsku legiju je posetio poglavnik Ante Pavelić, u Golubinskaju, gde je bio štab nemačke 6. armije kojom je komandovao general Fridrih fon Paulus.
Bitka, čija je simbolika zbog naziva grada za koji se vodila već tada daleko premašivala značaj koji bi u normalnim okolnostima imala, počela je, i to odmah žestoko. Ipak, Osovinske sile isprva su bile dosta uspešne, i njihova bliska katastrofa još uvek nije nikome bila očigledna. Kićenje hrvatskih legionara lovorikama nastavilo se, i počelo da poprima ono što bismo danas mogli nazvati severnokorejskom propagandnom notom.
Ante Pavelić u mestu Golubinskaja u poseti hrvatskoj 369. pojačanoj pešačkoj pukovniji koja se u sklopu Vermahta borila na Istočnom frontu. Slika je nastala dva dana pre polaska u Staljingrad.
Tako oktobra meseca 1942. godine jedan nemački izveštaj sa staljingradskog razbojišta kaže: „Ovde zaslužuje ponovo veliku hvalu hrvatsko topničko odeljenje... I tako bi se moglo nabrojiti mnogo primera zajedničke borbe i međusobnog uspešnog potpomaganja, a sve to skupa služi jednom velikom cilju, što će konačno opravdati uspeh, to jest i na tom mestu, paklu Staljingrada, potući smrtnog neprijatelja svih evropskih država — boljševizam, i oterati ga u njegove azijatske granice. Velika zasluga u svemu tome otpada na naše hrvatske prijatelje i drugare u oružju.“
Situacija je ipak, kako se bližila zima, počela da se menja. 19. novembra 1942. godine Crvena armija pokrenula je Operaciju „Uran“ koja je razbila rumunske divizije koje su štitile levo i desno krilo nemačke 6. armije. Svega tri dana docnije, dva kraka sovjetskih snaga spojila su se kod Kalača-na-Donu pa se 290.000 agresorskih vojnika, među njima i svi Hrvati, našlo u obruču koji se svakim danom sve više i više stezao
.
Život je potom postao gotovo nepodnošljiv. Hrana nije dostavljana redovno, u jednom trenutku se sa dostavom potpuno bilo i prestalo, pa se Pavičić sve više bavio trivijalnim pitanjima poput onoga, u kojoj će se razmeri vojnička marmelada razređivati vodom, kako će se klati konji i deliti njihovo meso, šta se se raditi sa iznutricama, i tako dalje. Broj pripadnika 369. pojačane pešačke pukovnije dramatično se smanjio: što zbog dejstava Crvene armije, što zbog zime, što zbog gladi i bolesti, tek, sveo se na jednu manju četu od nekoliko stotina ljudi.
Ivan Markulj, pukovnik i prvi zapovednik hrvatske 369. pojačane pešačke pukovnije pri Vermahtu na Istočnom frontu. Potpukovnik Marko Mesić, zapovednik Topničkog odeljenja ove formacije, najverovatnije stoji pored njega.
Priča o Marku Mesiću i ustaškoj 369. pukovniji
Da su pripadnici oružanih snaga takozvane Nezavisne Države Hrvatske bili prisutni na Istočnom frontu, gde su se na strani nemačkog agresora na SSSR tukli protiv „judeokomunizma“ — danas je malo poznata fusnota istorije. A da su isti ljudi na kraju završili u redovima Titovih partizana koji su ih, prezrene, gurnuli na četnike da ih ovi pobiju — potpuno je nepoznato

Pripadnici 369. pojačane pešačke pukovnije Hrvatskog domobranstva tzv. NDH, pridodati Vermahtu, negde na Istočnom frontu jula 1942. godine.
Drugi svetski rat zakucao je na vrata Kraljevine Jugoslavije 6. aprila 1941. godine, i doneo plamen koji ju je u narednih jedanaest dana progutao. Zemlja je rasparčana i de fakto je prestala da postoji, premda je pravno i dalje bila tu, negde u oblaku, čekajući da se obnovi. U međuvremenu, već 10. aprila je radijskom objavom bivši austrougarski pukovnik Slavko Kvaternik proglasio uspostavu tzv. Nezavisne Države Hrvatske na čijem će čelu biti Ante Pavelić.
Meseci su prolazili, antisrpski i antijevrejski zakoni počeli su da se donose u toj istorijski najprimitivnijoj manifestaciji pseudodržave zasnovane na opštoj psihozi i ludilu, a „divlje ustaše“ (koje mahom ni pre ni posle Aprilskog rata nisu bile formalno deo ustaške organizacije) počele su da leče svoje komplekse klanjem i ubijanjem nedužnog „neprijateljskog“ stanovništva, te da tako polažu temelj opštenarodnog ustanka koji će izbiti jula meseca.
No, pre toga točkovi Vermahta zakotrljali su se tlom Sovjetskog Saveza, nakon što je Hitler 22. juna pokrenuo Operaciju „Barbarosa“. Ustaški poglavnik kao uslužni saveznik Nemačke nije mogao da ostane po strani i da ne pomogne tu „borbu protiv židovsko-boljševičke Moskve“, kako je rekao u svom proglasu od 2. jul
Naime, tog je dana on, „udovoljavajući željama, što mi sa svih strana Nezavisne Države Hrvatske i svih narodnih slojeva dnevno stižu“, utemeljio 369. pojačanu pešadijsku pukovniju, znanu i pod nazivom Hrvatska legija, koja je imala da se pošalje na Istočni front i da pomogne u rušenju „judeokomunizma“ (ovu formaciju ne treba mešati sa 369. divizijom koja se, takođe u sastavu Vermahta, tukla isključivo na tlu Jugoslavije).
Da je udovoljio željama nema spora, ako se ima u vidu da je nakon svega desetak dana zbog odziva bila obrazovana i „Doknadna bojnica Hrvatske legije“. Sve u svemu, kroz ovu će pukovniju — koja je teorijski pripadala Hrvatskom domobranstvu (regularnim oružanim snagama tzv. NDH) ali u praksi bila u sklopu 100. lovačke divizije nemačkog Vermahta — proći oko pet hiljada ljudi, i to većim delom Bosana i Hercegovaca koji su činili 55 odsto njenog sastava. Vodilo se računa, da dve trećine tih mladića starosti od 20 do 32 godine, budu katolici, a jedna trećina muslimani.
Nakon kraće obuke, 16. avgusta krenuli su put Rusije, no, pre toga su već 31. jula položili zakletvu Adolfu Hitleru. Tekst zakletve je glasio: „Prisižem Bogu svemogućem da ću u borbi protiv boljševizma sve zapovjedi Vrhovnog zapovjednika njemačke vojne sile Adolfa Hitlera izvršavati i da ću za ovu prisegu kao hrabar vojnik biti uvijek spreman i svoj život žrtvovati“.

Ivan Markulj, pukovnik i prvi zapovednik hrvatske 369. pojačane pešačke pukovnije pri Vermahtu na Istočnom frontu.
Na svom putu ka frontu, jedinica je morala biti očišćena od lopova, pljačkaša, silovatelja i dezertera, ali se nakon toga u borbama prilično dobro pokazala i bila je mnogohvaljena od strane najviših nemačkih oficira i štampe, što je ustaški „tisak“, vapijući za tapšanjem po leđima, uredno prenosio na svojim naslovnim stranama. Vatreno krštenje imala je oktobra meseca na prostoru između Poltave i Harkova, a dala je i svoj doprinos nemačkoj pobedi kod Harkova 30. maja 1942. godine.
Zapravo, bila je neprestano u borbama na Istočnom frontu, praktično bez odmora, i zbilja cenjena od Nemaca zbog svoje požrtvovanosti. Međutim, „svetlo“ 369. pukovnije uskoro će se ugasiti, i to tokom Staljingradske bitke. Pre toga, tokom leta, pukovnik Ivan Markulj povučen je u Zagreb a na njegovo komandno mesto postavljen je pukovnik Viktor Pavičić. 24. septembra, dva dana pre polaska za Staljingrad, Hrvatsku legiju je posetio poglavnik Ante Pavelić, u Golubinskaju, gde je bio štab nemačke 6. armije kojom je komandovao general Fridrih fon Paulus.
Bitka, čija je simbolika zbog naziva grada za koji se vodila već tada daleko premašivala značaj koji bi u normalnim okolnostima imala, počela je, i to odmah žestoko. Ipak, Osovinske sile isprva su bile dosta uspešne, i njihova bliska katastrofa još uvek nije nikome bila očigledna. Kićenje hrvatskih legionara lovorikama nastavilo se, i počelo da poprima ono što bismo danas mogli nazvati severnokorejskom propagandnom notom.

Ante Pavelić u mestu Golubinskaja u poseti hrvatskoj 369. pojačanoj pešačkoj pukovniji koja se u sklopu Vermahta borila na Istočnom frontu. Slika je nastala dva dana pre polaska u Staljingrad.
Tako oktobra meseca 1942. godine jedan nemački izveštaj sa staljingradskog razbojišta kaže: „Ovde zaslužuje ponovo veliku hvalu hrvatsko topničko odeljenje... I tako bi se moglo nabrojiti mnogo primera zajedničke borbe i međusobnog uspešnog potpomaganja, a sve to skupa služi jednom velikom cilju, što će konačno opravdati uspeh, to jest i na tom mestu, paklu Staljingrada, potući smrtnog neprijatelja svih evropskih država — boljševizam, i oterati ga u njegove azijatske granice. Velika zasluga u svemu tome otpada na naše hrvatske prijatelje i drugare u oružju.“
Situacija je ipak, kako se bližila zima, počela da se menja. 19. novembra 1942. godine Crvena armija pokrenula je Operaciju „Uran“ koja je razbila rumunske divizije koje su štitile levo i desno krilo nemačke 6. armije. Svega tri dana docnije, dva kraka sovjetskih snaga spojila su se kod Kalača-na-Donu pa se 290.000 agresorskih vojnika, među njima i svi Hrvati, našlo u obruču koji se svakim danom sve više i više stezao
.
Život je potom postao gotovo nepodnošljiv. Hrana nije dostavljana redovno, u jednom trenutku se sa dostavom potpuno bilo i prestalo, pa se Pavičić sve više bavio trivijalnim pitanjima poput onoga, u kojoj će se razmeri vojnička marmelada razređivati vodom, kako će se klati konji i deliti njihovo meso, šta se se raditi sa iznutricama, i tako dalje. Broj pripadnika 369. pojačane pešačke pukovnije dramatično se smanjio: što zbog dejstava Crvene armije, što zbog zime, što zbog gladi i bolesti, tek, sveo se na jednu manju četu od nekoliko stotina ljudi.

Ivan Markulj, pukovnik i prvi zapovednik hrvatske 369. pojačane pešačke pukovnije pri Vermahtu na Istočnom frontu. Potpukovnik Marko Mesić, zapovednik Topničkog odeljenja ove formacije, najverovatnije stoji pored njega.