Priča na dar

***
Ušao je u stan i nije vidio svoju ženu niti joj je čuo glas, ali ona je bila tamo, i otišao je do stolice ne želeći da ga ona opazi, ali ona ga je gledala kako dodiruje stolicu i sjeda bez riječi. Dugo je tako sjedio.
— Nešto nije u redu? — napokon ga probudi njezin glas. Mora da ga je to upitala najmanje tri ili četiri puta.
— Nije u redu? — gledao je ovu ženu i, da, bila je to njegova žena, bio je to netko koga je znao, i ovo je njihov stan s visokim stropom i istrošenim tapetama.
— Nešto se danas dogodilo na poslu — reče. Čekala je.
— Na mojem kamionu nešto se dogodilo — jezik mu se suho pomicao preko usana a oči su mu bile čvrsto zatvorene sve dok nije postalo crno i nije bilo nikakva svjetla i bilo je kao kad stojiš sam u sobi, upravo izašao iz kreveta, usred mrkle noći. — Mislim da ću prekinuti posao. Pokušaj shvatiti.
— Shvatiti! — zavikala je.
— Ne može mi se pomoći. Sve je ovo najnerazumljivija prokleta stvar koja mi se ikada dogodila u životu — otvori oči, stegne šake i osjeti da su hladne. — Stvar koja mi se dogodila bila je čudna.
— Pa, nemoj samo sjediti ovdje!
On uze dio novina iz džepa svojeg kratkog kožnog kaputa.
— Ovo su današnje novine — reče — 10. prosinca, »Los Angeles Times«. Bilten Civilne obrane. Piše da kupuju radioaparate za naše kamione za smeće.
— Pa što je toliko loše u malo muzike?
— Nema muzike. Ne razumiješ. Nema muzike. — Otvori svoju grubu ruku i jednim čistim noktom nacrta, polako, pokušavajući postaviti sve tamo gdje je on mogao vidjeti i gdje je ona mogla vidjeti. — U ovom članku major kaže da će u svaki kamion za skupljanje smeća u gradu postaviti po jedan primopredajni aparat — zaškilji u ruke — nakon što atomska bomba padne na naš grad radio će se oglasiti. I onda će naši kamioni za odvoz smeća otići i pokupiti tijela.
— Pa, to se čini praktičnim. Kada...
— Kamioni za odvoz smeća — reče on opet — otići će pokupiti tijela.
— Pa ne možeš samo tako ostaviti tijela naokolo, možeš li? Otići ćete i pokupiti ih...
Njegova žena zatvori usta vrlo polako. Zatrepće samo jednom, pa vrlo polako ponovo. On nepomično gledaše taj polagani treptaj njezinih očiju.
Tada, okrećući svoje tijelo, kao da ga netko drugi okreće umjesto nje, zakorači prema stolici, zastane, razmišljajući kako da to učini, i sjede vrlo ravna i ukočena, ne govoreći ništa.
Slušao je kako ručni sat na njegovu zglobu otkucava, ali samo s djelomičnom pažnjom.
Napokon se ona nasmije.
— Šalili su se!
On odmahne glavom.
Osjeti kako mu se glava pokreće slijeva nadesno i s zdesna nalijevo, vrlo polako, kao što se događalo sve polako.
— Nisu. Danas su u moj kamion postavili uređaj. Rekli su, u slučaju uzbune, ako budete radili, istresite smeće iz kamiona bilo gdje. Kada vam javimo, otiđite tamo i pokupite tijela mrtvih.
Nekakva voda u kuhinji vrila je vrlo bučno. Ostavila je da vrije pet sekundi a onda se jednom rukom uhvati za naslon stolice, ustane, pronađe vrata i iziđe. Zvuk nestane. Stajala je na vratima i onda ušla i sjela na mjesto pored njega. On je sjedio i dalje nepomično, glave okrenute na istu stranu.
— Sve je to razrađeno u pojedinosti. Imaju desetine, narednike, kapetane, kaplare, sve — reče. — Čak znamo gdje da dovezemo tijela.
— Dakle, cijeli dan si razmišljao o tome? — upita ga ona.
— Cijeli dan, još od jutra. Mislio sam: možda od sada više ne želim biti sakupljač smeća. Znaš, obično smo se Tom i ja zabavljali nekom vrstom igre. Moraš to činiti. Smeće je loše. Ali možeš igrati neku vrst igre. Tom i ja smo je obično igrali. Gledali smo kakve su vrste otpaci. Kosti od odrezaka u bogatim kućama, salata i kore od naranči u siromašnim. Naravno da je smiješno, ali moraš se potruditi i napraviti svoj posao vrijednim kao što može biti i kao što vrijedi, ili zašto, do vraga, uopće raditi? I, sam si svoj gospodar, na neki način, na tom kamionu. Ustaješ rano ujutro i to je, svakako, posao na otvorenom; vidiš kako se sunce diže i vidiš kako se budi grad, a to uopće nije loše. Ali sada, danas, iznenada, to više nije posao za mene.
Njegova žena poče hitro govoriti.
Nabrojila je mnogo stvari i govorila o još više njih, ali uvijek je nježno prekidao njezin govor.
— Znam, znam, djeca i škola, naš auto, znam — reče. — I računi i novac i kredit. Ali što je s farmom koju nam je ostavio moj otac? Zašto ne bismo mogli preseliti tamo i otići iz grada? Znam ponešto o seoskom životu. Mogli bismo uzgajati stoku, obrađivati zemlju, imati dovoljno za život mjesecima, ako se dogodi nešto.
Ona ne reče ništa.
— Naravno, svi naši prijatelji su ovdje u gradu — nastavi on. — I prijatelji i zabave i prijatelji naše djece, i...
Ona duboko uzdahne.
— Možemo li o tome razmisliti idućih nekoliko dana?
— Ne znam. Bojim se toga. Bojim se razmišljati o tome, o mojem kamionu i novom poslu, priviknut ću se na to. I, to se uopće ne čini dostojnim čovjeka, ljudskog bića, da ikada dopusti da se privikne na ideju kao što je ova.
Ona polako zatrese glavom, gledajući prozore, sive zidove, tamne slike na zidovima. Stisne ruke i poče otvarati usta.
— Razmislit ću noćas — reče on — ostat ću budan. Do jutra ċu znati što mi je činiti.
— Budi pažljiv s djecom. Ne bi bilo dobro da saznaju za sve to.
— Pazit ću.
— Dobro, onda ne govorimo više o tome. Idem završiti ručak.
Ona se tržne, stavi ruke na lice a zatim pogleda ruke i sunčeve zrake na prozoru.
— Moram požuriti, djeca će stići svaki trenutak.
— Nisam gladan.
— Moraš jesti. Moraš nastaviti.
Ona požuri, ostavljajući ga samog nasred sobe gdje ni povjetarac nije pomicao zastore i samo je sivi strop visio nad njim s ugašenom žaruljom poput usamljenog starog mjeseca na nebu.
Šutio je i opipavao lice objema rukama.
Ustade i stade na vratima blagovaonice, zatim pođe naprijed, osjeti želju da sjedne, i ostade sjediti na stolici u blagovaonici. Ugleda svoje ruke pružene na stolnjaku, otvorene i prazne.
— Cijelo prijepodne — reče — razmišljao sam.
Ona prođe kuhinjom štropoćući srebrnim posuđem, lupajući tavama i razbijajući tišinu koja je do tada vladala posvuda.
— Pitam se — reče on — da li tijela treba stavljati uspravno ili položeno, s glavama na desnu stranu ili s nogama na desnu stranu. Žene i muškarce zajedno ili odvojeno? Djecu u poseban kamion ili zajedno sa ženama i muškarcima? Pse u posebne kamione ili ih ostaviti da leže? Pitam se koliko može primiti tjelesa jedan kamion za smeće. I pitam se da li da ih slažeš jedno na drugo kad napokon saznaš da moraš i to. Ne mogu to izračunati. Ne mogu to pronaći. Pokušavam, ali tu uopće nema pogađanja koliko ih možeš nagomilati u jedan kamion.
Sjede i stade razmišljati kako izgleda njegov posao kad je dan već odmakao a kamion je pun i prljava velika krpa prebačena preko gomile tako da je smeće oblikuje u neobične oblike. I kako izgleda kad iznenada povučeš krpu i otkriješ gomilu smeća i pogledaš unutra te nekoliko sekundi gledaš bijele stvari koje nalikuju na makarone i rezance, samo su te bijele stvari žive i vriju. Ima ih na milijune. I kada te bijele stvari osjete sunčevu toplinu zakipe i tonu dolje na salatu i na staru smrdljivu govedinu, na kaveni talog i na glave bijelih riba i nakon desetak sekundi na suncu bijele stvari su otišle, potonule i velika prljava krpa prekriva gomilu smeća koja je sada tiha i bez pokreta. Gledaš veliku prljavu krpu i znaš da je iznutra ponovo mrak i stvari se opet počinju pokretati i micati baš kao što se sve mora pokretati i micati kada se ponovo nađe u mraku.
Još je sjedio tamo u praznoj sobi kada se prednja vrata otvoriše treskom. Njegov sin i kćerka s bukom upadoše unutra, smijući se, i vidjevši ga kako sjedi, zaustaviše se.
Majka utrča kroz kuhinjska vrata, držeći se za njihov rub, i pogleda porodicu. Oni ugledaše njezino lice i čuše joj glas:
— Sjednite, djeco, sjednite! — podiže ruku i gurnu je prema njima — stigli ste upravo na vrijeme.

Ray Bradbury
 
Ево, неколико пасуса из једне мени јако драге књижице - незаобилазно четиво за свакога ко жели да се бави писањем (научно или књижевно, независно). А и ширем аудиториуму, надам се, биће занимљива.
Кратке, пуне духом, ненаметљиве лекцијице писања. Једнa истa прича, увек различито испричана. :)


РЕЈМОН КЕНО, СТИЛСКЕ ВЕЖБЕ, превод: Данило Киш.


БЕЛЕШКА

У аутобусу С за време највеће гужве. Један тип од својих двадесет шест година, са дугим вратом као да су му га истегли и са шеширом на коме траку замењује узица. Људи силазе. Поменути тип отреса се на свог суседа. Пребацује му да га овај гурне сваки пут када неко прође. Глас пискутав и злобан. Када угледа једно слободно место, хитро се устреми на њега.
Два сата касније сретнем га поново код Кур де Рома, поред станице Сен Лазар. Сада је у друштву неког свог друга који му каже: „Требало би да даш да ти се пришије једно дугме на капуту.“ Показује му где (на разрезу) и зашто.


МЕТАФОРИЧНО

У срцу дана, бачен у гомилу сардина које се муче у утроби тврдокрилца с белом љуштуром, један головрати ћуран сручи одједном свој бес на неко мирно створење, и његов говор запара ваздух још влажан од приговора. Затим, повучена ковитлацом празнине, птица се стрмоглави.
Видех је поново још истог дана у суморној пустињи градској, где је људска надменост прекоревала због неког бедног дугмета.


РЕТРОГРАДНО

Требало би да пришијеш једно дугме на капут, рече му његов пријатељ. Срео сам га на Кур де Рому, видевши га претходно како се устремљује на једно слободно место у аутобусу. Протестовао је против неког путника који га је, како рече, гуркао сваки пут када би неко прошао. Овај је мршави младић носио некакав смешан шешир. То се догодило на платформи препуног аутобуса С данас у подне.


ДУГА

Једног дана нађох се на платформи љубичастог аутобуса. Био је тамо неки доста чудан младић: врат боје чивита, конопчић око шешира. Одједном он се побуни против једног плавог господина. Буквално је почео да га вређа гласом зеленим од беса, јер га овај гуркао сваки пут када неко сиђе. Рекавши то, он се приближи жутом седишту, затим седе.
Два сата касније сретох га поново пред наранџастом станицом. У друштву с пријатељем који му саветује да пришије дугме на свој црвени капут.


ПРЕЦИЗНО

У аутобусу на линији С, дугом 10 метара, широком 3 метра, високом 6, на 3 км и 60 м од полазне станице, у тренутку када је био под оптерећењем од 48 личности, тачно у 12 часова и 17 минута, једна личност мушког рода, стара 27 година 3 месеца и 8 дана, висине 1 м и 72 цм, тежине 65 кг, број шешира 35 цм, дужина пантљике 60 цм, обрати се једном човеку од 48 година, 4 месеца и 3 дана, висине до 1 м и 68 цм, тежине 77 кг, са 14 речи чије је укупно трајање било 5 секунди и које су алудирале на присилно премештање од 15 до 20 центиметара. Он затим седе на неких 1 м и 10 цм даље.
Равно 57 минута касније он се налазио на 10 метара од станице Сен Лазар, улаз у предграђе, и шетаo се тамо-амо стазом од 30 метара дужине, а са једним другом од 28 година, висине 1,70 м, тежине 71 кг, који му је дао савет од 15 речи: да премести у правцу зенита једно дугме од 3 центиметра у пречнику.


СОНЕТ

Ћосав као тањир, с капом и покуњен,
Један кржљав клипан с вратом попут врча
Спремаше се дуго, сред свагдашњег грча,
На тај аутобус, најчешће попуњен.

Деветка, десетка, ил' је можда то С.
Платформа, климава попут звечке дечје.
Належе гомила на груди му зечје,
А буржуји бесни пале цигар »лондрес«.

Млад жирафон, поменут у првој строфи,
Нађе се у гужви где је свако »фин«,
И где свако тежи туђој катастрофи.

Да се спасе муке разроке на путу,
Седе. Време тече. Затим један факин
Гледао му дуго дугме на капуту.


ТЕЛЕГРАФСКИ

АУТОБУС ПУН СТОП МЛАДИЋ ДУГ ВРАТ ШЕШИР ГАЈТАН ПЛЕТЕН ПРЕКОР НЕПОЗНАТ ПУТНИК БЕЗ ВИДЉИВОГ РАЗЛОГА СТОП ПИТАЊЕ ПРСТИ НОГЕ ПРИГЊЕЧЕНИ ДОДИР ПЕТЕ ИЗГЛЕДА НАМЕРАН СТОП МЛАДИЋ СМЕСТА ПРЕСТА С ГЛАСОМ ПРОТЕСТА ЗБОГ СЛОБОДНОГ МЕСТА СТОП ЧЕТРНАЕСТ ЧАСОВА ТРГ РОМ СТОП МОМАК СЛУША МОДНЕ САВЕТЕ ДРУГА СТОП ПРЕМЕСТИТИ ДУГМЕ СТОП
ПОТПИС АРКТУРУС


СЛОБОДАН СТИХ

аутобус
пун
срце
празно
врат
дуг
трака
плетена
расправа
простачка
простачка и груба
место
празно

и неочекиван сусрет крај станице у
блеску лампиона
с тим срцем, с тим вратом, с тим шеширом,
с тим простацима, с тим празним местом
и с тим дугметом


ПРОТИВ-ИСТИНА

Поноћ. Киша. Аутобуси пролазе скоро празни. Под кровом једног АИ, који пролази поред Бастиље, гологлави старац с главом која као да је израсла из рамена захваљује се љубазно једној дами која седи далеко од њега и која му милује руку. Затим он стаде на колена једног господина који је цело време седео на свом месту.
Два сата раније, поред станице Лион, овај је старац био зачепио уши како не би чуо неког клошара који није хтео да му каже да малo спусти најниже дугме на својим гаћама.

ЗООЛОШКИ

У време када лавови силазе на појила, спазих у кавезу који нас је возио у правцу Шампереа једну зебру с вратом ноја и с камилавком окруженом тракуљом. Одједном жирафа поче да бесни под изговором да јој неко суседно живинче ломи копита. Али, да би се спасла батина, она одгалопира у неки пуст предео.
Мало касније поново сам је видео пред Лазаревим забраном у друштву једног пауна с којим је нешто шушкетала у вези с перјем.


УСКЛИЦИ

Псст! хеј!ах! ох! хм! ао! уф! ех! гле! пих! трт! јој! пих! аа! оо! охо! их! ух! фуј! тфуј! цврц! фљас! тап! звиз! јок!
Гле! хм! пих! ох! охоо! нда!
 
Poslednja izmena:
МРАВЉИ ПУТ
Летње вече, тројка, бескрајан празан друм... Много је у Русији празних друмова и поља, али такву пустош и такав мир тешко је наћи. И кочијаш ми вели:
- Ово се господине, Мрављим путем назива. Ту су на нас, у давно доба, небројени Татари ишли. Ишли као мрави, и дан и ноћ, и нису могли проћи...
Упитах:
- А давно је било?
- Нико се не сећа – одговори он. – Многе хиљаде година!

1930.
Приповетке, Буњин
 
Danilo Kiš

Kruške

Seljak se penje na drvo i otresa kruške koje šumno padaju u travu. One zrelije pucaju, i iz njih se izliva njihova tamna utroba boje zrelih smokava. Na njih se ustremljuju ose, opijene slašću. Seljanke, koje kiselo mirišu na znoj, lome kruške preplanulim rukama, tražeći manje zrele, sočnije.

Jedan dečak, koji je celo pre podne skupljao i vezivao klasje, prinosi kruške nosu, zatim ih zagrize ili baca daleko od sebe da se ne bi sakupljale ose.

"Gle!" kaže gospoña Molnar, dečakova nova gazdarica, "ovaj mali Sam bira kruške, Bože mi prosti, kao pas, njuhom. Moraćemo da ga vodimo u lov, sa psima. Ionako imamo malo pasa..."
 
F.M.Dostojevski
"Mali Hristov položajnik"

Još sasvim mali dečko, od kakvih šest godina, pa čak i manje, probudio se jednog jutra u vlažnom i hladnom polupodzemlju. Obučen je bio u nekakav tuđ kaputić, i drhtao je. Disanje mu izletaše u vidu bele pare, i, sedeći u uglu na nekom sanduku, on je iz duga vremena naročito puštao tu paru iz usta, i zabavljao se gledajući kako ona izleće.

No on je veoma želeo da što jede. Nekoliko je puta od jutros prilazio drvenom krevetu gde je na podrtoj slamarici i na nekakvom zavežljaju ispod glave ležala bolesna njegova majka.

Kako je ona ovamo dospela?

Mora da je doputovala sa svojim dečkom iz neke druge varoši, pa se iznenada razbolela. Svratila je u polupodzemnu jeftinu gostionicu, gde je u jednoj prostoriji na drvenim posteljama noćivalo mnoštvo sirotinje. Stanovnici tog podzemlja behu se danas razišli, - bio je Badnji dan, - a jedini odrpanac što beše ostao tu u suterenu, ležao je mrtav pijan, - i ne sačekavši veliki praznik!

U drugom uglu sobe ječaše od reumatizma nekakva osamdesetogodišnja starica koja je negda po bogatim domovima živela kao dadilja, davala svu svoju dušu tuđoj deci, a sada je, zaboravljena od te dece i od njihovih roditelja, umirala samorana, jaučući i gunđajući na mališana tako da se ovaj već poče bojati i da priđe njenoj postelji.

Mali je našao negde u hodniku vode da se napije, ali korice hleba nigde da nađe, pa valjda već deseti put prilaziše da probudi svoju mamu. Strašno mu najzad bi da bude u mraku: odavno se već smrklo, a lampu još nikako ne pale.

Napipavši lice svoje mame, on se začudi što se ona nikako ne miče, i došla hladna kao zid.

"Mnogo je ovde hladno", pomisli dečko, zastade malo, i nesvesno zaboravivši svoju ruku na ramenu pokojničinom. Zatim duhnu u prstiće da ih odgreje, pa najednom, napipavši na krevetcu svoj pocepan šeširić, polako, pipajući po mraku, pođe iz suterena. On bi, siromah, još i ranije pošao, ali se sve bojao nekog velikog psa koji je, gore na stepenicama, ceo dan arlukao pred susednim vratima. No sad pseto ne beše tamo, i on najednom izađe na ulicu.

Gospode Bože, kakva je to varoš! Nikad on još nije takvo što video. Tamo, u palanci, odakle je došao, noću je pomrčina kao testo – jedan fenjer na celu ulicu. Drveni, niski kućerci zatvaraju se daščanim kapcima; na ulici, čim se smrkne, nigde nikoga: svi se zatvaraju po kućama, i samo arluču čitavi čopori pasa, - stotine i hiljadama ih arluču i laju svu dragu noć.

Ali je zato tamo toplo bilo, i davali su mu da jede, a ovde – o Bože, da mu je sad da što jede!... I kakva je ovo vreva i tutnjava, kakva svetlost i ljudi, i konji, i gospodska kola, i zima, i zima!

Smrznuta para diže se od preumorenih konja, iz njihovih vrelo dišućih nozdrva; kroz buđav, rastresit sneg zveče o kamenje potkovice, i svi se tako guraju, i Bože... tako bi sad što jeo, makar kakav mali zalogajić, i tako ga najednom počeše boleti prsti!

Evo opet jedna ulica, - oh, kako je široka! No, ovde će me sigurno pogaziti kola! Gle kako svi viču, trče i jure na fijakerima, a svetlosti, koliko svetlosti!

A šta je ovo? Uh, kakvo veliko staklo, - prozorsko okno, a iza okna soba, a u sobi neko drvo do tavanice. To je jelka, božićno drvce, a na jelki koliko svećica, koliko zlatnih hartijica i jabuka, a svud oko njih lutkice, mali konjići; po sobi trče deca, lepo obučena i čista, smeju se i igraju se, i jedu i piju nešto.

Gle, ova devojčica počela da igra sa dečakom, - kakva lepa devojčica! A tu je i svirka: čuje se ovde na ulici kroz prozor.

Gleda to naš mališan, čudi se, već se i smeje, no sad ga bole i prstići na nožicama, a na ručicama su mu već sasvim pocrveneli, ukrutili se, pa već ne mogu ni da se savijaju, i boli ga kad miče prstima. I najednom mali oseti da ga mnogo bole prstići, zaplaka se pa potrča dalje...

I gle, opet ugleda kroz neki drugi prozor drugu jednu sobu, pa i u njoj drveće, a na stolovima razni kolači: od badema, crveni, žuti, i sede tamo četiri bogate gospođe, pa ko dođe, one mu daju kolača, a vrata se otvaraju svaki čas, ulazi im sa ulice mnogo gospode.

Prikrade se naš mali, otvori najednom vrata pa uđe... Uh, kako viknuše svi, pa počeše mahati rukama na nj. Jedna mu gospođa brže priđe, turi mu u ruku kopejku, pa mu otvori vrata – na ulicu! Kako se, jadnik, uplašio! A novac mu odmah ispade i zveknu po stepenicama: sad već nije mogao da savije svoje crvene prstiće, pa da stisne kopejku.

Istrča dečko opet na ulicu pa pođe brže-brže, a kuda – to ni sam ne zna... Opet bi da zaplače, ali se već boji, trči-trči i na ručice duva. I teško mu je u srcu, jer se sad najednom osetio tako usamljen, i strah ga je... Kad najednom... Bože! Šta je ovo opet sad! Stoje ljudi na ulici pred ogromnim prozorom od gore do zemlje, i gledaju: iznutra, u tom prozoru, tri lutke, male, fino obučene u crvene i zelene haljinice, pa kao žive! Nekakav čičica sedi kraj njih, pa kao da svira u violinu, i još druga dva stoje opet tu, sviraju u male violinice, mašu glavama te daju takt, jedan u drugoga gledaju, a usne im se miču, govore, baš “zapravo" govore, - samo se ovamo na ulici, kroz ono ogromno debelo staklo, ništa ne čuje...

Dečko u prvi mah pomisli da su oni živi, a kad vide da su to lutke – najednom se zasmeja. Nikad on nije video takvih lutaka, nit je znao i da postoje takve! I hoće da zaplače, ali su mu te lutkice tako smešne.

Najednom mu se učini da ga je neko sastrag zgrabio za kaputić: jedan veliki ulični mangup stojaše pored njega, pa ga najednom udari po glavi, zbaci mu šešir, i udari ga nogom ispod kolena. Preturi se mališan na zemlju, neko stade vikati, on se uplaši i pretrnu, skoči pa naže bežati, i najednom utrča – ni sam ne zna kud – ispod neke kapije, u tuđe dvorište, - i zguri se iza nekih naslaganih hvatova drva: "Ovde me niko neće naći, a i mrak je".

Čučnu i zguri se, a nikako da odahne od straha, i najednom, sasvim iznenada, dođe mu tako prijatno: ručice i nožice ga najednom prestaše boleti, i bi mu tako toplo, kao kraj peći!... Pa se trže i sav uzdrhta: ah, ta on je to ovde napolju zaspao! Kako je dobro tu spavati!

"Posedeću ovde malko, pa ću opet poći da gledam one lutke", pomisli dečko, nasmehno se i seti ih se: "Baš kao žive!"... I najednom mu se priču da nad njim njegova mama pevuši pesmicu. "Mama, ja spavam; ah, kako je ovde dobro spavati!"

- Ajdemo k meni, mali, na božićnu večeru, na božićno drvce, na Hristovu jelku, - šapnu nad njim najednom nekakav tihi glas.

On već pomisli da je to njegova mama, ali ne, nije ona. Pa ko ga je onda to sad zvao? On ne vidi, ali neko se saže prema njemu, zagrli ga u pomrčini, a on mu pruži ruku i... najednom... O, kakva svetlost! O, kakva divna božićna jelka! Nego to nije jelka, on još takvih drveta video nije! Gde li je on to sad? Sve se blista, sve se sija, a svud oko njega lutke, - ali ne, to su sve dečaci i devojčice, samo vrlo sjajni. Svi se oni viju oko njega, lete, svi ga ljube, uzimaju ga, nose sa sobom, pa i on sam leti, i vidi: gleda ga njegova mama, i smeje se na nj radosno.

Mama! Mama! Ah, kako je dobro ovde, mama! – dovikuje joj dečko, pa se opet ljubi sa decom, hteo bi da im što brže ispriča o onim lutkicama iza prozora. "Ko ste vi, dečaci? Ko ste vi devojčice?" – pita ih on, smešeći se i ljubeći ih.

-To je večera uoči Božića, Badnje veče i jelka kod Hrista, - odgovaraju mu oni. – "Kod Hrista je uvek na Badnje veče jelka za malu decu, koja tamo dole nemaju svoje jelke... Mi smo Hristovi polažajnici..."

I on doznade da su ti dečaci i devojčice svi bili isto takva deca kao i on – ali jedni su se posmrzavali još u onim kotaricama u kojima su ih od podlaca i kukavica prevarene, i sramno napuštene mlade matere ostavile pred kućama petrogradskih činovnika; druga učmanula i umrla kod najmljenih dojkinja – na ishrani u Domu za odojčad; treća su umrla na sasušenim, učmanulim grudima svojih iznemoglih matera kad je bila gladna godina; četvrta se pogušila u vagonima treće klase, od zapare i smrada – i sva su ta deca sad ovde, sva su ona, kao anđeli, sva su kod Hrista, a On sam među njima, u njihovoj sredini, i pruža im ruke, i blagosilja njih, i majke im...

A i majke te dece sve stoje tu, u prikrajku, i plaču: svaka upoznaje svog dečka ili devojčicu, a ovi im doleću i ljube ih, utiru im suze ručicama i mole ih da ne plaču, jer je njima ovde tako dobro...

A dole, ujutru, pokućari nađoše iza hvatova složenih drva malu lešinicu zalutalog i smrznutog dečka...
 
EDHEM MULABDIĆ “PRVI EZAN”

Crni se i sivi oblaci svili nad kasabicu, a mrak neki stisnuo prije reda. Bijaše tek po ićindiji ljetnog dana, a bi reko: sad će suton. Taj mrak uvećavaše tugu, što se slila oko čaršijske džamije, gdje bijaše pun harem ljudi. Upravo je zagrmilo, zatutnjilo svodom nebeskim, kad džemat u haremu zdade selam i svrši dženazu sijedom mujezinu Mula Muji. Na riječi imamove zabruja iz stotinu debelih grla drhtav glas „Ej, Allah rahmet ejle!”

Džemat se uskomeša, a četverica spopadoše dženazu i ponesoše iz harema. Makar da bijaše tako tmurno vrijeme a do kabura debela po sahata, ipak sve pogrnu za dženazom. Većina svjetine bijahu starci, drugovi mujezinovi iz mladosti, tek po koji od mlagjih, nekoliko softi, a megju njima sirotan Alija, jedinak mujezinov, dijete jedva se proteglo, desetak mu dvanaest godina. Neki su ga vraćali, ali on ipak išao, da svog babu isprati do hladnog kabura, a znao je tvrdo, to mu je i babo toliko puta kazivao, i da je dužan, a i sevap je, veli, svakog do kabura ispratiti. Išao mali Ale sav zaplakan, al ipak dobro se držao, samo mu teško bilo, što nijo narast’o, da i on makar malo poneso dženazu.
Hod svjetine, nepravilnih koraka njihovih odzvanjao kroz, tijesne sokake, a nebo se sve višo mračilo, munja za munjom parala tamno obzorje. U mujezinovoj kući vrisak i plač. Mujezinovica prste kršila od tuge, svijala se jadnica, što ovako naglo izgubi starješinu svog, osta sirota sa svojim Alijom, a kone je tješile, tješile, a i same se gušile u suzama.
Negdje po akšamu pojavi se Alija na kućnim vratima tužan i žalostan, al ipak ljudi ga malo vraćajući se s kabura utješili i on se malo smirio. Nije ga bilo u toj povorci, koji nije prišao Aliji i rekao mu riječ dvije, pogladio ga po glavici. Ali, to su oni činili da sirotu utješe, a i za hatur mrtva im druga i prijatelja, čestitog mujezina.
Rijedak to bijaše čovo! Nije šala preko pedeset godina on je hizmet činio onoj džamiji i pust čovjek vazda jednak. Ako je ljeto, on u bijeloj rubenini ko snijeg, lice mu se rumenilo, a ona bijela brada sjajila ko svila. Zimi bi se na teškoj ciči zaogrnuo svojim dugim gunjem zelenih gajtana. Onaj isplakani zid haremski od kiše, onu lipu i uz nju sofu ne možeš ni zamislit bez njegove pojave. Grmilo-pucalo, on je pred svaki vakat na svojoj sofici, čeka.
Taki to bijaše čoek. Pa ko se ne bi obazro i smilovo na sirote takog muslimana! Ljudi su s toga utješili Aliju i on se rastao od njih na sokaku i svrnuo kući tako puna srca, da se žurio majci, da i on nju utješi, da joj kaže sve ono što su ljudi njemu govorili. Ali kod majke on nagje čitavu četu žena, sve se požurilo majci mu na žalost. Ona ipak plakala, gušila se u suzama, a kad još smotri sina svog na vratima, vrisnu jadnica što ikad može i poleće prama njemu „Ale moj, sine! Sirote smo!”
Žene opet oko nje:
– Ne plači, sestro; kader Božiji! Svi ćemo za njim!
– Majko! – odupre se Alija. Nemoj plakat! Meni su ljudi rekli, da ne plačemo, da je to Božiji emer; već da mu učimo što god!
I on ko pravi čovjek svrnu u svoju sobicu i dohvati svoj musaf, pa poče učiti ocu svom.
Zar je kome bilo do večere. Aliji došla dva-tri druga, da ga razgovore, pa sjedili oni do neko doba, a iz druge sobe neprestano dopirao jauk i plač majke mu. Drugovi jedan po jedan izodlazili, a Alija opet se latio musafa, učio, mislio, žalio oca i zavezo se u misli. Sirota je on, sirota mu majka, kako su živili za oca mu, kako će sada. Ah, to je poso materin, ona će njega naputit, šta će radit, a on će je slušat, eh, kako ne bi, kad mu je babo uvijek govorio: kako je lijepo roditelje svojo slušati! Ta ni babo njegov nije sve sam radio, kad je vakat onom poslu na njivi, onda bi on našo nekakve težake, pa bi oni sradili, a on im pomago, a sve se žurio, da ga vakat ne zateče, hitio u džamiju, da okujiše. Ha, sad mu na um palo, babo jo njegov mujezin bio, a on… za što i on ne bi mogo, ta koliko je puta s ocem išao na munaru, išao i po noći i pred sabah, pa šta je. Hoće, on će sve radit, majku slušat; slušat, slušat majku i ljude, slušat i radit… Plač iz druge sobe prekinuo bi Aliji misli, al one ga sve više obuhvatale, oči se svrtale… Radit, slušat majku, slušat ljude, slušat, radit… i on se zaveze u lahak san.
Pljusak kiše, što je svu noć šibala, stišao se, tama se nešto razredila, a pijevci učestali. Alija na jedan put progleda. Lojanica davno bijaše dogorjela, u sobi tama, a on se zgleda. Sabah je, pomisli u sebi, sad će babo… na jedan put ga misao ustuknu: nema babe da sabah okujiše. Da, da, nema njega više, nema mujezina… Sad se na jednom osvijesti, sjeti se kako ga sinoć san prevario, a mislio je nikako i ne spavat, mislio je kako će živit od sad, slušat majku, ljude, radit, što mu reknu, radit sve što može, što mu je i babo radio.
Horozovi neprestano pjevaju, mrak se na polju rastupljuje. Sabah je. On skoči. Iz druge sobe ne čuje se ništa. Polahko išulja se on na avliju, na sokačna vrata i ispade na sokak. Uputi se mimo džamiju česmi, što je žuborila da se cijelim sokakom razlijegalo. Pristupio onako isto k česmi kao i babo mu rahmetli, zasukao rukave i počeo abdest uzimati. Sokakom još nigdje nikog, samo, učinilo mu se, da negdje kahvena vrata škrinuše. Od česme zaputi se on džamiji onako isto neodsukanih rukava, ugje u harem. Strah ga bijaše poduzeo, al on se brzo sabra: ta koliko je puta u to doba sve pred babom svojim kroz tamnu džamiju, preko mračna tavana, pa uz munaru ko janješce pred ocem. Otvori vrata džamijska, a u pustoj džamiji odjeknuše njegovi sitni koraci. Kosa mu se ježila, a u ušima nešto zujalo, ali… on išao kroz gusti mrak neprestano misleći kako je lijepo okujisat, kako je sevap, kako će ljudima biti drago, kad ga čuju, a najviše: a kako bi mogo proći ovaj sabah bez ezana.
U tim mislima tapao on preko tavana, a tu bi mu uvijek babo reko, da zakloni oči da mu koji slijepi miš ne udari u oči. Sve išao, a sve mu trnci uz legja. Nema ništa. Ako se što i očuje gdje, to će bit slijepi miš. Već se prihvatio basamaka munare. Munara škripila, a to njemu bilo drago, verao se i za čas dva odaše on na šerefetu.
Kroz jutarnju tamu baci on pogled preko kuća, što se nizale ispod njeg, a lahor ga vjetrić milio po licu. Nigdje glasa, sve spava, al sad će on sve probudit, sve će pozvat na Božiji namaz, i on u tom zanosu diže obe ruke k ušima, raširi svoje grudi što može bolje i za čas odjeknu njegov sitni jasni glas:
– Allahu ekber – Allahu ekber!
Sav je strepio taj čas, a ni sam ne znajuć za što. Tek zna samo to, kako mu je to neizmjerno drago, pa mu se od te dragosti grudi napunile i u grlu ga davilo nešto. On se opet sabra i još jasnijim glasom nastavi:
– Allahu ekber – Allahu ekber!
Sad mu se učini, da mu je glas još dalje odjeknuo. Negdje u blizini kapija nečija klapnu, na česmi se neko prokašlja, a ispod same džamije oču se jedan glas prvog mu komšije Nazifage: „Aziz Allah!’’
Alija se topio od nekog milja a jasni njegov glas podrhtavao i talasao se poput lahor vjetra onom dolinicom, gdje su se zbile kuće, pa se onda daleko razlijegao niz prostranu ravan. Sve se više vrata otvarala, sokakom sve više po koje čeljade, a kad Alija svrši svoj prvi ezan, upravo mu žao bilo, što je prestao. Dotle je već sijedi Nazifaga bio u džamiji.
On se brzo spusti niz munaru i za čas je sjedio na mahfilu na onoj istoj sedžadi gdje mu je babo klanjao. Dolje se u polutami vidjela samo dva ihtijara, a u tišini džamijskoj čula se samo zrnja njihova tespiha. Do malo se sabrao džemat, a kad se klanjao sunet i Alija počeo ikametit, ljudi se sve ozdol obazirali na njeg, a on se topio od tih toplih pogleda.
Iza namaza svi ljudi u haremu skružili Aliju, pohvalili ga, što je tako lijepo zamijenio svog čestitog babu, a on se zarumenio od dragosti, suznih očiju pohitio majci, da joj sve kaže.
Danas je već mitilo ravnih trideset godina, kako Ali Mula, mujezin u čaršijskoj džamiji hizmet čini, a još se i danas živo sjeća svog prvog ezana.
 
ALIJA NAMETAK “OTMJENI PROSJAK”
***
Polovina se zvao, a bio je čovjek i pol. Bio je mujezin u džamiji koja stoji na ušču Brke u Savu, lijepa i zvučna glasa, istančana sluha da bi se i drugi a ne samo muslimani zaustavljali kad bi on okuisao. To je uostalom bilo sve što je imao, pored nešto kućice s jednom prostorijom, u kojoj je bila i soba i kuhinja. A plaća njegova, zna se već kakva je bila. Da je primao mjesečno koliko mu je vakuf plaćao godišnje, mogao bi pristojno kao bećar u svojoj kućici živjeti. Da se rodio u drugom kojem narodu, da je školovao glas, možd ne bi bio drugi Caruso, ali bi, za jedan stupanj niži, i opet bio svjetski pjevač. Ovako je bio samo jednostavni mujezin u provinciji, koji se pet puta na dan penjao uz osamdeset i četiri stepenice munare i skladno dozivao prolaznike, koji su onda još vjerovali da ima Bog, i poneki se svraćali na molitvu u džamiju.

Ali jednoga dana zadrhtao mu glas. Kao kad se grlo osuši, pa se vidi samo micanje usana a zvuka nikako nema, dva-tri puta izišlo mu usred ezana nekakvo šištanje, i on jedva dokrajčio. U džamiji je bio nekako posramljen zbog ovoga što se njegovu zvonkom glasu dogodilo. Kad je džemat izišao iz džamije, on se jedva izvukao na sofe i s mukom preključao vrata.
– Dervišaga, šta ti ono bi? – pitao ga stari Edhemović .
– Ne znam – jedva je šaptao.
– Da te šta ne boli?
On nije odgovarao. Edhemović ga je pogledao pažljivije i, makar da je suton pao na zemlju, vidio mu na licu da čovjek gladuje. Izvadio je kesu, razvezao je i dao mu forint.
– Šta je ovo? Ja nisam…
– Prouči mi materi “Jasin”.
I čovjek otišao kući na večeru. Te večeri Derviš Polovina opet onim svojim običnim zvonkim glasom dozivao vjerne, da pred Allahom panu licem k zemlji, a glas mu se razlijegao do na onu stranu Save, do Gunje. Na izlasku iz džamije, kad se suočio s Edhemovićem, činilo mu se da je prestao biti onaj prijašnji moralni čovjek koji živi od Najskromnijeg redovnog prihoda što graniči s glađu, da je zapravo primio milostinju, da je prosjak. I ta ga pomisao strašno mučila, iako on nije tek tako ni za šta primio novac. On je Edhemovićevoj materi proučio za dušu “Jasin”, ipak je dakle zaradio novac, makar da je dobio mnogo, mnogo više nego se za takav trud darivaju hodže.
Kad se stari Edhemović raspitao u Vakufskom povjereništvu kolika je plaća mujezinu, začudio se i zaprepastio:
– Pa ja se ne bih za one pare onoliko puta popeo uz munaru i s nje sišao i bez okuisanja.
– Vjerujemo ti – rekli su mu u vakufu – ali ova džamija nema imetka, i ovo je najviše što mu se može dati.
Derviš Polovina i dalje se penjao uz munaru, okuisao, vršio revno svoju dužnost, dok jednog dana ne dođe revizija iz vakufske uprave iz Sarajeva. Dozvaše ga u vakuf.
– Dođi ti nama u Sarajevo! U nas se obrali mujezini, pa ćemo tebe postaviti u Carevu džamiju. A imat ćeš plaću pet puta veću…
– Iiih! – uzdahnu on. – Kažu da je Sarajevo lijepo, da se svijet tamo nosi kao cvijet svaki dan, a ja se samo na Bajram zaodijem kako treba i čuvam ono sirotinje.
– Preobući ćemo mi tebe, pa ćeš moći u najljepše društvo…
– Nemam ja tamo nikog poznata.
– Pa upoznat ćeš se.
– Kažu da je veliko Sarajevo.
– Koliko dvadeset ovih kasaba.
– Pa ne može biti da nemate tamo boljih mujezina?
– Ima ih dosta, ali ti bi doista bio prvi.
– Ne mogu ja, braćo, ostaviti ovo mjesto. Fala vama koji mene zovete, ali ja volim ovdje.
– De nam barem kaži zašto voliš?
– Eto, ja volim, kad baš velite da mi glas valja, da me i oni prijeko čuju kad ovdje okuišem, i neka vide kakvi su mujezini ovamo nakraj Bosne, pa nek misle kakvi tek moraju biti u Sarajevu, koje je koliko dvadeset Brčkih.
Članovi Vakufskog povjerenstva i revizori iz Sarajeva zgledali se. Poslije, kad je on otišao, gledali su da mu iz kakve bilo stavke proračuna povećaju plaću, ali niodakle ništa.
– Nema fajde, ljudi, pomoći mu se mora. Moramo mu između sebe redovno skupiti pa mu dati.
– Lijepo, koliko god reknete, ja pristajem – kaže stari Edhemović – samo, ja sam vidio na njemu da on ima ponosa, da on nije prosjak, a ovo je neka vrsta milostinje.
– Nećemo mu davati kao milostinju. On je u dvadeset i četiri sahata zaposlen jedan sahat kao mujezin. Neka nam šta bilo radi u onom ostalom vremenu, pa da mu plaćamo rad.
– Nije on ni za kakva posla. Ne bi bio ni za to da uči djecu u mektebu. Neka nam u dokolici uči mrtvima pred dušu, a sebi da očuva dušu, pa ćemo biti zadovoljni i mi i on.
I na tom ostalo. Svaki ga sutradan naponase pozvao i rekao mu da mu štogod prouči pred dušu neko ocu, neko materi, neko djedu ili näni, i da se navrati kad bude gotov.
Tako je Derviš Polovina sjedio na sofama pred džamijom, s Kur’anom u rukama, i spominjao mrtve, a onda bi zaredao ispred dućana Hadžimehmedagića, Hadžiselimovića, Edhemovića, Kučukalića i još nekolicine drugih koji su ga darivali. Jednoga je dana zaredao od dućana do dućana i svitna im rekao:
– Ne može ovo ovako. Vi imate vazda posla u dućanu, pa kad ja dođem, često me i ne opazite u ovome mom izlizanom odijelu. Kad već hoćete da mi pomognete, neka vas Allah nagradi iz svoje bol-hazne, ja ću vam, samo kad dođem u teško stanje, doći u dućan u svojoj bajramskoj opravi, pa mi onda dajte što vam od srca pode. Neka znate, kad vam dođem u najboljem što imam, onda sam u najtežem stanju, pa…
I tako je on, kad bi plaću potrošio, kad bi zadnji ručak pojeo i bez večere legao, pa kad bi sutra osjetio drhat i napuklost u grlu, došao kući, umio se, obukao košulju od beza sa svilenim rukavima, čohane šalvare, džubu i svilenu žutu ahmediju, pa se prošetao kroz čaršiju jednom i drugi put, a kad bi se vraćao prema džamiji, istrčavali su iz dućana preda nj njegovi zaštitnici i krišom mu tutkali u džepove krune i forinte, i on bi se uputio pravo kući, presvukao se opet u svagdašnje ruho, penjao se na munaru da javi ljudima neka se ne zanose suviše ovim prolaznim svijetom, neka ostave za čas svoje svagdašnje poslove, neka umiju određene dijelove tijela, pa kad stanu u džamiji jedan pored drugoga, pred Boga, oprat će dušu i biti čisti i nevini kao istom rođena djeca.
 
Čovek sa šeširom

Čovek sa elegantnim šeširom na glavi prezrivo je pogledao čoveka čiji je šešir ležao na zemlji. Tih nekoliko novčića u starom šeširu dalo mu je osećaj vrednosti. Niko mu nije pričao o vrednostima šešira za davanje i šešira za primanje!!!
Biljana Kotur
/Jedna od kratkih priča koje su sabrane u knjigu ČOVEK SA ŠEŠIROM- 28 autora, elektron.knjiga/
132127377_3425806317644994_4172830324596093470_n.jpg
131954235_3425806534311639_5803875295648627823_n.jpg
 
''Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da su bol i emocionalna patnja samo upozorenja koja mi govore da trenutno živim suprotno od svoje istine. Danas znam da se to zove BITI VJERODOSTOJAN.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam koliko može biti uvredljivo kada pokušavam natjerati nekoga da radi ono što ja hoću, iako znam da trenutak nije pravi i da ta osoba nije spremna za to, pa čak i onda kada sam ta osoba JA. Danas, ja to zovem POŠTOVANJE.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam žudjeti za nekim drugačijim životom i mogao sam vidjeti da je sve što me okruživalo u stvari bilo poziv da rastem i da se razvijam. Danas, ja to zovem ZRELOST.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam pod bilo kojim okolnostima uvijek na pravom mjestu, u pravo vrijeme i da se sve događa u točno pravom trenutku. Tada sam mogao biti miran. Danas , ja to zovem SAMOPOUZDANJE.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam samom sebi krasti vrijeme, i prestao sam praviti grandiozne projekte za budućnost. Danas radim samo ono što mi donosi radost i sreću. Radim stvari koje volim raditi i koje vesele moje srce i činim to na svoj vlastiti način i u svom vlastitom ritmu. Danas znam da se to zove JEDNOSTAVNOST.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od hrane, ljudi, stvari, situacija i svega ostalog što me vuklo ka dnu, a dalje od mene samoga. U početku sam to zvao ''zdravi egoizam'', ali danas znam da je to LJUBAV PREMA SAMOM SEBI.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam željeti da sam uvijek u pravu, tako sam manje griješio. Danas sam shvatio da se to zove SKROMNOST.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, odrekao sam se navike da živim i dalje u prošlosti i da se brinem za svoju budućnost. Sada pak živim samo za ovaj trenutak u kojem se SVE dešava. Tako živim svakog dana i zovem to ISPUNJENJE.
Kada sam zaista počeo voljeti sebe, spoznao sam da me moj um može poremetiti i da se od nekih svojih misli mogu razboljeti. Ali čim sam počeo koristiti svoje srce, moj um je dobio dragocjenog saveznika. Danas ovu vezu zovem MUDROST SRCA.
Nema potrebe da se plašimo svađa, suočavanja niti bilo kakvih problema, jer i zvijezde se ponekad sudare pa i iz sudara nastane neki novi svijet.
Danas, ja znam: TO SE ZOVE ŽIVOT.''
💞

Charlie Chaplin
 

Back
Top