- Poruka
- 80.774
***
Ušao je u stan i nije vidio svoju ženu niti joj je čuo glas, ali ona je bila tamo, i otišao je do stolice ne želeći da ga ona opazi, ali ona ga je gledala kako dodiruje stolicu i sjeda bez riječi. Dugo je tako sjedio.
— Nešto nije u redu? — napokon ga probudi njezin glas. Mora da ga je to upitala najmanje tri ili četiri puta.
— Nije u redu? — gledao je ovu ženu i, da, bila je to njegova žena, bio je to netko koga je znao, i ovo je njihov stan s visokim stropom i istrošenim tapetama.
— Nešto se danas dogodilo na poslu — reče. Čekala je.
— Na mojem kamionu nešto se dogodilo — jezik mu se suho pomicao preko usana a oči su mu bile čvrsto zatvorene sve dok nije postalo crno i nije bilo nikakva svjetla i bilo je kao kad stojiš sam u sobi, upravo izašao iz kreveta, usred mrkle noći. — Mislim da ću prekinuti posao. Pokušaj shvatiti.
— Shvatiti! — zavikala je.
— Ne može mi se pomoći. Sve je ovo najnerazumljivija prokleta stvar koja mi se ikada dogodila u životu — otvori oči, stegne šake i osjeti da su hladne. — Stvar koja mi se dogodila bila je čudna.
— Pa, nemoj samo sjediti ovdje!
On uze dio novina iz džepa svojeg kratkog kožnog kaputa.
— Ovo su današnje novine — reče — 10. prosinca, »Los Angeles Times«. Bilten Civilne obrane. Piše da kupuju radioaparate za naše kamione za smeće.
— Pa što je toliko loše u malo muzike?
— Nema muzike. Ne razumiješ. Nema muzike. — Otvori svoju grubu ruku i jednim čistim noktom nacrta, polako, pokušavajući postaviti sve tamo gdje je on mogao vidjeti i gdje je ona mogla vidjeti. — U ovom članku major kaže da će u svaki kamion za skupljanje smeća u gradu postaviti po jedan primopredajni aparat — zaškilji u ruke — nakon što atomska bomba padne na naš grad radio će se oglasiti. I onda će naši kamioni za odvoz smeća otići i pokupiti tijela.
— Pa, to se čini praktičnim. Kada...
— Kamioni za odvoz smeća — reče on opet — otići će pokupiti tijela.
— Pa ne možeš samo tako ostaviti tijela naokolo, možeš li? Otići ćete i pokupiti ih...
Njegova žena zatvori usta vrlo polako. Zatrepće samo jednom, pa vrlo polako ponovo. On nepomično gledaše taj polagani treptaj njezinih očiju.
Tada, okrećući svoje tijelo, kao da ga netko drugi okreće umjesto nje, zakorači prema stolici, zastane, razmišljajući kako da to učini, i sjede vrlo ravna i ukočena, ne govoreći ništa.
Slušao je kako ručni sat na njegovu zglobu otkucava, ali samo s djelomičnom pažnjom.
Napokon se ona nasmije.
— Šalili su se!
On odmahne glavom.
Osjeti kako mu se glava pokreće slijeva nadesno i s zdesna nalijevo, vrlo polako, kao što se događalo sve polako.
— Nisu. Danas su u moj kamion postavili uređaj. Rekli su, u slučaju uzbune, ako budete radili, istresite smeće iz kamiona bilo gdje. Kada vam javimo, otiđite tamo i pokupite tijela mrtvih.
Nekakva voda u kuhinji vrila je vrlo bučno. Ostavila je da vrije pet sekundi a onda se jednom rukom uhvati za naslon stolice, ustane, pronađe vrata i iziđe. Zvuk nestane. Stajala je na vratima i onda ušla i sjela na mjesto pored njega. On je sjedio i dalje nepomično, glave okrenute na istu stranu.
— Sve je to razrađeno u pojedinosti. Imaju desetine, narednike, kapetane, kaplare, sve — reče. — Čak znamo gdje da dovezemo tijela.
— Dakle, cijeli dan si razmišljao o tome? — upita ga ona.
— Cijeli dan, još od jutra. Mislio sam: možda od sada više ne želim biti sakupljač smeća. Znaš, obično smo se Tom i ja zabavljali nekom vrstom igre. Moraš to činiti. Smeće je loše. Ali možeš igrati neku vrst igre. Tom i ja smo je obično igrali. Gledali smo kakve su vrste otpaci. Kosti od odrezaka u bogatim kućama, salata i kore od naranči u siromašnim. Naravno da je smiješno, ali moraš se potruditi i napraviti svoj posao vrijednim kao što može biti i kao što vrijedi, ili zašto, do vraga, uopće raditi? I, sam si svoj gospodar, na neki način, na tom kamionu. Ustaješ rano ujutro i to je, svakako, posao na otvorenom; vidiš kako se sunce diže i vidiš kako se budi grad, a to uopće nije loše. Ali sada, danas, iznenada, to više nije posao za mene.
Njegova žena poče hitro govoriti.
Nabrojila je mnogo stvari i govorila o još više njih, ali uvijek je nježno prekidao njezin govor.
— Znam, znam, djeca i škola, naš auto, znam — reče. — I računi i novac i kredit. Ali što je s farmom koju nam je ostavio moj otac? Zašto ne bismo mogli preseliti tamo i otići iz grada? Znam ponešto o seoskom životu. Mogli bismo uzgajati stoku, obrađivati zemlju, imati dovoljno za život mjesecima, ako se dogodi nešto.
Ona ne reče ništa.
— Naravno, svi naši prijatelji su ovdje u gradu — nastavi on. — I prijatelji i zabave i prijatelji naše djece, i...
Ona duboko uzdahne.
— Možemo li o tome razmisliti idućih nekoliko dana?
— Ne znam. Bojim se toga. Bojim se razmišljati o tome, o mojem kamionu i novom poslu, priviknut ću se na to. I, to se uopće ne čini dostojnim čovjeka, ljudskog bića, da ikada dopusti da se privikne na ideju kao što je ova.
Ona polako zatrese glavom, gledajući prozore, sive zidove, tamne slike na zidovima. Stisne ruke i poče otvarati usta.
— Razmislit ću noćas — reče on — ostat ću budan. Do jutra ċu znati što mi je činiti.
— Budi pažljiv s djecom. Ne bi bilo dobro da saznaju za sve to.
— Pazit ću.
— Dobro, onda ne govorimo više o tome. Idem završiti ručak.
Ona se tržne, stavi ruke na lice a zatim pogleda ruke i sunčeve zrake na prozoru.
— Moram požuriti, djeca će stići svaki trenutak.
— Nisam gladan.
— Moraš jesti. Moraš nastaviti.
Ona požuri, ostavljajući ga samog nasred sobe gdje ni povjetarac nije pomicao zastore i samo je sivi strop visio nad njim s ugašenom žaruljom poput usamljenog starog mjeseca na nebu.
Šutio je i opipavao lice objema rukama.
Ustade i stade na vratima blagovaonice, zatim pođe naprijed, osjeti želju da sjedne, i ostade sjediti na stolici u blagovaonici. Ugleda svoje ruke pružene na stolnjaku, otvorene i prazne.
— Cijelo prijepodne — reče — razmišljao sam.
Ona prođe kuhinjom štropoćući srebrnim posuđem, lupajući tavama i razbijajući tišinu koja je do tada vladala posvuda.
— Pitam se — reče on — da li tijela treba stavljati uspravno ili položeno, s glavama na desnu stranu ili s nogama na desnu stranu. Žene i muškarce zajedno ili odvojeno? Djecu u poseban kamion ili zajedno sa ženama i muškarcima? Pse u posebne kamione ili ih ostaviti da leže? Pitam se koliko može primiti tjelesa jedan kamion za smeće. I pitam se da li da ih slažeš jedno na drugo kad napokon saznaš da moraš i to. Ne mogu to izračunati. Ne mogu to pronaći. Pokušavam, ali tu uopće nema pogađanja koliko ih možeš nagomilati u jedan kamion.
Sjede i stade razmišljati kako izgleda njegov posao kad je dan već odmakao a kamion je pun i prljava velika krpa prebačena preko gomile tako da je smeće oblikuje u neobične oblike. I kako izgleda kad iznenada povučeš krpu i otkriješ gomilu smeća i pogledaš unutra te nekoliko sekundi gledaš bijele stvari koje nalikuju na makarone i rezance, samo su te bijele stvari žive i vriju. Ima ih na milijune. I kada te bijele stvari osjete sunčevu toplinu zakipe i tonu dolje na salatu i na staru smrdljivu govedinu, na kaveni talog i na glave bijelih riba i nakon desetak sekundi na suncu bijele stvari su otišle, potonule i velika prljava krpa prekriva gomilu smeća koja je sada tiha i bez pokreta. Gledaš veliku prljavu krpu i znaš da je iznutra ponovo mrak i stvari se opet počinju pokretati i micati baš kao što se sve mora pokretati i micati kada se ponovo nađe u mraku.
Još je sjedio tamo u praznoj sobi kada se prednja vrata otvoriše treskom. Njegov sin i kćerka s bukom upadoše unutra, smijući se, i vidjevši ga kako sjedi, zaustaviše se.
Majka utrča kroz kuhinjska vrata, držeći se za njihov rub, i pogleda porodicu. Oni ugledaše njezino lice i čuše joj glas:
— Sjednite, djeco, sjednite! — podiže ruku i gurnu je prema njima — stigli ste upravo na vrijeme.
Ray Bradbury
Ušao je u stan i nije vidio svoju ženu niti joj je čuo glas, ali ona je bila tamo, i otišao je do stolice ne želeći da ga ona opazi, ali ona ga je gledala kako dodiruje stolicu i sjeda bez riječi. Dugo je tako sjedio.
— Nešto nije u redu? — napokon ga probudi njezin glas. Mora da ga je to upitala najmanje tri ili četiri puta.
— Nije u redu? — gledao je ovu ženu i, da, bila je to njegova žena, bio je to netko koga je znao, i ovo je njihov stan s visokim stropom i istrošenim tapetama.
— Nešto se danas dogodilo na poslu — reče. Čekala je.
— Na mojem kamionu nešto se dogodilo — jezik mu se suho pomicao preko usana a oči su mu bile čvrsto zatvorene sve dok nije postalo crno i nije bilo nikakva svjetla i bilo je kao kad stojiš sam u sobi, upravo izašao iz kreveta, usred mrkle noći. — Mislim da ću prekinuti posao. Pokušaj shvatiti.
— Shvatiti! — zavikala je.
— Ne može mi se pomoći. Sve je ovo najnerazumljivija prokleta stvar koja mi se ikada dogodila u životu — otvori oči, stegne šake i osjeti da su hladne. — Stvar koja mi se dogodila bila je čudna.
— Pa, nemoj samo sjediti ovdje!
On uze dio novina iz džepa svojeg kratkog kožnog kaputa.
— Ovo su današnje novine — reče — 10. prosinca, »Los Angeles Times«. Bilten Civilne obrane. Piše da kupuju radioaparate za naše kamione za smeće.
— Pa što je toliko loše u malo muzike?
— Nema muzike. Ne razumiješ. Nema muzike. — Otvori svoju grubu ruku i jednim čistim noktom nacrta, polako, pokušavajući postaviti sve tamo gdje je on mogao vidjeti i gdje je ona mogla vidjeti. — U ovom članku major kaže da će u svaki kamion za skupljanje smeća u gradu postaviti po jedan primopredajni aparat — zaškilji u ruke — nakon što atomska bomba padne na naš grad radio će se oglasiti. I onda će naši kamioni za odvoz smeća otići i pokupiti tijela.
— Pa, to se čini praktičnim. Kada...
— Kamioni za odvoz smeća — reče on opet — otići će pokupiti tijela.
— Pa ne možeš samo tako ostaviti tijela naokolo, možeš li? Otići ćete i pokupiti ih...
Njegova žena zatvori usta vrlo polako. Zatrepće samo jednom, pa vrlo polako ponovo. On nepomično gledaše taj polagani treptaj njezinih očiju.
Tada, okrećući svoje tijelo, kao da ga netko drugi okreće umjesto nje, zakorači prema stolici, zastane, razmišljajući kako da to učini, i sjede vrlo ravna i ukočena, ne govoreći ništa.
Slušao je kako ručni sat na njegovu zglobu otkucava, ali samo s djelomičnom pažnjom.
Napokon se ona nasmije.
— Šalili su se!
On odmahne glavom.
Osjeti kako mu se glava pokreće slijeva nadesno i s zdesna nalijevo, vrlo polako, kao što se događalo sve polako.
— Nisu. Danas su u moj kamion postavili uređaj. Rekli su, u slučaju uzbune, ako budete radili, istresite smeće iz kamiona bilo gdje. Kada vam javimo, otiđite tamo i pokupite tijela mrtvih.
Nekakva voda u kuhinji vrila je vrlo bučno. Ostavila je da vrije pet sekundi a onda se jednom rukom uhvati za naslon stolice, ustane, pronađe vrata i iziđe. Zvuk nestane. Stajala je na vratima i onda ušla i sjela na mjesto pored njega. On je sjedio i dalje nepomično, glave okrenute na istu stranu.
— Sve je to razrađeno u pojedinosti. Imaju desetine, narednike, kapetane, kaplare, sve — reče. — Čak znamo gdje da dovezemo tijela.
— Dakle, cijeli dan si razmišljao o tome? — upita ga ona.
— Cijeli dan, još od jutra. Mislio sam: možda od sada više ne želim biti sakupljač smeća. Znaš, obično smo se Tom i ja zabavljali nekom vrstom igre. Moraš to činiti. Smeće je loše. Ali možeš igrati neku vrst igre. Tom i ja smo je obično igrali. Gledali smo kakve su vrste otpaci. Kosti od odrezaka u bogatim kućama, salata i kore od naranči u siromašnim. Naravno da je smiješno, ali moraš se potruditi i napraviti svoj posao vrijednim kao što može biti i kao što vrijedi, ili zašto, do vraga, uopće raditi? I, sam si svoj gospodar, na neki način, na tom kamionu. Ustaješ rano ujutro i to je, svakako, posao na otvorenom; vidiš kako se sunce diže i vidiš kako se budi grad, a to uopće nije loše. Ali sada, danas, iznenada, to više nije posao za mene.
Njegova žena poče hitro govoriti.
Nabrojila je mnogo stvari i govorila o još više njih, ali uvijek je nježno prekidao njezin govor.
— Znam, znam, djeca i škola, naš auto, znam — reče. — I računi i novac i kredit. Ali što je s farmom koju nam je ostavio moj otac? Zašto ne bismo mogli preseliti tamo i otići iz grada? Znam ponešto o seoskom životu. Mogli bismo uzgajati stoku, obrađivati zemlju, imati dovoljno za život mjesecima, ako se dogodi nešto.
Ona ne reče ništa.
— Naravno, svi naši prijatelji su ovdje u gradu — nastavi on. — I prijatelji i zabave i prijatelji naše djece, i...
Ona duboko uzdahne.
— Možemo li o tome razmisliti idućih nekoliko dana?
— Ne znam. Bojim se toga. Bojim se razmišljati o tome, o mojem kamionu i novom poslu, priviknut ću se na to. I, to se uopće ne čini dostojnim čovjeka, ljudskog bića, da ikada dopusti da se privikne na ideju kao što je ova.
Ona polako zatrese glavom, gledajući prozore, sive zidove, tamne slike na zidovima. Stisne ruke i poče otvarati usta.
— Razmislit ću noćas — reče on — ostat ću budan. Do jutra ċu znati što mi je činiti.
— Budi pažljiv s djecom. Ne bi bilo dobro da saznaju za sve to.
— Pazit ću.
— Dobro, onda ne govorimo više o tome. Idem završiti ručak.
Ona se tržne, stavi ruke na lice a zatim pogleda ruke i sunčeve zrake na prozoru.
— Moram požuriti, djeca će stići svaki trenutak.
— Nisam gladan.
— Moraš jesti. Moraš nastaviti.
Ona požuri, ostavljajući ga samog nasred sobe gdje ni povjetarac nije pomicao zastore i samo je sivi strop visio nad njim s ugašenom žaruljom poput usamljenog starog mjeseca na nebu.
Šutio je i opipavao lice objema rukama.
Ustade i stade na vratima blagovaonice, zatim pođe naprijed, osjeti želju da sjedne, i ostade sjediti na stolici u blagovaonici. Ugleda svoje ruke pružene na stolnjaku, otvorene i prazne.
— Cijelo prijepodne — reče — razmišljao sam.
Ona prođe kuhinjom štropoćući srebrnim posuđem, lupajući tavama i razbijajući tišinu koja je do tada vladala posvuda.
— Pitam se — reče on — da li tijela treba stavljati uspravno ili položeno, s glavama na desnu stranu ili s nogama na desnu stranu. Žene i muškarce zajedno ili odvojeno? Djecu u poseban kamion ili zajedno sa ženama i muškarcima? Pse u posebne kamione ili ih ostaviti da leže? Pitam se koliko može primiti tjelesa jedan kamion za smeće. I pitam se da li da ih slažeš jedno na drugo kad napokon saznaš da moraš i to. Ne mogu to izračunati. Ne mogu to pronaći. Pokušavam, ali tu uopće nema pogađanja koliko ih možeš nagomilati u jedan kamion.
Sjede i stade razmišljati kako izgleda njegov posao kad je dan već odmakao a kamion je pun i prljava velika krpa prebačena preko gomile tako da je smeće oblikuje u neobične oblike. I kako izgleda kad iznenada povučeš krpu i otkriješ gomilu smeća i pogledaš unutra te nekoliko sekundi gledaš bijele stvari koje nalikuju na makarone i rezance, samo su te bijele stvari žive i vriju. Ima ih na milijune. I kada te bijele stvari osjete sunčevu toplinu zakipe i tonu dolje na salatu i na staru smrdljivu govedinu, na kaveni talog i na glave bijelih riba i nakon desetak sekundi na suncu bijele stvari su otišle, potonule i velika prljava krpa prekriva gomilu smeća koja je sada tiha i bez pokreta. Gledaš veliku prljavu krpu i znaš da je iznutra ponovo mrak i stvari se opet počinju pokretati i micati baš kao što se sve mora pokretati i micati kada se ponovo nađe u mraku.
Još je sjedio tamo u praznoj sobi kada se prednja vrata otvoriše treskom. Njegov sin i kćerka s bukom upadoše unutra, smijući se, i vidjevši ga kako sjedi, zaustaviše se.
Majka utrča kroz kuhinjska vrata, držeći se za njihov rub, i pogleda porodicu. Oni ugledaše njezino lice i čuše joj glas:
— Sjednite, djeco, sjednite! — podiže ruku i gurnu je prema njima — stigli ste upravo na vrijeme.
Ray Bradbury
