Ne moraš biti savršen da bi zavoleo savršenstvo ili, još preciznije Jedino Savršenog. Eto, sam si Ga tako i nazvao: Gospod je zaista Jedini zaista Savršeni...Ili misliš da su i među svetima dok su još živeli na zemlji neki bili savršeni? Nisu. "Nema dobroga, nema ni jednoga". Dakle, pokret ka savršenstvu, je samo naša želja, dakle ideal za dosegnuti. Ali, na zemlji ga je nemoguće doseći. Ne u telu, ne u okovanosti smrću. Jer dok telo ne prođe kroz smrt i propadanje, dotle se ni čovek, kao telesno biće sa jedne i duhovno sa druge strane, ne može "prekaliti" kao zlato što se ognjem okušava. Zato se i kaže, da će se svako delo ognjem okušati. Tek tada, u tom budućem događaju koji čeka sve koji ikada živeše na zemlji, oprobaće se svačija svetost (ili ništavnost) pred Bogom. U Ognju Božanske ljubavi. Savršenstvo je dotle obećanje budućeg veka, gde će svi oni koji se životom i trudom samo trudiše da zadobiju Hristovu milost na zemlji, biti upodobljeni Hristu i postati "bogovi" po blagodati, braća i sestra Hristovi koji će sa NJim biti u Carstvu Nebeskom.U tome i jeste vera: da nam je savršenstvo dato na zemlji, bili bi već oslobođeni od svakog propadanja i smrti (kao i greha), a samim tim i već bogovi. Ali, vera je u tome što verujemo da ćemo nakon svog truda i muka na zemlji biti u budućem veku oblagodaćeni Hristom i savršeni poput NJega. A u tome je i nada, koja nas veže u postojanosti očekivanja toga časa, a ta nada rađa trpljenje, trpljenje rađa smirenje, a smirenje uzrasta u ljubav.
Naravno da je savršenstvo neophodno kao cilj. I to ne imaginarni cilj, već realni cilj svakog krštenog u Ime Sina Božijeg. Ali, savršenstvo se ne dostiže na zemlji u telu, dokle god je ono truležno i izloženo silama strasti, truleži i smrti, već tek tamo, gde će i telo, poput Hristovog biti preobraženo i oduhovljeno oslobađajući se ropstva grehu. I nakon krštenja, čovek je smrtan, on greši i čak i kada po daru i milosti Božijoj bude udostojen čoveku nespoznajnih i najvećih Tajni, čovek opet i opet greši i pada. Drugim rečima, i ono malo "dobrote" koje čovek stiče za života i revnovanja (po sopstvenim silama) u Crkvi nakon krštenja, opet su samo milost Božija koja ga "pokriva".
Nismo mi gori od svake tvari. Mi smo grešniji od svake tvari, sem od onog koji je prvi odstupio. Zato nam je pokajanje još moguće, jer da smo kao demoni bili bismo osuđeni potpuno na propast, budući da je njima pokajanje nemoguće. Jer samo u pokajanju i ispovedanju svoje nemoći (sila se Božija u nemoći pokazuje), čovek zavređuje blagodat od Boga.
Znaš za javljanje sv. Antonija Velikog svojim učenicima, nakon što je prošao na mitarstvima? Prošao je svih 19 mitarstava kao veliki podvižnik i smiren pred Gospodom u svakoj stvari. Ali kada je stigao do poslednjeg mitarstva demona gordosti, demon mu se obratio glumatajući strah: "Bravo Antonije, pobedio si me!" Svetitelj, koji je bio za života potpuno stekao skrušeno srce i smirenjem se snizio pred Hristom, pripisujući Gospodu svako dobro delo koje ga je krasilo, uzvratio je: "Ne ja, već Hristos u meni!" Samo tako, prošao je mitarstvo gordosti, jer je pokazao da sebi ne pripisuje ništa kao zaslugu, već sve isključivo i jedino Hristu. Kasnije je to sa onoga sveta javivši se preneo učenicima kao pouku o smirenoumlju i skrušenosti i kolika je njegova snaga pred Bogom, jer je demon mogao i da ga prevari da se i u tom zadnjem momentu pogordio u sebi i pripisao sebi blagodat kojom je vojevao protiv strasti i greha na zemlji. U tom slučaju, srušio bi se u pakao ognjeni.
Žao mi je, trenutno nemam vremena da pročitam tvoju temu o svetosti, mada mi zvuči kao vrlo interesantna, ali nadam se da ću naći vremena i za to. Onako kako mi sam naslov zvuči, rekla bih da već mogu da naslutim kuda vodi tema. Pretpostavljam da veruješ da je svetost dostižna. I nije da nisi u pravu. Jeste, dostižna je. Ali, evo samo jedne rečenice za razmišljanje(parafraziram): "One koje unapred prepoznah njih unapred i opravdah" ? Drugim rečima, izvesni svetitelji, koji su se još nazivali i "stubovima pravoslavlja" bili su još iz majčine utrobe izabrani da budu sveti. Veruješ li? Daluje nepošteno? E, pa nije. Nema ovde dovoljno mesta da se o tome piše. Inače, da nije tako, mnogi bi bili sveti, a u realnosti, ima ih tek nekolicina u odnosu na toliku populaciju krštenih duša. Oni koje Gospod izabra od utrobe matera, bili su u obavezi da date talante ispune, time nije njihov krst bio manji i oni "opušteni" jer su eto, (blago njima!) pomilovani. Ne! NJihov je krst bio neuporedivo teži od "običnih" hrišćana. Pri tom, masa drugih svetitelja svoje svetiteljstvo nije ostvarivala za života, misleći i imajući potvrdu da su sveti. Opet, ne! Oni su bili ubeđeni da su najgori i najbedniji stvorovi na svetu (da, upravo kako ti to lepo reče, gori od sve tvari) i upravo ovakvo smirenoumlje je od njih razvejavalo svaku grešku i spaljivalo trnje greha u srcu. Opet, neki sveti koji su se proslavili netruležnim moštima, za života nisu učinili čak ni jedno čudo. Čak ni molitvu nisu imali drugu nego usneno-umnu, koju su stalno izgovarali i držali na usnama. Žalili su što im Gospod ne dade više da ikada osete srdačnu molitvu i njenu sladost na zemlji. I onda, nakon smrti, njihove su se mošti pokazale celebne i netljene. Hm, nisu bili čak ni najmanje svesni svoje svetosti. Bolje, razmišljali su, redom svi sveti o sebi, kao najgorima i najbednijima, nedostojnima života i Hrisotve milosti. Paradoks?Ne. Oružje.
Sa druge strane, nije svima spasenje samo u dosezanju svetosti. Majke se spašavaju rađanjem i vaspitavanjem dece u strahu Božijem i pobožnosti. Sluge u služenju. Monasi u poslušanju. Nije svetost jedina i jedino bitna za spasenje. Jer onda ne bi ni bilo moguće spasenje mnogih. Nego, Gospod nadomešćuje tamo gde mi oskudevamo, ali ne tako da smo mi toga svesni. Jer tada bi se jadni čovek pogordio. U tome je bezazlenost o kojoj si govorio. Drugim rečima, dok na zemlji izgledamo jadni, ništavni i truležni, trpeći sve to Hrista radi i kajući se za svoje grehe, Gospod nam priprema nevidljive vence već kraseći našu dušu netruležnim blagom, da bi u Carstvu Nebeskom tek došli na videlo umnoženi talanti i svetost svetih.
I još nešto: onoga trenutka kada pomislimo da smo dosegli dar ili bilo kakvu vrlinu u Gospodu, makar se samo "tešili" misleći "dobro je, napredujem, u meni je svetlost Hrisotva i blagodat NJegova", znaj – tada je čovek već otpao od smirenja I blagodati Hristove. A uzrasti tamo gde je bio sveti Serafim Sarovski, i u takvom smirenju držati svoj um, a biti istovremeno svestan da je Hristos milostiv i da ti daje darove savršenstva, o tome svako ko nije prošao put kojim su ti sveti prošli ne može ni da mašta. Jer dostizanje svetosti u Hristu nije nacrt kojim se ide, niti je to "praksa", niti molitva, niti bilo koja ljudima znana "tehnika" makar ona bila i umna, već Tajna nad Tajnama koju Bog otkriva samo izuzetnima. Zato odgovor je: Da, samo izuzetni bivaju sveti i da, svetost se daje samo izuzetnima. I to iz prostog razloga: da li je svaki čovek koji služi vojsku "rođen" da bude veliki vojskovođa i strateg? Da li su Carevi mogli bilo kome da podare zadatak carskog savetnika ili čak i lekara? Ne, ljudi se rađaju sa određenim sklonostima i potencijalom koji razvijaju ili upropašćuju...Tako je i u Crkvi, kao i u svoj tvorevini Božijoj.