PRELAZNA OCENA III

Tada se umešala Nenadova majka, pitajući nešto oštro Zlatu, pa je Nenadov otac takodje odgovorio, kao da ćuti, pa je došlo do proklinjanja, dok sve nije stišao već promukli glas starog profesora . . .

."Deco, nemojte, nemojte, vidite gde smo, da ostavimo za kasnije, posle, ima vremena, za sve, osim za njega, da ga u miru ispratimo. . ."

Dosta je i tebi bilo, čuo sam Sanjin glas tu iza ledja, dosta je i tebi bilo, samo im još ti nedostaje sa tvojim glupim pitanjima, idemo kod mene, neću da te vidim da ideš na daću, oni su komunjare, preve, dve porodice, sad su se zakrvili, držali su nekad pola Novog Sada, samo im ti još nedostaješ, neka sada, nek se dave u svojim govnima, on je mrtav, a ona poluluda, tako im i treba. . .Ćutao sam dok je Sanja, opet me vukući za ruku dodavala

-"Ma vodim te iz ove ludnice, ni mrtvom mu ne daju mira, držali ga u zlatnom kavezu, sada bi da ga drže pod zemljom, naći će on načina da izidje, a ona mala veštica će mi platiti , kad tad, ona i njeno filozofiranje, kakva crna ljubav, trudnoća, nije je ni dotakao,. . "

Tu sam i dalje ćutao, što mi nije neki običaj.

"Ma šta sad ćutiš, isti si kao i on, i tebi je slatka, tako izgubljena, crko dabogda, ko li vas je tako vaspitao, onaj bezbožni profesor, i on je *********, svi ste vi isti. . . ma pogledaj se samo na šta ličiš, vidi kako si . . ."

I tada je počela da me vuče za džemper, dok je iza naših ledja odjekivala sve veća i veća dreka, neprilična jednom poslednjem počivalištu, optužbe su pljuštale, na Nenada se niko nije ni obazirao, kao da je naslućivala šta će biti, Gospodjica sa pegicama ispod naočari, koje je ovlaš držala na nosu, trudila se da pokupi sve učenice, koje su se umešale u gomilu, i gutale svak u reč, i odvede ih što dalje, od gužve, prklinjući u sebi što i poseta sahranama bivših kolega, predstavlja pre teretm, nego obavezu.

Tada sam shvatio da ja još uvek ispod džempera, nosim dve debele raskupusane sveske, a da Sanja prsto gori od želje, da bar malo baci pogled na njih, u nadi da će otkriti blago cara Radovana, i ispuniti nečim svoj, poput moga prazan život.

deo treći

KOLAČ SA VIŠNJAMA

Dolaskom sa posla, mislim da je bio drugi ili treći dan proleća, prvi dan uvek pamtim, odlazim oko tri sata na dvokrake stepenice podgradja Tvrdjave, na onaj mali plato, čekajući jednu davnu i dragu osobu, koja je obećala da će uvek dolaziti, na prvi dan proleća baš tu, ma gde bila, u bilo kom delu sveta, za dvadeset godina nije došla, nijednom, ali ja svake godine odlazim tamo, vrativši se u stan, u kome odavno stanujem am, jer su se roditelji preselili na Vidovdansko naselje, u malu prizemnu kuću, sa početka veka, gde je nekada mamina mama rodjena, tu pored nekog kanala, na čistini, koja je odavno popunjena sa redovima i redovima kuća, tek, ona ima ključ, i ponekad dodje da nešto pospremi, provede tu par dana, nedelju, ima dosta soba, stari oficirski stan, nekada se nije štedelo u ljubavi prema domovini, ali i domovina je uzvraćala, znala je kako, nije patila ljude kao ova danas, tek četiri sobe, treći sprat, solidna gradnja, pedeset i neka godina, zgrada visoka i vitka, sa malim igralištem za decu, na kome se tek poneko dete, na odavno polomljenoj ljulajšci pokušava samo igrati, uzalud dozivajući sa nemih prozora drugaricu ili druga, tek tu dodje da nešto pospremi, provede tu par dana, nedelju, ima dosta soba, stari oficirski stan, nekada se nije štedelo u ljubavi prema domovini, ali i domovina je uzvraćala, znala je kako, nije patila ljude kao ova danas, tek četiri sobe, treći sprat, solidna gradnja, pedeset i neka godina, zgrada visoka i vitka, sa malim igralištem za decu, na kome se tek poneko dete, na odavno polomljenoj ljulajšci pokušava samo igrati, uzalud dozivajući sa nemih prozora drugaricu ili druga, tek tu za stolom , zatekao sam majku, sa nekom poznatom gospodjom, koja je davnih dana redovno dolazila, dok se još moglo, početkom rata to je sve prestalo.Gledam kako sede i piju kafu, koju ja reko pijem, sve kao da se dogadja krajem osamdesetih, kada sam po povratku iz škole zaticao punu kuću vedrih i veselih ljudi, te brzo nestajao sobu, da pokupim bicikl, koji sam teglio preko stepeništa, sve do dole i nestajao put babine kuće, da se na miru igram, tako je onda bilo, a danas, Ostavljam jaknu, tu pored, ne na vešalici, pored ulaza, na običnoj polici za cipele, i nevešto pokušavajući da odmaglim u sobu, začuh glas, ne odsečankao nekad, nekako star, monoton, koj pokušava da me vrati u neko davno vreme

- "Nemoj da se sklanjaš, vidiš da tebe čekamo"

Prišao sam za sto i seo, starija gospodja me posmatra, znalački, tražeći bilo koji razlog da ustane i ode negde drugde, ne znam o čeu se radi, kad bez reči uvoda, najave, počne, poput govora iz nekh davnih odina, da sipa reči jednu za drugom. . . pružjući mi pri tome tanjirić sa kolačem od višanja.

-"Vanja, sećam te se kad si bio mnji od ovog stola, tvoja te majka dovodila u poštu kada je dolazia da donese hranainske liste, ja sam tada bila načelnica personala glavne pošte, to se onda tako zvalo, danas bi bio, mislim odsek za ljudske resurse, krajnje ponižavajuće, da skratim, ti si profesor, znam da radiš u srednjoj . . . . . . . . školi, a vidiš meni je potrebna baš usluga te vrste, ne u formi plaćenih časova, znaš da novac mojoj porodici nikada nije bio problem, ali problem druge prirode se javio.Znaš, ili ne znaš, sin i kćerka su mi u predstavništvu u Cirihu, stara diplomatija, po inerciji tamo ostali, sada čekaju da postanu Vojvodjanse diplomate,i ostavili su kćerku, moju unuku, sedamnaest godina i par dana, pored sve pažnje, popustila u školi, navukla na sebe neke crne košulje i čizmetine, skratila kosu na pedalj, ofarbala je u drečavo crnevo, liči na pokislog ježa, neki lanci i katanci oko vrata, crvene i crne ruže, u sekte se baš ne razumem, ni to me ne bi čudilo. . . pa sam mislila, poznavajući tvoju mamu, preko četrdeset godina, i tvog oca, i muž ga poznaje i zna da je bio dobar oficir, pa sam mislila, ako bi ti mogao, da tu malu djavolicu malo dovedeš u red, za neka dva tri meseca, do kraja ove školske godine, i da je spremiš na upis na fakultet, filozofski, a koji bi drugi, posle može šta hoće, samo malo da se unormali, nije klasična dopunska nastava, nešto drugo, kao usmeravanje u nekom drugom pravcu. ."

I ne čekajući da išta kažem, nastavljala je ujedno postavljajući pitanja i na njih dajući odgovor. . .
-"Znači dogovorili smo se, tri, a može i četiri puta nedeljno, popodne, pre podne nikako, posle škole, kada je mlada osoba najpodložnija sugestiji, sto evra nedeljno, biće tvoja naknada, ako bude trebalo, pa Vanja, poznaješ tvoju tetka Zlatu, znaš da neće biti nezahvalna. . . sutra je dovodim, ako ti odgovara, u pet popodne. . . "I dok sam se pribrao, postao sam Majin privatni profesor, promrmljao nešto uz pozdrav i kada sam već odmakao prema velikoj nekada radnoj sobi, čuo sam tetka Zlatu kako majci nešto šapuće. . . .

-"Jasna, ako iko može da je dotera u red onda je to samo tvoj Vanja. . . ne dam je nikom drugom u ruke niti je ostavljm nasamo, ona je sada u najgorim godinama. . . pa i ti si okusila život . . . "
Više me nije interesovalo, niti sam imao snagde da slušam, ušao u sobu pustio neku muziku, legao i zaspao,kada sam se probudio i majka itetka Zlata, nestale se negde, dali kućama ili u komšiluk na ogovaranje, nije me interesovalo, znao sam da me poruka čeka na papiru ostavljenom na veliki kuninjski sto, i uz neki film koji sam pustio, ponovo sm zaspao, a do jutra sve zaboravio, i tek prlikom povratka kući, setio se, bog te tvoj Vanja, pa ti si posle podne privatni profesor, sto evra nedeljno, puta tri četiri meseca pa još i tetka Zlata, ukusa joj je nedostajalo, ali para nikada, koliko ima sedamdeset i sedam osam godina, doktorica u penziji, . . . i tako prebiram po mislima, okrećem ključ u bravi, ulazim u stan, a tako puna kuća, tetka Zlata i mama piju po ko zna koju kafu, nisam baš žurio kući, mada je tek pet par minuta, i jedno žensko storenje, koje je sklupčano sedelo na maloj fotelji pored njih i prebiralo po daljinskom upravljaču, svaki sekund neki drugi kanal.E to je trebao videti, bio sam i ja nekada mlad, i slobodan u oblačenju, ali malda gospodjica je prevazišla sve moderne ženske uzore.Mala crvena suknjica, do iznad kolena ali ipak amlo duža od mini suknjice, nešto ozmedju, i debele crne helanke, ili babine stare crne čarape, cipele sa visokim petama, iz pedesetih godina, i po dve bele trakice vezane oko nošnih članaka, siva rolkica i najmanja vijetnamka, jež frizura drečavo crveno obojena, to je ukratko bila Maja.

-"Majo dušo," -promrmlja tetka Zlata - "Dođi da de baka upozna sa profesorom."

Maja je ostavila moj daljinski upavljač, negde izmedju naslona i sedišta fotelje, ustala pružila mi ruku i dečjim glasom rekla, nešto kao Zdrao profesore, ja sam Maja.

Vanja, odgovorio sam, i pomislio kako ako već moram, bolje da imam posla sa jednom Majom, nego sa celim razredom maja, za iste pare.Maja je brzinom svetlosti, nestala u fotelju, dograbila daljinski upravljač i opet počela da prebira po kanalima.


Ko i svaki početak, i ovaj je bio težak, dva sata sam pričao, o nekom uvodu u metodologiju nastave, i trudio se da Maju zainteresujem za nešto, dva puta sam morao da joj otimam daljinski, jer kada bi nestao po sok, televizor bi već vrištao.I tako se oteglo par sati, već pola osam i nešto, reših da ne puštam Maju, i upotrebivši sve moguće profesoske cake , da je za nešto zainteresujem, i da joj održim pažnju, ali postidjen rezultatom, koji je bio nikakav, sa mišlju da ništa nisam uspeo, Maja je već od dosade počela zevati, te sam je otpravio kod tetke koja je i dalje srkala sa mamom kafu,da je vodi što dalje od mene, i za prvi dan mi je presela.
 
prema domovini, ali i domovina je uzvraćala, znala je kako, nije patila ljude kao ova danas, tek četiri sobe, treći sprat, solidna gradnja, pedeset i neka godina, zgrada visoka i vitka, sa malim igralištem za decu, na kome se tek poneko dete, na odavno polomljenoj ljulajšci pokušava samo igrati, uzalud dozivajući sa nemih prozora drugaricu ili druga, tek tu dodje da nešto pospremi, provede tu par dana, nedelju, ima dosta soba, stari oficirski stan, nekada se nije štedelo u ljubavi prema domovini, ali i domovina je uzvraćala, znala je kako, nije patila ljude kao ova danas, tek četiri sobe, treći sprat, solidna gradnja, pedeset i neka godina, zgrada visoka i vitka, sa malim igralištem za decu, na kome se tek poneko dete, na odavno polomljenoj ljulajšci pokušava samo igrati, uzalud dozivajući sa nemih prozora drugaricu ili druga, tek tu
Duplikat.
 

Back
Top