deo drugi
Beskrajno monotoni krug ptica, crnih ptica, koje kruže iznad predela koji se nalazi iza velike ciglane kapije, pored koje ,monog cveća, zaista mnogo cveća, za tako jedno tužno mesto, kakvo je JKP LISJE stoji, koje biva odneto da vene, u znak sećanja, na nekog koga će vrlo brzo pojesti crvi, a koji, tokom celog života, od onih od kojih danas dobija venac, nije video ni cvet.
Stojim kraj nednog od usamljenih venaca, koje je naslonjen na neki postanent, kao ordenje kojim je odlikovan neki kostur, traka sa srebrnim natpisom, kraj nje gospodjica sa pegicana i naočarima na nosu, i torbicom prebačenom preko ramena, u ruci drži neku ukoričenu veliku svesku, kao da će svakog časa početi da proziva uečnike koji su okupljeni oko nje, čudan tekst na vencu, odmotavam ga pogledom, na kome piše, prelazna ocena najboljem profesoru, IV g poslednji pozdrav.
Sanja me vuče za rukav, vodi negde u kraj i kaže . . .
-"To je Vanjin razred, bio im je razredni , do kraja aprila, tu je otpušten, dobio otkaz, otišao iz škole, više nije ni važno, ona sa naočarima i pegicama, ta sada vodi Vanjin razred, to pored nje su njegovi učenici, a ona mala žgoljava, tu što stoji i plače, to je ta mala veštica, zbog koje se i ubio."
Stojim i gledm je, ukopanu u mesto gde se asvalt spaja sa sivim nebom, negde ispod magle, ispod kruga crnih ptica, električna zvona prate nekoga u daljini, stariji ljudi i žene nose cveće, dok mali kamiončić prevozi vence, da ih ne vuku, mnogo ih je, nismo svi jednaki ni u životu, ni u smrti, ali tiljudi prate nekog drugog, ili drugu, nepregledna kolina, prolazi kraj naše male grupe, odlazi sanduk odvoze sve dalje i dalje, dok se iza njega vuče rep, veliki vijugav, sa ljudima u njemu, pun rep ljudi, bivših ljudi, senki, oje će i same istim putem uskoro poći.Tako izgleda biti mora.
Došao je i na Nenada red, po poseldnji put, bez sveštenika, kako je njegov otac želeo, koji pamti drugo vreme, kada su ljudi na zamlji bili ljudi, dok crni gavran iz kljuna na našu zemlju nije ispustio nekoliko semenki carstva nebeskog, radnik JKP LISJA, u sivoplavom odelu, sa crvenom trakom oko ruke, upitavši nekoliko reči, odavno ponavljanih u istom ritmu, čtajući ime sa papira, Nenadovo pravo ime, uputio se prema jednom od nas, koji je stajao iza krsta, sa blještavim belim slovima, toga dana na brzinu iskucanim tek pae reči, ime i prezime, poživeo trideset devet godina 1969-2008, i peškir vezen nečijom sretnom rukom, za neki drugi sretniji krst, vezan je u čvor, da se nikad ane razveže, stajao je tu ispred jednog od Nenadovih kolega, koji je stajavši iza njega kao ukopan,pogledom tražio, neku svoju davnu i daleku ljubav, u maloj grupi ljudi koja se okupljala oko Nenadovog oca i majke, tu pod sivim oblacima, kasnog jesenjeg sunca, na sam dan, kada sam prestao da sanjam, o bilo čemu.
Radnik sa crvnom trakom oko ruke, probudio je Nenadovog bezimenog koelgu, iz sna, bliskog i smrti samoj , povukavši ga za ruko, prešao par koraka i stao a njimkao ukopan, a za njim kao po komandi, poznavajući, kao napamet naučeno gradivo, iz sve češćih sahrana, kako i gde treba stati, neki tužni ljudi sa buketima cveća, pa lafet, prikolica sa Nenadovim sandukom, osmoro ljudi oko njega, lep i okrugao broj, pa Nenadov otac, ujak i majka i jedan od starih naših profesora, koji je gledajući u zemlju, i brojeći nemo korake, proklinjao boga, što ne drži nekisvoj red, kako je posle rekao, njemu je ionako svega dosta.
Kolona je nemo krenula, i odmicala, bez sveštenika, bez pojanja , bez pesme, pez glasa, suvišnog pokreta, samo su crni gavranovi graktali iznad naših glava, niko nije plakao, samo ćutanje, u nekom nemom preziru i života i sveta, boga , ljudi, svega, svako je nekome kriv, tek sa kraja kolone, tu negde pored mene i Sanje, probijala se, sputavana od jedne dobrodržeće starije žene, jedna mršava devojčica, obučena sva u crno, sa nekoliko ruža, koje su se kao kapi krvi, na crnoj podlozi njene haljine, jasno ocrtavale.
Kada je prolazila kraj mene i Sanje, koja me držala za ruku d ane pobegnem, i celim putem mi pretila da ne smem n i usta da otvorim, Sanja jojje u pola glasa dobacila, iho, ali ipak toliko glasno da pola kolone može čuti.
-"Veštice jedna, ni mrtvom mu ne daš mira !"
Hodali smo, i hodali, na putu koji niko nije želeo da se azvrši, a danas mu vidimo kraj, umesto sreće što odlazi u neki bolji i lepši svet, u kome mu nikada neće biti hladno, u kome nikada neće biti sam, kao na ovoj zemlji, niko nije ni primećivao da nema sveštenika, jer i on je samo crkveni sluga, ništa drugo, a ne neko ko drži ključeve carstva nebeskog, to sam hteo da kažem, gavranu koji je leteo nad mojom glavom, tamo negde daleko, u krugu istih takvih ptica, čekajući da se smrzne, kad asleti ma zemlju.
Došavši do sveže betonirane ograde, u praznini koja je zjapila ispod nas, sa pločom na kojoj su upisana dva imena, i dodano još ono tužno, podižu sebi spomenik za života, a sada evo, i svoj život u njemu pokopavaju, nazirale su se slike Neadovog oca i majke, u uniformi, u kojoj je, dražan ispod ruke od jedne visoke mršave devojke, Nenadov otac, pored neke ograde, od starih cigala, bio na trenutak sretan.Radnik iz lisja zastane na trenutak, okrene e oko sebe, kao da ečka nekog, te pokaza gde sanduk teba da se položi, i uputivši pogled prema nebu, kao da nekog doziva, čekajići nemi odgovor, iz prvih redova, istupio je naš stari profesor, vičan od ranije ovom poslu, crnom, govorničkom, kojim je čitav život učio druge, da se ne plaše, kada i na njih red, kako to biva dodje, uvek je govorio da ,onom u sanduku, ovaj trenutak ne pada teško, ali onom koji se oprašta, to se nikad ne zna.
Promrmljavši nešto pre toga, sebi u bradu, obrisa pramen magle sa očiju i u pola glasa počne , kao da priprema govor, neki davni, koji je pred punim amfiteatrom dražo, o životu svima nama te reče
-
-"Gledam te, smrti u oči, već osamdeset i šest godina, a ti, stalno slrećeš pogled, ne bi li ugledala nekog mladjeg i dostojnijeg, da te ugosti, svojim telom, na tvojoj gozbi nezasitoj, i ovaj kasni jesenji dan"
Tu je zastao, kao da nikud ne žuri, trenutak dva, dok su gavranovi okolo leteli a radnicima, koji su tapkali u mestu, naviknuti na , sve pa i smrt kao radni zadatak, žurilo se kućama, ženama i deci, kafani, bilo kome, što dalje od groba, dok još za to ima vremena.-"Neću da kažem, da bih bio sretniji da sam sada umesto tebe , tu dole, kad zna da odlaziš, u neki drugi i sretniji svet, gde nema boli, gladi i smrti gde nema ni samoće, gde nema ničega, jer mrtvi ne znaju ni za šta, samo beskrajni crni horizont, koji sve pokriva, pa i smrt samu, koja se u njemu utapa i nestaje, kao u pogledu, ejdne grešne duše, koja je otpala od pravog boga."-"Ovoga dana, kada tvoje telo predajemo zemlji, od koje je i poteklo, Nenade, gledaj od gore, i budi sretan, tamo gde si, jer sve to nas čeka, jednom, nekoga pre, nekoga kasnije, ovde u istom grobu, da potonuvši u prazninu, i iz sećanja nestane."
Visoka mršava devojčica, ili devojka, sa buketom crvenih ruža, sela je pored sanduka, i naslonivši glavu na njega počela da plače, da ga neće dati, da ga zakopaju, da je sve bila laž, sve što su rekli, da ništa izmedju njih nije bilo, da je Nenad i sa tom laži bio sretan, samo da ne bude sam.Svima se činilo, da govori nešto nerazumljivo, i u trenutku, kada su njene ruke počele da grebu po sanduku u pokušaju da ga otvori i probudi Nenada, dok su ga radnici, neumitnom silom, spuštali sve niže i niše, gore iznad njih Nenadov otac nije dao majci da plače.-"Od ovog trenutka," dodao je stari profesor kao poslednje reči, okje su najačavale plač, "Od ovog trenutka, Nenade, ništa ti neće nedostajati, pozdravi . . ."
Tu je zastao, kao da i sam više nije zano, dali je živ ili mrtav, dali se on oprašta od Nenada ili Nenad od njega,
"Pozdravi moju Milicu, ako je vidiš, i reci joj da me čeka, kao što sam ja ovih kratkih šezdeset godina čekao nju."
"Neka ti je laka zemlja"
Toga trenutka, nekoliko lopata, u sredini betonske ograde, počelo je svoju igru staklenih perli, tiho, kao veckanje kapljica vode, neko u aljini počeo je da peva, umilni ženski glasovi, kakva je bila jedina Nenadova želja, staru, tužnu pesmu, tebi o bože moj, sve bliže sad.-"Nemoj da se pretvaraš. . . " Vrištala je kroz plač Devojka sa ružama, koje su jedna po jedna nestajale ispod nanosa zemlje "Nemoj da s epretvaraš, ustani , ne daj da te zakopaju. . ."
Pa ustavši okrenula se prema starijoj gospodji, koja je sve do sad držala, da i sama ne počne kopati zemlju, u pokušaju da od iste oslobodi sanduk.
-"Ti si za sve kriva, ti mi nisi verovala, sve je laž, nisam bila sa njim, ja sam htela a on nije, nikada nismo bili zajedno, nikada, želela sam i on je želeo,ali nismo, nisam ni trudna, sve je laž, rekla sam ti, ti si ga oterala u grob, prokleta bila, mrzim te. ."
"Maja, dušo" grabila je starija gospodja devojku sa ružama i podizala je sa zemlje " T nisi pri sebi, ti ne znaš šta govoriš, to je sada prošlo, treba misliti na . . . "
"Nema na šta, nema na koga, nisam trudna, nisam bila sa njim, to je samo želja, ja sam htela da to bude tako.Ništa nisam lagala."
"Maja, ti nsi pri sebi, to je od lekova"
"Mrzim te, veštice prokleta, ti si ga ubila, ti i tvoji, mrzim te"
"Zlato, " prišao je starijoj gospodji Vanjin otac " O čemu to Maja priča "
"Ništa, pusti je, sve je u redu, proći će je. . . "
"Šta će proći. . . ako je umro zbog laži, umro je, ako, posle njega ničega nema, ako Maja nije trudna"
"Nisam. . . ." derala se Maja "Sto puta sam svima rekla da sam ja to želela, i on je želeo. . . ali ništa nije bilo . . .Nenadeee ustani pa im reci "
Beskrajno monotoni krug ptica, crnih ptica, koje kruže iznad predela koji se nalazi iza velike ciglane kapije, pored koje ,monog cveća, zaista mnogo cveća, za tako jedno tužno mesto, kakvo je JKP LISJE stoji, koje biva odneto da vene, u znak sećanja, na nekog koga će vrlo brzo pojesti crvi, a koji, tokom celog života, od onih od kojih danas dobija venac, nije video ni cvet.
Stojim kraj nednog od usamljenih venaca, koje je naslonjen na neki postanent, kao ordenje kojim je odlikovan neki kostur, traka sa srebrnim natpisom, kraj nje gospodjica sa pegicana i naočarima na nosu, i torbicom prebačenom preko ramena, u ruci drži neku ukoričenu veliku svesku, kao da će svakog časa početi da proziva uečnike koji su okupljeni oko nje, čudan tekst na vencu, odmotavam ga pogledom, na kome piše, prelazna ocena najboljem profesoru, IV g poslednji pozdrav.
Sanja me vuče za rukav, vodi negde u kraj i kaže . . .
-"To je Vanjin razred, bio im je razredni , do kraja aprila, tu je otpušten, dobio otkaz, otišao iz škole, više nije ni važno, ona sa naočarima i pegicama, ta sada vodi Vanjin razred, to pored nje su njegovi učenici, a ona mala žgoljava, tu što stoji i plače, to je ta mala veštica, zbog koje se i ubio."
Stojim i gledm je, ukopanu u mesto gde se asvalt spaja sa sivim nebom, negde ispod magle, ispod kruga crnih ptica, električna zvona prate nekoga u daljini, stariji ljudi i žene nose cveće, dok mali kamiončić prevozi vence, da ih ne vuku, mnogo ih je, nismo svi jednaki ni u životu, ni u smrti, ali tiljudi prate nekog drugog, ili drugu, nepregledna kolina, prolazi kraj naše male grupe, odlazi sanduk odvoze sve dalje i dalje, dok se iza njega vuče rep, veliki vijugav, sa ljudima u njemu, pun rep ljudi, bivših ljudi, senki, oje će i same istim putem uskoro poći.Tako izgleda biti mora.
Došao je i na Nenada red, po poseldnji put, bez sveštenika, kako je njegov otac želeo, koji pamti drugo vreme, kada su ljudi na zamlji bili ljudi, dok crni gavran iz kljuna na našu zemlju nije ispustio nekoliko semenki carstva nebeskog, radnik JKP LISJA, u sivoplavom odelu, sa crvenom trakom oko ruke, upitavši nekoliko reči, odavno ponavljanih u istom ritmu, čtajući ime sa papira, Nenadovo pravo ime, uputio se prema jednom od nas, koji je stajao iza krsta, sa blještavim belim slovima, toga dana na brzinu iskucanim tek pae reči, ime i prezime, poživeo trideset devet godina 1969-2008, i peškir vezen nečijom sretnom rukom, za neki drugi sretniji krst, vezan je u čvor, da se nikad ane razveže, stajao je tu ispred jednog od Nenadovih kolega, koji je stajavši iza njega kao ukopan,pogledom tražio, neku svoju davnu i daleku ljubav, u maloj grupi ljudi koja se okupljala oko Nenadovog oca i majke, tu pod sivim oblacima, kasnog jesenjeg sunca, na sam dan, kada sam prestao da sanjam, o bilo čemu.
Radnik sa crvnom trakom oko ruke, probudio je Nenadovog bezimenog koelgu, iz sna, bliskog i smrti samoj , povukavši ga za ruko, prešao par koraka i stao a njimkao ukopan, a za njim kao po komandi, poznavajući, kao napamet naučeno gradivo, iz sve češćih sahrana, kako i gde treba stati, neki tužni ljudi sa buketima cveća, pa lafet, prikolica sa Nenadovim sandukom, osmoro ljudi oko njega, lep i okrugao broj, pa Nenadov otac, ujak i majka i jedan od starih naših profesora, koji je gledajući u zemlju, i brojeći nemo korake, proklinjao boga, što ne drži nekisvoj red, kako je posle rekao, njemu je ionako svega dosta.
Kolona je nemo krenula, i odmicala, bez sveštenika, bez pojanja , bez pesme, pez glasa, suvišnog pokreta, samo su crni gavranovi graktali iznad naših glava, niko nije plakao, samo ćutanje, u nekom nemom preziru i života i sveta, boga , ljudi, svega, svako je nekome kriv, tek sa kraja kolone, tu negde pored mene i Sanje, probijala se, sputavana od jedne dobrodržeće starije žene, jedna mršava devojčica, obučena sva u crno, sa nekoliko ruža, koje su se kao kapi krvi, na crnoj podlozi njene haljine, jasno ocrtavale.
Kada je prolazila kraj mene i Sanje, koja me držala za ruku d ane pobegnem, i celim putem mi pretila da ne smem n i usta da otvorim, Sanja jojje u pola glasa dobacila, iho, ali ipak toliko glasno da pola kolone može čuti.
-"Veštice jedna, ni mrtvom mu ne daš mira !"
Hodali smo, i hodali, na putu koji niko nije želeo da se azvrši, a danas mu vidimo kraj, umesto sreće što odlazi u neki bolji i lepši svet, u kome mu nikada neće biti hladno, u kome nikada neće biti sam, kao na ovoj zemlji, niko nije ni primećivao da nema sveštenika, jer i on je samo crkveni sluga, ništa drugo, a ne neko ko drži ključeve carstva nebeskog, to sam hteo da kažem, gavranu koji je leteo nad mojom glavom, tamo negde daleko, u krugu istih takvih ptica, čekajući da se smrzne, kad asleti ma zemlju.
Došavši do sveže betonirane ograde, u praznini koja je zjapila ispod nas, sa pločom na kojoj su upisana dva imena, i dodano još ono tužno, podižu sebi spomenik za života, a sada evo, i svoj život u njemu pokopavaju, nazirale su se slike Neadovog oca i majke, u uniformi, u kojoj je, dražan ispod ruke od jedne visoke mršave devojke, Nenadov otac, pored neke ograde, od starih cigala, bio na trenutak sretan.Radnik iz lisja zastane na trenutak, okrene e oko sebe, kao da ečka nekog, te pokaza gde sanduk teba da se položi, i uputivši pogled prema nebu, kao da nekog doziva, čekajići nemi odgovor, iz prvih redova, istupio je naš stari profesor, vičan od ranije ovom poslu, crnom, govorničkom, kojim je čitav život učio druge, da se ne plaše, kada i na njih red, kako to biva dodje, uvek je govorio da ,onom u sanduku, ovaj trenutak ne pada teško, ali onom koji se oprašta, to se nikad ne zna.
Promrmljavši nešto pre toga, sebi u bradu, obrisa pramen magle sa očiju i u pola glasa počne , kao da priprema govor, neki davni, koji je pred punim amfiteatrom dražo, o životu svima nama te reče
-
-"Gledam te, smrti u oči, već osamdeset i šest godina, a ti, stalno slrećeš pogled, ne bi li ugledala nekog mladjeg i dostojnijeg, da te ugosti, svojim telom, na tvojoj gozbi nezasitoj, i ovaj kasni jesenji dan"
Tu je zastao, kao da nikud ne žuri, trenutak dva, dok su gavranovi okolo leteli a radnicima, koji su tapkali u mestu, naviknuti na , sve pa i smrt kao radni zadatak, žurilo se kućama, ženama i deci, kafani, bilo kome, što dalje od groba, dok još za to ima vremena.-"Neću da kažem, da bih bio sretniji da sam sada umesto tebe , tu dole, kad zna da odlaziš, u neki drugi i sretniji svet, gde nema boli, gladi i smrti gde nema ni samoće, gde nema ničega, jer mrtvi ne znaju ni za šta, samo beskrajni crni horizont, koji sve pokriva, pa i smrt samu, koja se u njemu utapa i nestaje, kao u pogledu, ejdne grešne duše, koja je otpala od pravog boga."-"Ovoga dana, kada tvoje telo predajemo zemlji, od koje je i poteklo, Nenade, gledaj od gore, i budi sretan, tamo gde si, jer sve to nas čeka, jednom, nekoga pre, nekoga kasnije, ovde u istom grobu, da potonuvši u prazninu, i iz sećanja nestane."
Visoka mršava devojčica, ili devojka, sa buketom crvenih ruža, sela je pored sanduka, i naslonivši glavu na njega počela da plače, da ga neće dati, da ga zakopaju, da je sve bila laž, sve što su rekli, da ništa izmedju njih nije bilo, da je Nenad i sa tom laži bio sretan, samo da ne bude sam.Svima se činilo, da govori nešto nerazumljivo, i u trenutku, kada su njene ruke počele da grebu po sanduku u pokušaju da ga otvori i probudi Nenada, dok su ga radnici, neumitnom silom, spuštali sve niže i niše, gore iznad njih Nenadov otac nije dao majci da plače.-"Od ovog trenutka," dodao je stari profesor kao poslednje reči, okje su najačavale plač, "Od ovog trenutka, Nenade, ništa ti neće nedostajati, pozdravi . . ."
Tu je zastao, kao da i sam više nije zano, dali je živ ili mrtav, dali se on oprašta od Nenada ili Nenad od njega,
"Pozdravi moju Milicu, ako je vidiš, i reci joj da me čeka, kao što sam ja ovih kratkih šezdeset godina čekao nju."
"Neka ti je laka zemlja"
Toga trenutka, nekoliko lopata, u sredini betonske ograde, počelo je svoju igru staklenih perli, tiho, kao veckanje kapljica vode, neko u aljini počeo je da peva, umilni ženski glasovi, kakva je bila jedina Nenadova želja, staru, tužnu pesmu, tebi o bože moj, sve bliže sad.-"Nemoj da se pretvaraš. . . " Vrištala je kroz plač Devojka sa ružama, koje su jedna po jedna nestajale ispod nanosa zemlje "Nemoj da s epretvaraš, ustani , ne daj da te zakopaju. . ."
Pa ustavši okrenula se prema starijoj gospodji, koja je sve do sad držala, da i sama ne počne kopati zemlju, u pokušaju da od iste oslobodi sanduk.
-"Ti si za sve kriva, ti mi nisi verovala, sve je laž, nisam bila sa njim, ja sam htela a on nije, nikada nismo bili zajedno, nikada, želela sam i on je želeo,ali nismo, nisam ni trudna, sve je laž, rekla sam ti, ti si ga oterala u grob, prokleta bila, mrzim te. ."
"Maja, dušo" grabila je starija gospodja devojku sa ružama i podizala je sa zemlje " T nisi pri sebi, ti ne znaš šta govoriš, to je sada prošlo, treba misliti na . . . "
"Nema na šta, nema na koga, nisam trudna, nisam bila sa njim, to je samo želja, ja sam htela da to bude tako.Ništa nisam lagala."
"Maja, ti nsi pri sebi, to je od lekova"
"Mrzim te, veštice prokleta, ti si ga ubila, ti i tvoji, mrzim te"
"Zlato, " prišao je starijoj gospodji Vanjin otac " O čemu to Maja priča "
"Ništa, pusti je, sve je u redu, proći će je. . . "
"Šta će proći. . . ako je umro zbog laži, umro je, ako, posle njega ničega nema, ako Maja nije trudna"
"Nisam. . . ." derala se Maja "Sto puta sam svima rekla da sam ja to želela, i on je želeo. . . ali ništa nije bilo . . .Nenadeee ustani pa im reci "