Uvek sam mislila da se vara osecanjima a ne telom. Od kada si otisao varala sam te sa svakim muskarcem kojem sam predavala svoje telo. Na fragmente. Trazila sam u njima tebe. I odlazila, prekidala svake kontakte kada te ne bih nasla. Ostavljala ih da ceznu. Kada bih te ponovo videla moje naliv pero ne bi vise dotaklo nijednu hartiju, kicica platno, ne bih vise smislila ni jednu notu, ne bih mogla da pevam, da pricam. Iz mene ne bi vise izasla nijedna matematicka formula, nijedan dim cigarete. Ne bih rekla nijednu rec. Jedino vredno u mom zivotu bilo je te dve godine provedene u cetiri zida slusajuci tvoj glas, kompozicije, gitaru, dah. Izgledalo je kao vecnost. Zivim i dalje jer te se secam. Svakog jutra. Svake noci u snu. Ti si moja bajka, slika Milene Pavlovic Barili, ukrala sam te sa njenog platna. Kada bih cula samo jedno tvoje slovo sva inspiracija u meni bi iscezla. Drogiraju se samo oni koji ne osecaju ljubav. Opojniji si od heroina. Bilo je tu usputnih strasti, svakog sam volela. Kriminalaca, knjizevnika, muzicara, reditelja, sahista, filozofa... Bilo ih je. Smenjivali su se na meni i u mom srcu. Ali ni sa jednim nije bilo hodati kao na filmu iako sam bila njihova kraljica, a oni robovi moje ljubavi. Svaki je bio moj rob i prezasicenje. Trazicu slobodu u africkim plemenima, u Maorima, u prostitutkama i transvestitima Amsterdama, u neprijateljima, u kompozicijama Zbignjeva Prajsnera, filmovima Kislovskog, pod Sudjicevom dirigentskom palicom koja razara, u nudistickim kampovima po sving plazama, u skoljkama. Ali nikada se necu osloboditi tebe.