Ovih dana vidim na blogovima vrti se tema "Malo drugačija Pepeljuga". To me vrati unazad nekih
desetak godina na blogove Krstarice kada je jedan bloger postavio tekst pod nazivom "Pepeljuga
je sponzoruša". Povelo se tada mnogo polemike oko ovoga, što ozbiljne što neozbiljne.U njoj sam
učestvovala i ja i umjesto komentara napisala verziju priče pod nazivom Prava istina o Pepeljugi,
kojom sam pokušala da oborim tezu da je sponzoruša, po cijenu da "pokradem" motive
i iz još nekih drugih bajki. Ne znam da li sam to uspjela, ali sam se dobro zabavila dok sam je pisala.
Prava istina o Pepeljugi
Iskreno govoreći Pepeljugi se i nije baš išlo na bal koji je bio organizovan na dvoru. Ali, kako
je Princ naredio da mora doći svaka djevojka kako bi on sebi izabrao najljepšu, bila je prisiljena
da ode. Kako nije htjela da se obruka u svojim iznošenim i starim haljinama, uz intervenciju dobre
vile dobila je kratkoročnu plavu haljinu za bal, koja je jako pristajala uz njen vitki struk. Uz to,
haljina je isticala njene mlade, lijepo oblikovane grudi. Osim haljine, dobila je i čuvene staklene
cipelice, koje su je strahovito žuljale i koje će joj kako se kasnije pokazalo biti baš baksuzne.
Te večeri kad je došla na bal, odmah je primjetila Prinčev pogled na sebi, a nedugo potom joj
je prišao i rekao:
-Ti ćeš biti moja il' Božija.
Bez pitanja ju je uzeo za ruku i poveo na plesni podijum. Počeli su plesati pri čemu je Princ
neprestano gazio Pepeljugu po cipelicama, jer nije imao pojma o plesanju. Uz to tokom
plesa ubraženo joj je rekao da je prava sretnica što je srela Princa poput njega, jer takvog ne
bi našla da ga je svijećom tražila. Potom se hvalisao svojim bogatstvom, svojom mudrošću
i pri tom joj pričao kojekakve gluposti. Sve u svemu, Pepeljuga je jedva čekala da završi ples.
Elem, nakon što je Pepeljuga negdje oko ponoći zbrisala sa dvora mladog Princa, kao što je
već poznato, naredno jutro po cijelom kraljevstvu se raščulo da Princ traži djevojku koja je
izgubila staklenu cipelicu. Odrastao u bogatstvu, naučen da dobija šta god poželi, Princ je bio
prilično razmažen, a kako je već bio odlučio da bi uz njegovo bogatstvo pristajala ljepota i
mladost Pepeljuge, naredio je da se prevrne svaki kamen u kraljevstvu da se ona nađe.
Istina, Princ je bio lijep kao slika, svaka djevojka bi ga poželjela, imao je najljepšeg konja
u kraljevstvu, uz to najljepši dvor i beskrajno bogatstvo, ali ništa od toga nije stekao svojim
radom. I ne samo zato što nije volio da radi, nego jer je bio inteligentan obnuto proporcionalno
koliko je bio lijep. Elem, nakon duže potrage, pronađu djevojku kojoj je odgovarala cipelica.
To bi naša Pepeljuga kojoj se nimalo nije sviđalo da se uda za nekog koga ne voli, ma kako
bio lijep i bogat, a koji je još uobražen i pri tom inteligentan koliko je bio on. Radije bi ostala
da se muči u kući sa maćehom i sestrama, podnoseći tešku sudbu. Međutim, njen otac- drven
kolac odluči da Princu da blagoslov protiv njene volje jer je u tome vidio šansu da postane
Prinčev tast, pa da i njemu sjekira upadne u med.
I tako Pepeljuga završi na dvoru kao Prinčeva žena. Koliko god Pepeljuga nije željela da se
uda za Princa, i Prinčevi motivi su bili daleko od iskrene ljubavi. Njemu je Pepeljuga trebala
samo kao lijep komad namještaja kojim bi se pred drugima hvalisao. Istina, kako je Pepeljuga
bila veoma privlačna djevojka, imao je on još neke pomisli u vezi nje, jer na kraju krajeva i on
je bio muškarac. Izluđivala ga je Pepeljugina bijela put i njen zanosni struk. Pogled mu je zastajao
na njenim jedrim grudima, i na dan svadbe, jedva je čekao da se raziđu zvanice pa da uživa u
njima. Ali, avaj. Prve bračne noći, kako bi bar malo odgodila bračnu dužnost na koju je bila
prisiljena, Pepljuga se požali na strašnu glavobolju. Princ se ljutio, čak je bio i uvrijeđen jer mu
je bilo nezamislivo da njega neko odbije, ali na kraju se morao pomiriti sa sudbinom.
Kako je Princ mnogo držao do mišljenja drugih i na sve moguće načine se trudio da se pred
njima razmeće svojim bogatstvom, tako je i pred Pepeljugom htio da se pokaže takvim.Sljedećeg
dana odluči da je zadivi skupocjenim poklonom.(Imao je pri tom i skrivene namjere, misleći da će
tako izliječiti njenu glavobolju) Tako je je svojim dvorjanima narednog dana, naredio da kupe
skupocjenu zlatnu pticu, optočenu rubinima u kojoj se nalazio mali mehanizam koji se navijao
ključićem a potom bi iz ptice izlazio neki zvuk koji je trebao da liči na pjesmu slavuja. U isto vrijeme
je dvorjanima naredio da sa dvora protjeraju neuglednog šumskog slavuja koji je dotada bio u
dvorcu. Kada je dvorjanin narednog jutra pozvao Pepeljugu da joj pokaže taj Prinčev poklon
Pepeljuga je povikala:
- Ali, zašto je protjerao šumskog slavuja? Zar mislite da to zlatno čudovište može njega zamijeniti?
Dvorjanin ju je nadmeno pogledao i prozborio ljutitim glasom:
-Znao sam da vi ne zaslužujete prinčevu ljubav. Šta vi znate nezahvalnice jedna!
Pepeljuga je bila preneražena. Nije mogla vjerovati da postoje takvi ljudi koji misle
da se novcem i zlatom može sve kupiti. Ne, to nije moguće. Pa zar da ona život provede pored
takve osobe koja je uz sve, bila u stanju i protjerati divnog šumskog slavuja u mračnu šumu.
Ovo je bila kap koja je prelila čašu. Iz istih stopa, Pepeljuga je odlučila da napusti dvor. Kako
je bilo rano jutro, Princ je još uviijek spavao, tako da joj on nije bio prepreka za bijeg.
Našavši se na ulici, Pepeljuga osjeti prilično neugodni svježi jutarnji vazduh i tek tada primjeti da
na sebi nije imala ništa, do li lagani ogrtač koji je u brzini navukla izlazeći iz odaja za spavanje.
Upravo u tom trenu približavahu joj se dvije neobične spodobe. Po svoj prilici jutro i nije bilo toliko
loše jer su obojica oko vrata imali krojačke centimetre, a u rukama modne časopise i gomilu
smotaka raznobojnih tkanina. Po svemu sudeći, bili su to krojači, a oni su joj upravo trebali.
Na trenutak je pomislila da nije baš umjesno da se mlada dama obraća neznancima, ali pošto
se činilo da su oni u velikoj žurbi, a njoj je odjeća bila neophodna, Pepeljuga se nije dugo dvoumila,
nego se odvaži i obrati im se:
- Oprostite, pretpostavljam da je vaš Modni salon u blizini. Znate meni je odjeća neophodna.
Oniži Rumenko ju je gledao ispitivački, kao da je htio da procijeni s kim ima posla, a Pepeljuga
je to protumačila na svoj način, pa dodade:
- Ne brinite gospodine, ne tražim da mi besplatno to učinite. Evo dat ću vam ovo, - reče
i posegnu za skupocjenom bisernom ogrlicom koju je dobila od princa kao vjenčani dar.
Ionako je što prije željela da se riješi svega što ju je podsjećalo na njega pa se nije dugo
razmišljala. Možda je za ogrlicu mogla dobiti veći novac, ali odjeća je bila prvo što joj je
trebalo, a za ostalo će se kasnije snaći.
-Bojim se mlada damo da vam mi ne možemo pomoći,- progovori mršavi Dugonja.
-Ali, ne mislite valjda da je ova ogrlica bezvrijedna? Vjerujte da nije.
-Ma, ne radi se o tome, - reče on pa nastavi, - pošto ste tako ljupki i velikodušni odat ću vam
jednu tajnu. Mi smo ona dva "krojača" što su sašila nadaleko čuveno novo carevo ruho, sigurno
si čula za nas. Baš jutros smo nekako umakli iz susjednog carstva. Znamo da nije u redu to što
smo uradili caru, ali neko je morao da ga poduči pameti. Samo smo ga kaznili za njegovu
oholost i glupost, a honorar koji smo dobili od njega planiramo utrošiti na pomoć siromašnima.
Nego, reci ti nama, mlada damo, šta ti radiš ovako rano i tako slabo odjevena na ulici? Možda bi
ti mogli nekako pomoći!?
Nešto joj je govorilo da može vjerovati ovim simpatičnim licima, te u kratkim crtama im ispripovjedi
šta joj se zbilo.
- I eto, tako sam se našla na ulici. Da se vraćam zloj maćehi i još zlobnijim sestrama ne pada mi
na pamet, a u dvorac ponovo ne bih ni mrtva, ostaje mi da se sama snađem, - dovrši svoju priču
Pepeljuga.
- Mislim da sve skupa i nije tako loše kako izgleda, - progovori Dugonja, - kako vidim, mlada si
i zdrava. Sem toga imaš i sreće. Već smo ti pomenuli da od novca koji smo uzeli želimo pomoći
siromašnim i onima koji su u nevolji. Ti upravo odgovaraš osobi u nevolji. Stoga, dat' ćemo ti nešto
novca da ti se nađe za prvu pomoć, da nađeš kakav skroman smještaj, nešto za garderobu i hranu.
A poslije, sigurno ćeš se snaći,- dovrši Dugonja.
I dok je Dugonja izlagao svoj prijedlog, dotle se njegov rumeni prijatelj zagonetno smješkao i
češkao po glavi.
- Imam ideju, imam ideju, - rekao je iz topa, opametit ćemo tog tvog uobraženog, a kako čujem
i "pametnog" Princa. Dugonja ga je pogledao i već je znao o čemu je riječ.
- Ne misliš valjda da opet moramo šiti odijelo...
Prošlo je otada već nekih pet- šest dana. Rumenih obraza od pare, Pepeljuga je u svojoj
podstanarskoj sobici peglala svilene košulje iz jedne gospodske kuće (za početak se zadovoljila
tim načinom zarađivanja za život), kad li začu neku glamu napolju. Odškrinula je prozor, proturila
svoju malu glavicu kroz njeg i imala šta vidjeti. Ulica je bila prepuna radoznalih glava koje su uprle
pogled u svojtu koja je dolazila. Na čelu te svojte šepurio se Princ, a iza njega su išli dvorjani i
kobajagi nešto pridržavali. Kad je pogled spustila malo niže, dodatno rumenilo obli njeno već
crveno lice. Vidjela je nagog Princa. Masa je pljeskala, glumila oduševljenje i uzvikivala:
-Kako divno odijelo, kakav divan kroj, kakve boje...."
Odjednom se pojavilo lice mališana razbarušene kose.
- Ali, princ, nema ništa na sebi, on je go -, uzvikivao je dječak i pljeskao ručicama.
Nastala je opšta gužva. Princ je pobjegao glavom bez obzira, a masa se previjala od smijeha.
Pepeljuga nije idržala. Grohotom se nasmijala, a potom se vratila svom poslu.
Dok je peglala posljednju košulju za gospodsku porodicu kroz glavu joj je prošla
slika njihovog sina koji je bio baš po njenoj mjeri.
-
desetak godina na blogove Krstarice kada je jedan bloger postavio tekst pod nazivom "Pepeljuga
je sponzoruša". Povelo se tada mnogo polemike oko ovoga, što ozbiljne što neozbiljne.U njoj sam
učestvovala i ja i umjesto komentara napisala verziju priče pod nazivom Prava istina o Pepeljugi,
kojom sam pokušala da oborim tezu da je sponzoruša, po cijenu da "pokradem" motive
i iz još nekih drugih bajki. Ne znam da li sam to uspjela, ali sam se dobro zabavila dok sam je pisala.
Prava istina o Pepeljugi
Iskreno govoreći Pepeljugi se i nije baš išlo na bal koji je bio organizovan na dvoru. Ali, kako
je Princ naredio da mora doći svaka djevojka kako bi on sebi izabrao najljepšu, bila je prisiljena
da ode. Kako nije htjela da se obruka u svojim iznošenim i starim haljinama, uz intervenciju dobre
vile dobila je kratkoročnu plavu haljinu za bal, koja je jako pristajala uz njen vitki struk. Uz to,
haljina je isticala njene mlade, lijepo oblikovane grudi. Osim haljine, dobila je i čuvene staklene
cipelice, koje su je strahovito žuljale i koje će joj kako se kasnije pokazalo biti baš baksuzne.
Te večeri kad je došla na bal, odmah je primjetila Prinčev pogled na sebi, a nedugo potom joj
je prišao i rekao:
-Ti ćeš biti moja il' Božija.
Bez pitanja ju je uzeo za ruku i poveo na plesni podijum. Počeli su plesati pri čemu je Princ
neprestano gazio Pepeljugu po cipelicama, jer nije imao pojma o plesanju. Uz to tokom
plesa ubraženo joj je rekao da je prava sretnica što je srela Princa poput njega, jer takvog ne
bi našla da ga je svijećom tražila. Potom se hvalisao svojim bogatstvom, svojom mudrošću
i pri tom joj pričao kojekakve gluposti. Sve u svemu, Pepeljuga je jedva čekala da završi ples.
Elem, nakon što je Pepeljuga negdje oko ponoći zbrisala sa dvora mladog Princa, kao što je
već poznato, naredno jutro po cijelom kraljevstvu se raščulo da Princ traži djevojku koja je
izgubila staklenu cipelicu. Odrastao u bogatstvu, naučen da dobija šta god poželi, Princ je bio
prilično razmažen, a kako je već bio odlučio da bi uz njegovo bogatstvo pristajala ljepota i
mladost Pepeljuge, naredio je da se prevrne svaki kamen u kraljevstvu da se ona nađe.
Istina, Princ je bio lijep kao slika, svaka djevojka bi ga poželjela, imao je najljepšeg konja
u kraljevstvu, uz to najljepši dvor i beskrajno bogatstvo, ali ništa od toga nije stekao svojim
radom. I ne samo zato što nije volio da radi, nego jer je bio inteligentan obnuto proporcionalno
koliko je bio lijep. Elem, nakon duže potrage, pronađu djevojku kojoj je odgovarala cipelica.
To bi naša Pepeljuga kojoj se nimalo nije sviđalo da se uda za nekog koga ne voli, ma kako
bio lijep i bogat, a koji je još uobražen i pri tom inteligentan koliko je bio on. Radije bi ostala
da se muči u kući sa maćehom i sestrama, podnoseći tešku sudbu. Međutim, njen otac- drven
kolac odluči da Princu da blagoslov protiv njene volje jer je u tome vidio šansu da postane
Prinčev tast, pa da i njemu sjekira upadne u med.
I tako Pepeljuga završi na dvoru kao Prinčeva žena. Koliko god Pepeljuga nije željela da se
uda za Princa, i Prinčevi motivi su bili daleko od iskrene ljubavi. Njemu je Pepeljuga trebala
samo kao lijep komad namještaja kojim bi se pred drugima hvalisao. Istina, kako je Pepeljuga
bila veoma privlačna djevojka, imao je on još neke pomisli u vezi nje, jer na kraju krajeva i on
je bio muškarac. Izluđivala ga je Pepeljugina bijela put i njen zanosni struk. Pogled mu je zastajao
na njenim jedrim grudima, i na dan svadbe, jedva je čekao da se raziđu zvanice pa da uživa u
njima. Ali, avaj. Prve bračne noći, kako bi bar malo odgodila bračnu dužnost na koju je bila
prisiljena, Pepljuga se požali na strašnu glavobolju. Princ se ljutio, čak je bio i uvrijeđen jer mu
je bilo nezamislivo da njega neko odbije, ali na kraju se morao pomiriti sa sudbinom.
Kako je Princ mnogo držao do mišljenja drugih i na sve moguće načine se trudio da se pred
njima razmeće svojim bogatstvom, tako je i pred Pepeljugom htio da se pokaže takvim.Sljedećeg
dana odluči da je zadivi skupocjenim poklonom.(Imao je pri tom i skrivene namjere, misleći da će
tako izliječiti njenu glavobolju) Tako je je svojim dvorjanima narednog dana, naredio da kupe
skupocjenu zlatnu pticu, optočenu rubinima u kojoj se nalazio mali mehanizam koji se navijao
ključićem a potom bi iz ptice izlazio neki zvuk koji je trebao da liči na pjesmu slavuja. U isto vrijeme
je dvorjanima naredio da sa dvora protjeraju neuglednog šumskog slavuja koji je dotada bio u
dvorcu. Kada je dvorjanin narednog jutra pozvao Pepeljugu da joj pokaže taj Prinčev poklon
Pepeljuga je povikala:
- Ali, zašto je protjerao šumskog slavuja? Zar mislite da to zlatno čudovište može njega zamijeniti?
Dvorjanin ju je nadmeno pogledao i prozborio ljutitim glasom:
-Znao sam da vi ne zaslužujete prinčevu ljubav. Šta vi znate nezahvalnice jedna!
Pepeljuga je bila preneražena. Nije mogla vjerovati da postoje takvi ljudi koji misle
da se novcem i zlatom može sve kupiti. Ne, to nije moguće. Pa zar da ona život provede pored
takve osobe koja je uz sve, bila u stanju i protjerati divnog šumskog slavuja u mračnu šumu.
Ovo je bila kap koja je prelila čašu. Iz istih stopa, Pepeljuga je odlučila da napusti dvor. Kako
je bilo rano jutro, Princ je još uviijek spavao, tako da joj on nije bio prepreka za bijeg.
Našavši se na ulici, Pepeljuga osjeti prilično neugodni svježi jutarnji vazduh i tek tada primjeti da
na sebi nije imala ništa, do li lagani ogrtač koji je u brzini navukla izlazeći iz odaja za spavanje.
Upravo u tom trenu približavahu joj se dvije neobične spodobe. Po svoj prilici jutro i nije bilo toliko
loše jer su obojica oko vrata imali krojačke centimetre, a u rukama modne časopise i gomilu
smotaka raznobojnih tkanina. Po svemu sudeći, bili su to krojači, a oni su joj upravo trebali.
Na trenutak je pomislila da nije baš umjesno da se mlada dama obraća neznancima, ali pošto
se činilo da su oni u velikoj žurbi, a njoj je odjeća bila neophodna, Pepeljuga se nije dugo dvoumila,
nego se odvaži i obrati im se:
- Oprostite, pretpostavljam da je vaš Modni salon u blizini. Znate meni je odjeća neophodna.
Oniži Rumenko ju je gledao ispitivački, kao da je htio da procijeni s kim ima posla, a Pepeljuga
je to protumačila na svoj način, pa dodade:
- Ne brinite gospodine, ne tražim da mi besplatno to učinite. Evo dat ću vam ovo, - reče
i posegnu za skupocjenom bisernom ogrlicom koju je dobila od princa kao vjenčani dar.
Ionako je što prije željela da se riješi svega što ju je podsjećalo na njega pa se nije dugo
razmišljala. Možda je za ogrlicu mogla dobiti veći novac, ali odjeća je bila prvo što joj je
trebalo, a za ostalo će se kasnije snaći.
-Bojim se mlada damo da vam mi ne možemo pomoći,- progovori mršavi Dugonja.
-Ali, ne mislite valjda da je ova ogrlica bezvrijedna? Vjerujte da nije.
-Ma, ne radi se o tome, - reče on pa nastavi, - pošto ste tako ljupki i velikodušni odat ću vam
jednu tajnu. Mi smo ona dva "krojača" što su sašila nadaleko čuveno novo carevo ruho, sigurno
si čula za nas. Baš jutros smo nekako umakli iz susjednog carstva. Znamo da nije u redu to što
smo uradili caru, ali neko je morao da ga poduči pameti. Samo smo ga kaznili za njegovu
oholost i glupost, a honorar koji smo dobili od njega planiramo utrošiti na pomoć siromašnima.
Nego, reci ti nama, mlada damo, šta ti radiš ovako rano i tako slabo odjevena na ulici? Možda bi
ti mogli nekako pomoći!?
Nešto joj je govorilo da može vjerovati ovim simpatičnim licima, te u kratkim crtama im ispripovjedi
šta joj se zbilo.
- I eto, tako sam se našla na ulici. Da se vraćam zloj maćehi i još zlobnijim sestrama ne pada mi
na pamet, a u dvorac ponovo ne bih ni mrtva, ostaje mi da se sama snađem, - dovrši svoju priču
Pepeljuga.
- Mislim da sve skupa i nije tako loše kako izgleda, - progovori Dugonja, - kako vidim, mlada si
i zdrava. Sem toga imaš i sreće. Već smo ti pomenuli da od novca koji smo uzeli želimo pomoći
siromašnim i onima koji su u nevolji. Ti upravo odgovaraš osobi u nevolji. Stoga, dat' ćemo ti nešto
novca da ti se nađe za prvu pomoć, da nađeš kakav skroman smještaj, nešto za garderobu i hranu.
A poslije, sigurno ćeš se snaći,- dovrši Dugonja.
I dok je Dugonja izlagao svoj prijedlog, dotle se njegov rumeni prijatelj zagonetno smješkao i
češkao po glavi.
- Imam ideju, imam ideju, - rekao je iz topa, opametit ćemo tog tvog uobraženog, a kako čujem
i "pametnog" Princa. Dugonja ga je pogledao i već je znao o čemu je riječ.
- Ne misliš valjda da opet moramo šiti odijelo...
Prošlo je otada već nekih pet- šest dana. Rumenih obraza od pare, Pepeljuga je u svojoj
podstanarskoj sobici peglala svilene košulje iz jedne gospodske kuće (za početak se zadovoljila
tim načinom zarađivanja za život), kad li začu neku glamu napolju. Odškrinula je prozor, proturila
svoju malu glavicu kroz njeg i imala šta vidjeti. Ulica je bila prepuna radoznalih glava koje su uprle
pogled u svojtu koja je dolazila. Na čelu te svojte šepurio se Princ, a iza njega su išli dvorjani i
kobajagi nešto pridržavali. Kad je pogled spustila malo niže, dodatno rumenilo obli njeno već
crveno lice. Vidjela je nagog Princa. Masa je pljeskala, glumila oduševljenje i uzvikivala:
-Kako divno odijelo, kakav divan kroj, kakve boje...."
Odjednom se pojavilo lice mališana razbarušene kose.
- Ali, princ, nema ništa na sebi, on je go -, uzvikivao je dječak i pljeskao ručicama.
Nastala je opšta gužva. Princ je pobjegao glavom bez obzira, a masa se previjala od smijeha.
Pepeljuga nije idržala. Grohotom se nasmijala, a potom se vratila svom poslu.
Dok je peglala posljednju košulju za gospodsku porodicu kroz glavu joj je prošla
slika njihovog sina koji je bio baš po njenoj mjeri.
-
Poslednja izmena:
