prashtanje

Oprostila bih,pokusala bi da o tome ne razmisljam i da ne tupim o tome pred tom osobom.Ako je u pitanju prevara,isto bih oprostila,ako mi je stalo do te osobe.
Ne kapiram ljude koji kazu da nikada ne bi oprostili prevaru,to je nesto sto moze tek tako da se desi i sta,zbog toga treba da se razidju dve osobe koje se vole?
Nikad nisam bila u toj situaciji da me je decko prevario,ali mislim da je kod ljudi koji ne bi presli preko toga,pre u pitanju nedostatak sopstvene sigurnosti i onda potezu kao adut ponos...Ljudski je gresiti...Ljudski je prastati...Sve je to zivot...
 
koliko ste puta u stanju nekome da oprostite?


i koliko vam vremena treba posle toga da se opustite i da sve bude kao ranije?
moze li ikada biti kao ranije?

ne prastam sebi a kamoli roditeljima! :neutral:

meni ne treba mnogo ,nisam opterecen sta ce ljudi da mi kazu :whistling:

nikada ,jer osobe koje nemaju granicu ,karaktera ne mogu ...izbrisati niti sto je jos gore pogresno shvatanje zivota i cilj razgovora..ne moze sem ako to nije ljubav prava :roll:
 
koliko ste puta u stanju nekome da oprostite?


i koliko vam vremena treba posle toga da se opustite i da sve bude kao ranije?
moze li ikada biti kao ranije?

mislim da ne ume svako da oprasta,to dodje iz srca, samo po sebi ili za sebe kako god,ne mislim da je oprost stvar razuma pa da oprastamo po principu ''svakom po zasluzi''.a koliko puta- zavisi od situacija i od kolicine emocija..
a negde cuh da organizmu treba vremena da se precisti srazmerno vremenu koliko je bio ''trovan''..pa ,moguce da je tako i sa srcetom...da bi opet sve bilo kao ranije:confused:..mada,ja licno,verujem da moze biti kao pre...jer ''sto jednom srce omile,to nikad ne omrzne''..:)
 
gresiti je ljudski
prastanje je oblik slabosti

Ovako nesto bi Nice rekao...i to je ono sa cime se apsolutno ne slazem, jer najveci je onaj ko moze sve oprostiti..onaj koga vredja svaka sitnica je prekomerno ponosan(prekomeran ponos odlika je sitne duse)
Sa druge strane sumnjam da bih mogao da "apsolutno" oprostim neke stvari(ipak sam ja samo jedan mali obican covek:))
P.S. verovatno ti se povraca od ovog mog posta :)
 
koliko ste puta u stanju nekome da oprostite?


i koliko vam vremena treba posle toga da se opustite i da sve bude kao ranije?
moze li ikada biti kao ranije?


prastam uvek..ko sam ja da osudjujem?

ali ne zaboravljam..
NIKAD ne moze da bude kao ranije..jednom poljuljano poverenje, uvek ostavlja sumnju..


poverenje se izgradjuje..postepeno..pa se stvara cvrsta relacija sa nekim za koga smatrate da je dovoljno kvalitetan da bude deo vaseg zivota..bilo kao partner ili kao prijatelj..

a kad se nesto na takav nacin izgradjuje, jako je tesko preci preko izdaje i imati ponovo podjednaku veru u tu osobu..

srce moze da zeli..ali se razum opire..i uvek je u pripravnosti..da srce ne bude opet izdano i prevareno..
 
Poslednja izmena:
kazu da sam tolerantna u svakodnevnom zivotu i sitnicama i ajde da im se veruje...to su ljudi koji me dobro poznaju....ali, uvek se trudim u vezi i kad se mnogo razocaram u nekoga taj trud mi deluje pomalo besmisleno....i onda me kljucka u mozak da sam se previse dala a dobila corak....i tada ispadnem ne-tolerantna....i tesko oprostim...jednom sam bas zelela da predjem preko svega....svih s'ranja....oboje smo se trudili da uspostavimo pokidane veze....ali, nisam mogla.....prelila se casa...i bilo mi je jako zao zbog toga....
 

Back
Top