Svaki put me iznova zaprepasti kako mogu da me iznenade neke situacije koje se, zapravo, sa velikom verovatnoćom mogu predvideti. Šta je posredi: dečija naivnost, posmatranje okoline ružičasto obojene ili zavaravanje sebe same? Ili se to može podvesti pod isto? Kako se prelazi iz te faze u onu „napredniju“, odnosno, hladniju, proračunatiju i na kraju krajeva – RECIPROČNU.
A šta biva sa onima koji ne žele da žive glumeći na pozornici života. Ja želim da živim svoj život spontano i bez laži. Da li je to glupo? I da li i oni koji glume, uveče, kada skidaju tešku šminku sa svog lica, razlivaju po njemu potoke suza? Da li i njima zastane knedla u grlu? Ili uveče samozadovoljno razmišljaju o tome kako su odglumili ulogu toga dana – koga su sve uspeli da ubede u svoje lažne emocije i koga su zaveli i uveli u svoju predstavu. Ponekog kao trenutnog partnera, a ponekog kao pukog statistu...