Pozorište u kući predstave sve češće u stanovima, vilama, ali i u avionu

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
329.470
Sve su češće pozorišne predstave u kućnom ambijentu, vili, stanu, a dešava se da se gledaju i u avionu. Pozorišni stvaraoci kažu da je na takvim scenama bolja interakcija sa publikom. Kako se organizuju predstave van zvaničnih pozorišta?

Hotelske sobe, vile iz 19. veka, iznajmljeni stanovi… i nema veze sa turistima. Kad kažemo autobusi i avioni, sigurno ne pomislimo na pozorište. Ipak, reditelji sve češće biraju nesvakidašnje prostore za svoje predstave.

Vladimir Aleksić je nakon pandemije odlučio da publiku povede na Putovanje izvan središta zemlje. Prvo su autobusom krenula ka aerodromu, zatim prošli pasošku kontrolu da bi ušli u avion.

Putnici su se ovog puta zadovoljni iskrcali iz aviona, iako nije poleteo. Nakon što organizatori definišu u kojem prostoru se dešava predstava, kako će publika doći, koliko gledalaca može da prisustvuje, da li je potrebna dozvola za lokaciju, moraju da brinu i o tome kakvo je osvetljenje i ozvučenje.

Publika sve više bira da ne bude u masi

Nekada su se predstave igrale u magacinu carinarnice, Srpsko narodno pozorište je svoje predstave čak 64 puta izvelo u kafanama „Kod Krune” i „Kod engleske kraljice”.
Mihailo Obrenović, Jovan Sterija Popović i Branislav Nušić izborili su se da se pozorište modernizuje i dobije svoju zgradu.

Danas, očigledno, modernizacija podrazumeva i predstave na neobičnim scenama, pa su one prava poslastica za gledanje.

link

Mogu da prihvatim letnje pozorišne predstave na odgovarajucim mestima ali za mene je pozoriste pozoriste u zgradi, u sali , sa stolicama, balkonima, binom ili ti pozorišnim daskama gde se odigrava predstava, svetlima, kostimima , kupljenim kartama , zavesom koja se podizer na pocetku i spusta na kraju predstave i opet dize vise puta na bis glumcima i ono najvažnije miris pozorišta koji se ne može zameniti nicim..a jos manje avionom parkiranom na aerodromu...za mene to nije pozorište
A za Vas?
 
Moram da priznam da za mene nije predstava kada se neko popne na stolicu u parku i počne da recituje...
Za mnoge - jeste... Zastanu ljudi, slušaju i to je - publika.

Ipak, pripadam nekom drugačijem pozorištu, publici...
Volim binu, zavesu, tapacirana sedišta u gledalištu, na galerijama, puno gledalište ljudi, reflektore koji se gase...
I tu počinje doživljaj pozorišta, čak i pre predstave...

Ne volim kada me moderni reditelji uvlače u konverzaciju sa glumcima, ne volim kada sedim na bini, ne volim
kada mi je glumac previše blizu, ne volim da delim lični prostor sa njim, osim sa gledaocem...

Ne bih išla na predstavu koja se igra u autobusu, avionu... to vidim kao poigravanje sa publikom koja svakako
nije glumački nastrojena, ali i kao igranje kvazi predstava glumaca koji rade bilo šta samo da bi radili...

Čudi me što je Jagoš Marković podlegao trendu bliskog kontakta sa publikom...
Predstava "Magbet" u Narodnom pozorištu se izvodi na bini na kojoj sedi sa tri strane oko osamdesetak
gledalaca, dok na uzdignutom delu u sredini igraju glumci... Marković se potrudio da ovaj način igre
liči na Šekspirov Glob teatar u Londonu... Samo gledalište i balkoni Narodnog pozorišta su postali deo
scenografije same predstave.


Beogradska organizacija "Hartefakt" je izvodila predstavu "Naš sin" u stanu u Ulici bulevar despota Stefana
broj 7 u kome ima 50-60 mesta za gledaoce. Kada je ta predstava "izašla" iz stana i ove jeseni bila predstavljena
na bini banjalučkog pozorišta "Jazavac", reditelj je smestio deo gledalaca na binu. Nažalost, navikli da predstavu
izvode u sobi, u stanu, veliki deo teksta koji su glumci izgovarali se nije dobro čuo u gledalištu... Kada sam posle
predstave to rekla Dragani Varagić, prekrila je usta šakom i iskolačila oči... Očigledno su glumci smetnuli sa uma
da govoriti tekst u sobi i na bini pred gledalištem - nije isto i da stan i gledalište nemaju istu akustiku.

Ovo su male i malo veće nevolje novih trendova šta pozorište nudi i šta očekuje od gledaoca.
Pretpostavljam da je to zato jer je sada vreme kada se nova publika edukuje, formira, ali i kada se nudi nov doživljaj
i glumcu i gledaocu.
Vidim da me je vreme pregazilo i da ne mogu da se adaptiram na nove trendove i vrste predstava kao i na nova
ponašanja publike... I nije mi žao zbog toga.
 
potrebna je bina, tako da avion nije resenje, ne mogu da zamislim predstavu u tako skucenom prostoru, ni ne vidis pola ali zasto da ne..gledao sam predstave leti na otvorenom, u improvizovanim pozoristima i lepo izlgeda
Ta nazovi predstava je bila u okviru BELEF-a. Bogu hvala, pa se ne daje i dalje...
Ko su ti glumci?
Nikad čula nisam...
 

Back
Top