- Poruka
- 21.092
ATELJE 212
Predstava
FAUST - drama
J.V. fon GETE
Premijera je zakazana za 22. januar o.g.
Režija: Mira Trajlović / Boris Lješević
Igraju:
Svetozar Cvetković
Jovana Stojiljković
Tihomir Stanić
Boris Liješević
Povodom obeležavanja 100 godina od rođenja Mire Trailović, Atelje 212 će u okviru festivala „Mucijevi dani“,
22. januara 2024. godine izvesti adaptaciju Geteove tragedije FAUST – tj. rekonstrukciju prve predstave Ateljea
kojom je ovo pozorište započelo svoj život 1956. godine, u režiji Mire Trailović.
Ljubitelji pozorišta će na plakati za ovu predstavu videti glumce koji su pre 67 godina
igrali "Fausta", tu prvu predstavu Ateljea 212...
To su bili:
Viktor Starčić
Marija Crnobori
Mata Milošević
Ljubiša Jovanović
Povodom jubileja 25 godina "Ateljea 212", Marija Crnobori je napisala i čitala tekst
"Prvi koraci Ateljea 212"...
Evo dela tog teksta:
FAUST ili KAKO JE SVE POČELO
Nova inicijativa o osnivanju kamernog pozorišta bez stalno angažovanog ansambla dovela je do osnivanja Ateljea 212. Radoš Novaković je postavljen za prvog upravnika, a Mira Tarilović za njegovog pomoćnika. Mira je bila motor pokretač daljnjih praktičnih akcija – nabavka novca, nalaženje sale u zgradi „Borbe“, adaptacija sale i scene novcem Skupštine grada i NIN-a.
Pozorište je svoj život započelo na sceni u zgradi „Borbe“, 12. novembra 1956. godine Geteovim „Faustom“ u prilagođenom prevodu Tita Strocija (igran u to vreme u zagrebačkom HNK-u) i u adaptaciji Mate Miloševića za koncertno izvođenje u režiji Mire Trailović.
„U planu novog pozorišta bila je i klasika koja nije prikazivana u Beogradu…Kvartet je probao Fausta. Koncertno naravno. Trebalo je Fausta dobrano kratiti. To je učinio Mata Milošević, tako da su najvažniji tekstovi podeljeni na nas četvoro i bili smo svi zadovoljni. Zabavljali smo se. Ja sam u isto vrijeme imala probe Ledi Magbet, u režiji Mate Miloševića, i toliki me je smijeh uhvatio jedanput na probi Fausta, kad smo govorili o „novinama“ našeg poduhvata, da sam morala reći: „I to je nešto novo.“ Sjećam se toga dobro, a onda sam dodala. „Ja govorim samo tiše, jer je dvorana neuporedivo manja od našeg Jugoslovenskog dramskog pozorišta! Pa, kako bih drugačije i govorila nego onako kako zahtijeva prostor, a misao i tako moram reći bar približno onako kako je napisana.“ Nema kulisa, samo jedna stolica sa visokim naslonom. Stojimo, korak-dva lijevo i desno, ja sjednem koji put, da, i Faust-Mata je malo sjedio, Mefisto-Ljubiša je obilazio stolicu, Viki, spajač scena, ili čitač, posebno je stajao za pultom. Sve je bilo skučeno, ali dovoljno, jer je riječ bila važna.
Zapravo samo nas četvoro smo bili glumci riječi, a kako se važnost riječi u pozorištu često zaboravlja i zanemaruje, mi smo u tom pozorišnom trenutku đelovali kao „novina“. Probali smo. Dvorana se arhitektonski prilagođavala od kluba u teatar. Postavljeno je 212 stolica. Brojali smo ih. Tačno 212. Svi su kulturni radnici počeli govoriti o potrebi za jednim teatrom sa “novim tendencijama“, o avangardi i, eto, došla su „nova“ nastojanja. A kako to pozorište nije imalo sve potrebne rekvizite da bi bilo „pravo“ pozorište, nazvali smo ga svi zajedno Atelje, dakle Atelje 212. Trebalo je da u početku budu tri predstave nedeljno. Novina je bila i što smo publici bili sasvim blizu, pa je publika mogla primjetiti svaku i najmanju promjenu na glumačkom licu, mogla je čuti šuštanje haljine. Mogli su nam viđeti plombu u zubima i mogli smo im bez napora pružiti ruku i rukovati se sa prvim i drugim redom. Ta im je blizina godila i bili su tihi i zatečeni. I nama je ta blizina bila interesantna. Mnoga su glumačka sredstva bila lakša i svedenija, jer je ta blizina smanjivala onaj veliki fizički napor, koji inače zahtijeva prenošenje glumačkog lika na galeriju, ili u posljednje redove partnera. Nije trebalo savlađivati prostor, a da se to „ne primećuje“. To je svakako novina za publiku, a nama zgodno, jer smo sa mnogo manje sredstava mogli postići dobre rezultate. Taj poduhvat, kao novinu, imao je u vidu i Gradski odbor, kad nam je dao relativno veliku svotu od dva miliona dinara, koja će ipak jedva pokriti troškove novog pozorišta do kraja godine, jer su se spremale i druge predstave. Atelje je bio kuća svih glumaca Beograda i režiseri su mogli birati odgovarajuće za svoj projekat. Plan je bio širok: nova domaća đela i klasika cijele Jugoslavije, strana đela, portreti glumaca i književnika, monodrame, pantomime, zapravo sve što liči na pozorište, a ima kvalitetu i može da stane na tu malu scenu. Dvanaestog novembra 1956. godine otvoren je Atelje 212 Geteovog Faustom u izvođenju Dramskog kvarteta. (Otpao je prvobitni plan da veče bude u dva dijela - tragedija i komedija. I još se mnogo toga spremalo prije samog otvaranja Ateljea. Sve je vrvilo od ideja i želja i početka ostvarivanja ideja i želja.) Suflirao je Ante Ivelja. Ne suflirao, nego kao sufler pomagao dok smo probali. Poslije bi se samo sakrio u zavjesu. Svojim savršenim okom i uhom opažao je tačno kada bi se pojavila opasnost da glumcu nestane koja riječ i odmah bi je specifičnim glasom dobacio… Sjećam se, na premijeri Fausta se gurao svijet. Došla sam dosta rano, a red je pred blagajnom bio još dosta dug, iako su karte bile već davno prodate i zavjesa spuštena na malom oknu blagajne. Jedva sam ušla, jer smo ulazili na ista vrata sa publikom. Nisam bila nervozna. Dobro smo uvježbali Fausta, pa sam bila čvrsto sabrana. Mira, Radošev zamjenik, i Radoš bili su izrazito svečani. Duda Špilar, kao administrativni šef, stajao je sa rukama na leđima i gledao šta se zbiva. Pored njega bila je Nela Sasik, elegantna, dobra i diskretna. Ona je uvijek tačno organizirala probe, a kasnije nam je zakazivala i gostovanja. Na svakom mjestu, u svakoj prostoriji, činilo se, u isto vrijeme, bila je tetka Gita Predić-Nušić i nadzirala je da li je sve u redu i da li može negđe nešto pomoći. Kroz uski hodnik, koji nas je drvenim zidom odvajao od publike, ušla sam u mali, potpuno asimetrični prostor. To je bila naša glumačka garderoba. Morali smo šaptati u garderobi, jer bi se inače sve čulo i na pozornici i u gledalištu. Uskoro smo se svi skupili. Mira, naš režiser, došla je na početku šminkanja i prije izlaza na scenu. Došli su i Radoš, i Špilar, i Nela. Zora Kolaković nam je donijela crnu kavu, vodu i ratluk. Blagajnik nam je donio u koverti honorar – simboličan, ali u koverti i isplativ odmah.
Haljinu za Margaretu nije moglo novo pozorište cijelu kupiti. Ja sam kupila podsuknju i tako kompletirala materijal za gornji dio kostima, koji je kupilo pozorište, i dala sam haljinu, za svoj račun, šiti. Muškarci su imali svoje vlastite frakove iz Dramskog kvarteta. Margareta je morala biti u bijelom, tako smo riješili, a u Kvartetu sam imala crnu haljinu, pa su izdaci bili „neophodni“. Margaretina haljina je bila „princes“ kroja – do struka je bila pripijena uz tijelo, a od struka se postepeno širila do maksimalne širine tkanine. Lijepo je, bogato i meko padala. Kako je materijal bio neki jeftini brokatić, gužvala se ta haljina, da je bila strahota. Sjećam se nesretnih pegli i stolova za peglanje kad smo išli na gostovanja. Frizuru sam imala svoju, punđu. Sjećam se, gledalište je bilo prepuno. U prvom redu je sjedila i Jovanka Broz. Predstava je počela. Bila je mrtva tišina. U sceni sa cvijetom, kad sam govorila: „Voli, ne voli, voli, ne voli“, a nisam imala cvijet u rukama, kao da je cijelo gledalište utonulo, a kad sam govorila molitvu, kao da su molili sa mnom. Sjećam se toga dobro. Kako su divni ti prvi zanosi! Dugo smo igrali Fausta i bilo je veliko interesovanje za tu „novinu“. Kad sad, naknadno, mislim o tome, znam da to nije bilo ništa novo, već samo, u toj pozorišnoj atmosferi, nešto drugačije. Nije bilo kulisa, sve blizu, kao mikrofon i filmska kamera. Život, koji se u Ateljeu i oko Ateljea počeo razvijati, davao je, svakako poseban pečat pozorišnom životu Beograda. Svi pozorišni trudbenici željeli su da rade u Ateljeu, a publika je hitala i tiskala se da vidi šta je to „novo“.“
///////////////////////////////////////////////////////////////////////
Premijera: 26. Jan 2024.
Pisac: Suzi Miler,
Režija: Anja Suša
Igraju:
Maša Dakić
Prevod: Biljana Popmijatov,
Kostimografkinja: Maja Mirković,
Scenografkinja: Marija Mitrić,
Scenski pokret: Damjan Kecojević,
Kompozitor: Karl Andreas Huumonen,
Sufler: Gordana Perovski i Goran Mladenović,
Dizajn svetla: Aljoša Dakić,
Dizajn zvuka: Adde Huumonen,
Izvršna produkcija: Olivera Kecojević,
Producent: Maša Dakić,
Specijalni supervizor projekta: Milena Trobozić Garfield,
Stručni Saradnik: Advokat Mirjana Milović,
Marketing konsultant: Zdenka Milanović,
Produkcija: Udruženje građana Gorgone
NEŠTO MORA DA SE PROMENI!
Ovo je pozorišna predstava, koja ima viši cilj - da informiše, opomene i potencijalno dugoročno promeni perspektivu
gledanja na slučajeve seksualnog zlostavljanja.
Ovo nije predstava koja osuđuje, već ukazuje na promene koje čekaju da se dese.
Alarmantno precizan komad australijske spisateljice Suzie Miller, bivše advokatice sa iskustvom u zastupanju ljudskih
i dečijih prava, premijerno je bio prikazan u Australiji 2019. godine pred punom salom sudija, advokata, pravnika,
pripravnika i službenika pravosudnog sistema.
Komad je nagrađen Tony i Oliver nagradama na Broadway-u i West End-u i predstavlja najuzbudljiviji i najznačajniji
pozorišni događaj na dve najveće pozorišne scene protekle sezone: U Njujorku i Londonu.
////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////
Premijera: 29. Jan 2024.
Pisac: Davor Špišić,
Režija: Bojana Lazić
Igraju:
Olga Odanović, Dubravka Mijatović, Anastasia Mandić, Sena Đorović
Dizajn scene i kostima: Jelena Stokuća,
Autor muzike: Irena Popović Dragović,
Produkcija: Scena ASM
Komedija ,,Žene u crvenom” govori o četiri žene koje surova i apsurdna stvarnost u kojoj živimo dovodi do usijanja.
Bivša stjuardesa Tamara i njena nezaposlena sestra Nora grcaju u dugovima i nemaju novac da plaćaju stanbeni kredit.
Bankarska službenica Dinka dolazi da im zapleni imovinu, ali nailazi na tvrd otpor.
Sestre spremne na sve kako bi sačuvale krov nad glavom, uzimaju pravdu u svoje ruke.
Situacija se sve više komplikuje, ulazi u ,,crveno” kada naoružani specijalci opkole zgradu.
Tada na scenu stupa Anđa, policajka sa svojim gorućim problemom.
,,Žene u crvenom” na duhovit način govore o ozbiljnoj situaciji u kojoj svako od nas može da se nađe, ali govore i o tome
kako se svaki problem lako rešava kada se snage udruže i kako plemenitost, prijateljstvo i iskrene emocije mogu da pomire
zaraćene strane.
Vidimo se u pozorištu!
Predstava
FAUST - drama
J.V. fon GETE
Premijera je zakazana za 22. januar o.g.
Režija: Mira Trajlović / Boris Lješević
Igraju:
Svetozar Cvetković
Jovana Stojiljković
Tihomir Stanić
Boris Liješević
Povodom obeležavanja 100 godina od rođenja Mire Trailović, Atelje 212 će u okviru festivala „Mucijevi dani“,
22. januara 2024. godine izvesti adaptaciju Geteove tragedije FAUST – tj. rekonstrukciju prve predstave Ateljea
kojom je ovo pozorište započelo svoj život 1956. godine, u režiji Mire Trailović.
Ljubitelji pozorišta će na plakati za ovu predstavu videti glumce koji su pre 67 godina
igrali "Fausta", tu prvu predstavu Ateljea 212...
To su bili:
Viktor Starčić
Marija Crnobori
Mata Milošević
Ljubiša Jovanović
Povodom jubileja 25 godina "Ateljea 212", Marija Crnobori je napisala i čitala tekst
"Prvi koraci Ateljea 212"...
Evo dela tog teksta:
FAUST ili KAKO JE SVE POČELO
Nova inicijativa o osnivanju kamernog pozorišta bez stalno angažovanog ansambla dovela je do osnivanja Ateljea 212. Radoš Novaković je postavljen za prvog upravnika, a Mira Tarilović za njegovog pomoćnika. Mira je bila motor pokretač daljnjih praktičnih akcija – nabavka novca, nalaženje sale u zgradi „Borbe“, adaptacija sale i scene novcem Skupštine grada i NIN-a.
Pozorište je svoj život započelo na sceni u zgradi „Borbe“, 12. novembra 1956. godine Geteovim „Faustom“ u prilagođenom prevodu Tita Strocija (igran u to vreme u zagrebačkom HNK-u) i u adaptaciji Mate Miloševića za koncertno izvođenje u režiji Mire Trailović.
„U planu novog pozorišta bila je i klasika koja nije prikazivana u Beogradu…Kvartet je probao Fausta. Koncertno naravno. Trebalo je Fausta dobrano kratiti. To je učinio Mata Milošević, tako da su najvažniji tekstovi podeljeni na nas četvoro i bili smo svi zadovoljni. Zabavljali smo se. Ja sam u isto vrijeme imala probe Ledi Magbet, u režiji Mate Miloševića, i toliki me je smijeh uhvatio jedanput na probi Fausta, kad smo govorili o „novinama“ našeg poduhvata, da sam morala reći: „I to je nešto novo.“ Sjećam se toga dobro, a onda sam dodala. „Ja govorim samo tiše, jer je dvorana neuporedivo manja od našeg Jugoslovenskog dramskog pozorišta! Pa, kako bih drugačije i govorila nego onako kako zahtijeva prostor, a misao i tako moram reći bar približno onako kako je napisana.“ Nema kulisa, samo jedna stolica sa visokim naslonom. Stojimo, korak-dva lijevo i desno, ja sjednem koji put, da, i Faust-Mata je malo sjedio, Mefisto-Ljubiša je obilazio stolicu, Viki, spajač scena, ili čitač, posebno je stajao za pultom. Sve je bilo skučeno, ali dovoljno, jer je riječ bila važna.
Zapravo samo nas četvoro smo bili glumci riječi, a kako se važnost riječi u pozorištu često zaboravlja i zanemaruje, mi smo u tom pozorišnom trenutku đelovali kao „novina“. Probali smo. Dvorana se arhitektonski prilagođavala od kluba u teatar. Postavljeno je 212 stolica. Brojali smo ih. Tačno 212. Svi su kulturni radnici počeli govoriti o potrebi za jednim teatrom sa “novim tendencijama“, o avangardi i, eto, došla su „nova“ nastojanja. A kako to pozorište nije imalo sve potrebne rekvizite da bi bilo „pravo“ pozorište, nazvali smo ga svi zajedno Atelje, dakle Atelje 212. Trebalo je da u početku budu tri predstave nedeljno. Novina je bila i što smo publici bili sasvim blizu, pa je publika mogla primjetiti svaku i najmanju promjenu na glumačkom licu, mogla je čuti šuštanje haljine. Mogli su nam viđeti plombu u zubima i mogli smo im bez napora pružiti ruku i rukovati se sa prvim i drugim redom. Ta im je blizina godila i bili su tihi i zatečeni. I nama je ta blizina bila interesantna. Mnoga su glumačka sredstva bila lakša i svedenija, jer je ta blizina smanjivala onaj veliki fizički napor, koji inače zahtijeva prenošenje glumačkog lika na galeriju, ili u posljednje redove partnera. Nije trebalo savlađivati prostor, a da se to „ne primećuje“. To je svakako novina za publiku, a nama zgodno, jer smo sa mnogo manje sredstava mogli postići dobre rezultate. Taj poduhvat, kao novinu, imao je u vidu i Gradski odbor, kad nam je dao relativno veliku svotu od dva miliona dinara, koja će ipak jedva pokriti troškove novog pozorišta do kraja godine, jer su se spremale i druge predstave. Atelje je bio kuća svih glumaca Beograda i režiseri su mogli birati odgovarajuće za svoj projekat. Plan je bio širok: nova domaća đela i klasika cijele Jugoslavije, strana đela, portreti glumaca i književnika, monodrame, pantomime, zapravo sve što liči na pozorište, a ima kvalitetu i može da stane na tu malu scenu. Dvanaestog novembra 1956. godine otvoren je Atelje 212 Geteovog Faustom u izvođenju Dramskog kvarteta. (Otpao je prvobitni plan da veče bude u dva dijela - tragedija i komedija. I još se mnogo toga spremalo prije samog otvaranja Ateljea. Sve je vrvilo od ideja i želja i početka ostvarivanja ideja i želja.) Suflirao je Ante Ivelja. Ne suflirao, nego kao sufler pomagao dok smo probali. Poslije bi se samo sakrio u zavjesu. Svojim savršenim okom i uhom opažao je tačno kada bi se pojavila opasnost da glumcu nestane koja riječ i odmah bi je specifičnim glasom dobacio… Sjećam se, na premijeri Fausta se gurao svijet. Došla sam dosta rano, a red je pred blagajnom bio još dosta dug, iako su karte bile već davno prodate i zavjesa spuštena na malom oknu blagajne. Jedva sam ušla, jer smo ulazili na ista vrata sa publikom. Nisam bila nervozna. Dobro smo uvježbali Fausta, pa sam bila čvrsto sabrana. Mira, Radošev zamjenik, i Radoš bili su izrazito svečani. Duda Špilar, kao administrativni šef, stajao je sa rukama na leđima i gledao šta se zbiva. Pored njega bila je Nela Sasik, elegantna, dobra i diskretna. Ona je uvijek tačno organizirala probe, a kasnije nam je zakazivala i gostovanja. Na svakom mjestu, u svakoj prostoriji, činilo se, u isto vrijeme, bila je tetka Gita Predić-Nušić i nadzirala je da li je sve u redu i da li može negđe nešto pomoći. Kroz uski hodnik, koji nas je drvenim zidom odvajao od publike, ušla sam u mali, potpuno asimetrični prostor. To je bila naša glumačka garderoba. Morali smo šaptati u garderobi, jer bi se inače sve čulo i na pozornici i u gledalištu. Uskoro smo se svi skupili. Mira, naš režiser, došla je na početku šminkanja i prije izlaza na scenu. Došli su i Radoš, i Špilar, i Nela. Zora Kolaković nam je donijela crnu kavu, vodu i ratluk. Blagajnik nam je donio u koverti honorar – simboličan, ali u koverti i isplativ odmah.
Haljinu za Margaretu nije moglo novo pozorište cijelu kupiti. Ja sam kupila podsuknju i tako kompletirala materijal za gornji dio kostima, koji je kupilo pozorište, i dala sam haljinu, za svoj račun, šiti. Muškarci su imali svoje vlastite frakove iz Dramskog kvarteta. Margareta je morala biti u bijelom, tako smo riješili, a u Kvartetu sam imala crnu haljinu, pa su izdaci bili „neophodni“. Margaretina haljina je bila „princes“ kroja – do struka je bila pripijena uz tijelo, a od struka se postepeno širila do maksimalne širine tkanine. Lijepo je, bogato i meko padala. Kako je materijal bio neki jeftini brokatić, gužvala se ta haljina, da je bila strahota. Sjećam se nesretnih pegli i stolova za peglanje kad smo išli na gostovanja. Frizuru sam imala svoju, punđu. Sjećam se, gledalište je bilo prepuno. U prvom redu je sjedila i Jovanka Broz. Predstava je počela. Bila je mrtva tišina. U sceni sa cvijetom, kad sam govorila: „Voli, ne voli, voli, ne voli“, a nisam imala cvijet u rukama, kao da je cijelo gledalište utonulo, a kad sam govorila molitvu, kao da su molili sa mnom. Sjećam se toga dobro. Kako su divni ti prvi zanosi! Dugo smo igrali Fausta i bilo je veliko interesovanje za tu „novinu“. Kad sad, naknadno, mislim o tome, znam da to nije bilo ništa novo, već samo, u toj pozorišnoj atmosferi, nešto drugačije. Nije bilo kulisa, sve blizu, kao mikrofon i filmska kamera. Život, koji se u Ateljeu i oko Ateljea počeo razvijati, davao je, svakako poseban pečat pozorišnom životu Beograda. Svi pozorišni trudbenici željeli su da rade u Ateljeu, a publika je hitala i tiskala se da vidi šta je to „novo“.“
///////////////////////////////////////////////////////////////////////
Premijera: 26. Jan 2024.
Pisac: Suzi Miler,
Režija: Anja Suša
Igraju:
Maša Dakić
Prevod: Biljana Popmijatov,
Kostimografkinja: Maja Mirković,
Scenografkinja: Marija Mitrić,
Scenski pokret: Damjan Kecojević,
Kompozitor: Karl Andreas Huumonen,
Sufler: Gordana Perovski i Goran Mladenović,
Dizajn svetla: Aljoša Dakić,
Dizajn zvuka: Adde Huumonen,
Izvršna produkcija: Olivera Kecojević,
Producent: Maša Dakić,
Specijalni supervizor projekta: Milena Trobozić Garfield,
Stručni Saradnik: Advokat Mirjana Milović,
Marketing konsultant: Zdenka Milanović,
Produkcija: Udruženje građana Gorgone
NEŠTO MORA DA SE PROMENI!
Ovo je pozorišna predstava, koja ima viši cilj - da informiše, opomene i potencijalno dugoročno promeni perspektivu
gledanja na slučajeve seksualnog zlostavljanja.
Ovo nije predstava koja osuđuje, već ukazuje na promene koje čekaju da se dese.
Alarmantno precizan komad australijske spisateljice Suzie Miller, bivše advokatice sa iskustvom u zastupanju ljudskih
i dečijih prava, premijerno je bio prikazan u Australiji 2019. godine pred punom salom sudija, advokata, pravnika,
pripravnika i službenika pravosudnog sistema.
Komad je nagrađen Tony i Oliver nagradama na Broadway-u i West End-u i predstavlja najuzbudljiviji i najznačajniji
pozorišni događaj na dve najveće pozorišne scene protekle sezone: U Njujorku i Londonu.
////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////////
Premijera: 29. Jan 2024.
Pisac: Davor Špišić,
Režija: Bojana Lazić
Igraju:
Olga Odanović, Dubravka Mijatović, Anastasia Mandić, Sena Đorović
Dizajn scene i kostima: Jelena Stokuća,
Autor muzike: Irena Popović Dragović,
Produkcija: Scena ASM
Komedija ,,Žene u crvenom” govori o četiri žene koje surova i apsurdna stvarnost u kojoj živimo dovodi do usijanja.
Bivša stjuardesa Tamara i njena nezaposlena sestra Nora grcaju u dugovima i nemaju novac da plaćaju stanbeni kredit.
Bankarska službenica Dinka dolazi da im zapleni imovinu, ali nailazi na tvrd otpor.
Sestre spremne na sve kako bi sačuvale krov nad glavom, uzimaju pravdu u svoje ruke.
Situacija se sve više komplikuje, ulazi u ,,crveno” kada naoružani specijalci opkole zgradu.
Tada na scenu stupa Anđa, policajka sa svojim gorućim problemom.
,,Žene u crvenom” na duhovit način govore o ozbiljnoj situaciji u kojoj svako od nas može da se nađe, ali govore i o tome
kako se svaki problem lako rešava kada se snage udruže i kako plemenitost, prijateljstvo i iskrene emocije mogu da pomire
zaraćene strane.
Vidimo se u pozorištu!
