Pozdrav iz crne rupe - drugo izdanje!

Ali onda sebe naglo izbacim iz zanosa. A zašto ona sama to otvoreno ne kaže, i ne napiše mi pismo? Ni jedne jedine razglednice. Boli me, a da još ne znam imam li pravo to od Jelisavete očekivati. Ali me ova osećanja uvlače opet u začarani krug slepoga inata, nezadovoljstva, besmislenog ponosa. Neću ni ja njoj da se javim. Nemam ni volje, ni snage.
 
Ali onda pomislim. Nije samo stidljivost uzrok što Jelisaveta ne čini ništa. Nego tako postupa i namerno. Vrlo dobro zna da sam ja taj koji prvi mora pružiti ruku. Kad bi to uradila Jelisaveta, samo bi mi se činilo da sam je zavoleo. Osećanje obaveze prerušilo bi se u ljubav. I uskoro bi, kad zanos splasne, obostrano razočaranje bilo još veće.
 
Budi me zvono na vratima. Sanjam li ili se budim? Ili sanjam da se budim?

Vrtim glavom. Ne, nemoguće. Pružam ruke da opipam. Jeste. On je. Sed potpuno, ali nema sumnje. On, pod jagodicama mojih prstiju.
Puknuću od uzavrelosti osećanja kao pregrejani kotao. Sve je tu. Od ogromnog olakšanja, neverice, do ljutnje. Kako si mogao, hoću da pitam. Ti... ti... Ali ljubav je jača. Gura me pravo u čvrsti zagrljaj. Ostajemo dugo tako. Suze obojici. Ramena mu se tresu od prigušenog jecaja. Valjda konačno sada sve iz njega izlazi, dugogodišnja skupljena bol i čemer, griža savesti i gušena ljubav. Suzama se pere, čisti duša njegova. Da li i moja?
 
Od neverice, reči i pokreti duboko mi se zamrzavaju. A i Jelisaveta je isprva lišena moći govora. Ali onda se prva pribira, i reči joj se polako odleđuju.
Zdravo, Stahu, kaže lagano i tiho. Kad shvati da ja još nemam moći da odgovorim, nastavlja istim tempom i tonom, imam koncert ovde, pa sam mislila... A i da ti prenesem poruku...
I tek odjek tih reči odmrzava i mene. Premda još uvek jedva, ipak uspevam da izgovorim, kao da se izvinjavam, Jelisaveta... Uđi... uđi samo... Baš sam ja..
Uvodim je polako u dnevnu sobu.
Sedi, kažem i dalje iz neverice otimajući reči, izvoli... Izvini na neredu. I što si čekala... Spavao sam...
Ona sedne, uz prošaptano “Hvala”, ja preko puta nje.
Neko vreme opet samo ćutimo, gledajući se.
 
Onda je ja, otkravljeniji, pitam o koncertu. Kažem, čitao sam u novinama. Ne kažem drugo, da sam tih dana po glavi preturao, da li da odem na koncert i potražim je. Da je pitam o daljim planovima, napisali su kako se sprema trajno preseliti u Italiju. Ni da li je istina što piše žuta štampa, da se po drugi put razvela… Niti o potajnoj nadi da će ovako ona sama doći. Istovremenom užasnom strahu da je posle svega pogledam u oči. Stoga, sad nastojim da njen pogled izbegnem. I opet osećam kako se starim apsurdnim mehanizmom iznova zahuktava začarani krug, steže oko mene okove nesposobnosti da joj kažem. Ono najvažnije. Jedino. S tim okovima udružuju se i oni, griže savesti.
 
Zaćuti. Opet izgleda da će joj nesmelost progutati silnu želju da ona meni kaže te prave, jedine vredne reči. Jelisaveta ćuti, ništa ne čini. No ćutim još uvek i ja, sapet, istovremeno u iščekivanju, i bojazni. Novom nemom zameranju Jelisaveti što ona nema smelosti. Ta smeša osećanja u meni ne dozvoljava ni mojoj ruci pokret. Ona se bori sa sobom, pita se da li da konačno krene na taj put. Tako kratak, a tako dug. Sto između nas je mali. Ne bih ruku ni ispravio, a već bi moji prsti dotakli Jelisavetin obraz. Ali ne činim to. Zar si proklet, Stanislave Konstantinoviću, kad opet, i posle svega, ne možeš...
 
Na palubi sam broda “Italija”, sa revolverom u ruci. Hoću da cev prislonim na čelo. Ali se predamnom iznenada stvara Dis, i, recitujući svoje stihove, nema smisla remetiti besmislenost u svom toku, uzima mi polako revolver, i baca ga preko ograde u more. Odpljuskuje, odjekom Isakovog glasa. Osećam dodir na ramenu, osvrćem se. Da, to je on, Isak Alkalaj, stoji naslonjen na ogradu, s osmehom onim svojim fakinskim neodoljivim. Nisam baš bio jak iz srpskog, ali ovog ovde sam voleo, kaže, pokazujući na Disa preko puta nas.
Onda nas torpeduje nemački sumaren, i naš brod tone. Isak odlebdi na zvuku svoga glasa... Iz daljine sve bliže, novi glas s druge obale, italijanske, zove o mia patria si bella e perduta...
Stojeći i dalje na palubi tonemo zajedno s brodom i Dis i ja..
 
Zvono na vratima. Ustajem brzo. Otvaram vrata. Na njima... Ne... Drhtim kao da sam video duha. Možda i jesam. Ne, nemoguće Odmahujem glavom. Ne, to nije moguće. Ili je to odista...? On... Ne. Neko stariji, osedeo skroz, premda podseća... Oči bez pogleda. Nema više onog fakinskog neodoljivog. Ali to je... Usađene, istaknute jagodice, nos orlovski, mršav... Visok. Sav kost i koža kao i pre, samo za nijansu povijeniji.
Pipam, spontano, kao i on mene, lice. On i osluškuje moj glas. Isače... jesi li to ti? Nema drugih načina da se i sam uveri. Obojica smo sada u vršcima naših prstiju. Opipavamo jedan drugom lice, šake, ramena... Sve bez reči. Oduzima nam ih neverica, uzbuđenje... Ivan strpljivo stoji sa strane.
 
Bogu hvala, samo kad si živ, prošapće moja majka. I ja za njome.
Suze klize obojici. Radosnice. Držimo se za ramena jedan drugome. Prelaze u grčeviti radosni jecaj kad konačno prionemo jedan drugom u čvrsti zagrljaj.
Hoćemo li, Stahu, jednu, nas dvojica? Dole, one on one? Ti ćopav, ja slep, pa smo tu negde egal. Kaže, pokušavajući da bude onaj stari, nastoji da izvuče osmejak. On je gorak, bolan, samoironičan.
Što da ne? Prihvatam, sličnog osećanja.
Siđemo i krenemo.
 
Isak ne vidi, ali me redovno prevari fintom šuta, veštim okretom. Ali sad kao da je i nekom posebnom, đavolskom spretnošću obdaren, uopšte ne uspevam da mu oduzmem loptu, izfintira me svaki put, vešto se oslobodi. Konačno, odlučuje šutnuti u pravcu koša. Promašuje, celu tablu. Ali kasnije, kako utakmica odmiče, lopta prvo udara o tablu, pa obruč... predriblao me je, okret, skok - šut, lopta leti, leti, i eno je, kroz mrežicu, bez koske. Da. Dao je. Odista je dao koš! Isak zastaje, osluškuje, iznenađenje, neverica. Ivan sa strane je poskočio sa sve drvenom nogom. Hura, otme mu se, i aplauz. Isak kao da se prene iz transa. Izraz potom sve ozareniji. Poskakuje, diže ruku u pesnicu And he got it! Izraz trijumfalan, snažan. Radostan. Oplemenjen osmehom. Vidi mu se na licu kako samopoštovanje raste u njemu. Moje bi trebalo da opada. Ali sam srećan zbog njega. Toplo mi oko srca. Isak otapše šake o Ivanove i moje u košarkaškom stilu.. Va pensiero, sull’ali dorate... Konačno čujem to! Srce mi galopira 300 u minutu.
 
Ivan potom kaže, igrajte, biću vam sudija. Igramo dalje. Iz časa u čas, i pored novih promašaja Isak sve sigurniji. I u kretanju, i u košu. Daje stalno nove. Odjekuje tenor. I ja dajem. Ali on je bolji. Uostalom, kao i najčešće pre. Ivan arbitrira, meša se, pišti u pištaljku kad treba, sve kao na pravoj utakmici.
Pišti, dugo. Tajmaut traži Isak, da se odmori, dođe k sebi od srećnog zanosa. Ipak je oslabila kondicija.
 
Pištaljka, dugo. Počinje li drugo poluvreme? Ili novi tajmaut? Zašto tako dugo pišti? Kao ... čajnik. Čajnik i jeste. Budi me. Stavio ga, i zadremao. Dugo zurim ispred sebe, u maglu očiju bez sočiva. Zašto je morao baš sad, kad je bilo toliko lepo? Sedim na krevetu, zbunjen, u bolu. Ali, možda su tu negde. U drugoj sobi, dole na basketu, Isak i Ivan... Čuje se iz kuhinje. Ima nekoga. Ja se kobeljam iz mamurnosti sna. Bistrim vid stavljajući sočiva, ustajem polako.
 
Hitam u kujnu. Majka zakuvava čaj. O, dobro veče, dočekuje me s osmehom. Celo si popodne... A bogme i treba ti, kad toliko radiš... Gde je Isak, prekinem je, u grozničavom, bolnom iščekivanju. Dočekuje me začuđen pogled. Isak? Kako to misliš? Pa, znaš valjda... Stisne usnice, proguta s mukom. Svojom poznatom višom pomirenošću pobedi to. Znam, kažem, pokušavajući da progutam kamen koji se ponovo stvorio u grlu. Pokušavam da sebe smirim, prihvatim neumitnu javu... Majka to vidi, kao i uvek ćuti, pušta da se sam izborim. Kad sačeka da se to desi, kaže, kao da mi misli čita, i ja sam ga sanjala. Često ga... Zaćuti, bol joj sapne glasne žice. Malo posle ga svlada. Okrepi se drugim. Stiglo ti je od Ivana pismo. Kako debeo koverat. Šta li toliko piše, upita se, bojeći radoznalost tonom čudnovate slutnje. Pruža mi. Prosto otmem majci koverat, hitro krenem da ga otvorim. Ali onda, pre no ga izvučem, naglo zastanem. Srce mi ubrzava ritam. Prosto se nekako plašim, a da ne znam ni sam zašto. Onda polako izvlačim list, ohrabren majčinim pogledom. Osmelim se konačno baciti pogled na slova...
 
Ona je tamo sve. Od osnivača zadužbine, donatora, organizatora, supervizora, do negovateljice, bolničarke koja se direktno brine o ranjenicima i invalidima. Iako je osoblje vrhunsko, od lekara, fizioterapeuta do bolničara, kuvara, baštovana za park oko zgrade, i čistačica, Jelisaveta učestvuje sa njima u radu. Zdušno se posvećuje svim tim poslovima. Ipak, čini mi se, najviše uživa upravo u direktnoj brizi oko ranjenika. Ali mislim da je najvažnije što ih duhovno krepi. Trudi se da i najteže invalide osokoli za dalji život s hendikepom koji ih je zadesio. Ima neki poseban dar za to. Ume da ih razvedri, vrati volju za životom. U terapiju spada i povremeno održavanje koncerata. Često dovede svoje kolege, prijatelje muzičare, i priređuju ovde ranjenicima koncerte. U svakoj sobi muzički uređaj, uvek iz pozadine diskretno dopiru plemeniti zvuci Mozarta, Bacha, Vivaldija. Operska muzika…
 
Trenutno je ovde 304 invalida i beskućnika, onih kojima ništa nije ostalo, i nemaju kud da odu. Još gore, kojima niko nije ostao. Pa ni sebi sami u nekim slučajevima. Divim se sestri na organizacionoj sposobnosti i energiji. A možda je to i bolje nego da je s tobom. Oprosti, ali znaš da sam otvoren. Ne ljutim se na tebe. Da si bio drugačiji ove zadužbine možda ne bi ni bilo. Oprosti i na ironiji. Prijatelj nije da ti podilazi. Imajući u vidu komplikovanost vas oboje, mogao sam ti oprostiti i što mi nisi došao na venčanje.
Ono o čemu zapravo hoću da ti pišem…
 
Stiže novi rekonvalesent. Mladić, od oko 22-3 god. Posle komplikovane tri operacije, u Zagrebu i Beču, o trošku Jelisavetine fondacije, kojim su mu spasli život, ali ne vid. Nije mu se još vratila puna snaga, ali se uspešno oporavlja. Fizički…
Samo leži, odsutan. Potpuno utonuo u sebe. Kao da svet oko njega uopšte ne postoji. Tek povremeno, zaplače. Danima Jelisaveta mu u sobu donosi hranu. Ne uzima ništa. Ali se i ne opire ničemu. Pušta da mu stave infuziju, Jelisavetu da mu menja posteljinu, gusku, sve što rade bolničarke s nepokretnim bolesnicma. Jedinom, uostalom, što i lekari mogu. Kažu, imajte strpljenja. Povratiće se jednom, to je reakcija na sopstveno stanje slepila, možda i neke druge šokove koje je na ratištu doživeo. Valjda su u pravu. Nadamo se. Jelisaveta naročito. Gledam je ponekad i tiho joj se divim na upornosti.. Nekom nadljudskom voljom uporno nastavlja. Baš kao da se zainatila da sruši zid koji između nje i sebe, kao i čitavog ostalog sveta stavlja ovaj mladić. Gledam je, mislim, kao da joj je život tek ovim angažovanjem u rehabilitacionom centru našao smisao. Možda pod senkom tuge, neostvarena lična sreća pretvorena u tu vulkansku energiju posvećenu ranjenicima. Ali zadovoljna je. Prosto uživa u ovoj ulozi, kao fanatični izvršilac misije koju je sama sebi dala u zadatak.
A mladić, i dalje danima isto. Jelisaveta svaki dan pušta i klasičnu muziku preko uređaja u njegovoj sobi.
Zbog nemogućnosti komunikacije, ništa se ne zna o njemu. Samo da je nađen pod ruševinama kuće u selu kraj Banja Luke.
 
Jelisaveta uporno nastavlja svoje angažovanje oko njega. Mora se povratiti jednog dana, govori svima, i sebi samoj. Mora sam, niko ga ne može drugi.
Pušta mu klasičnu muziku sa uređaja, svira, peva, priča, kao što se čini malom detetu, ili dragom psu i mački…
Ali jednog dana pusti kasetu s operskim arijama u interpretaciji Marie Callas. Casta Diva… U trenutku kad ga dotakne glas, mladić se okreće u pravcu iz koga on dopire. Mršti obrve. Napetost, iznenađenje na licu, pažljivo osluškuje. Zatim sluša sve pažljivije, kao da prosto uplovljava u glas, i zvuke božanske arije. Casta diva, che inargenti, queste sacre antiche piante… i sam tiho zapevuši. Odjednom kao da ga je obasjala neka svetlost. Jelisaveti srce galopira, misli, probiće grudi, mladić se vratio! Konačno je tu! Potvruđuju joj to njegove reči. Maria Callas, izgovara tiho, sklapajući oči, i polako se opet zavaljuje u krevet, s izrazom velikog olakšanja. Isto olakšanje oseća i Jelisaveta. La divina, prozbori on. Najveća… Još uzbuđena, ali pribranija, spontano zainteresovana, Jelisaveta odgovara. Da… Ali, kako znate? Ljudi obično ne razlikuju… Kako da ne znam? 48 kaseta i 19 cd-ova samo s njenim interpetacijama imam… A da ne spominjem i druge operske… A ovo je snimak Norme iz Scale, 1954, Tullio Serafin diriguje… Jelisaveta shvata da ga zadivljeno sluša. Onda se povrati iz zanosa i kaže, a jeste li, mislim… profesionalno..? Ne uopšte. Ne umem čak ni da sviram, sem na gitari malo, akorde… A ja sam profesorica muzike. A ovo ovde, eto… Zaćuti. Malo kasnije nastavi. A vi, dakle, i pevate, isto tako sjajno, kao ljubitelj? On se iznenadi. Otkud vam to? Prosto, odgovara ona. Čuje vam se. Mora da vam je glas odličan… I sluh… On se sneveseli. Pevao sam… Nekad. Zaćuti naglo. Tesno mu grlo. Suze. Okreće se na drugu stranu, stidi se suza pred Jelisavetom. Stidi, što je slep, kao da je to nekakav njegov greh. Ipak nastavi, a sad, otkad sam… nemam volje… Jelisaveta poćuti neko vreme, kao da izražava suosećanje. Onda poželi da ga ohrabri, kaže, ali Callas možete da slušate! Ona je tu više nego vi i ja, kaže on tužno, ali i blagonaklono samoironično, ipak prihvatajući Jelisavetinu pruženu slamku spoja sa životom. Da ove oči nisu bez pogleda, on bi rekao zahvalnost. Ali onda njegov izraz moli da ga sada ostavi samoga sa glasom Divine. Jelisaveta dobro razume, i rado mu ispunjava to. Do sutra. Doneću vam i druge snimke…
 

Back
Top