Možda je najveća iluzija današnjice u vezi sa stilom našeg življenja da živimo
u vremenu "novih ideja". Da smo prvi kojima je postalo tijesno u betonskim
gradovima, prvi koji tragaju za zdravijim životom, "biljnijom" ishranom, mirnijim
umom. Da smo izmislili muslije, fitnes instruktore i sve te zelene sokove što
liče na razvodnjenu travu. A zapravo, istina je da je sve to već viđeno i to prije
čitavog vijeka. Na nedavnoj izložbi održanoj u Bonu, na temu - Reforma života
s početka 20. stoljeća, poznatoj i kao pokret Lebensreform, u centru pažnje bio
je način života u kojem su mladi bježali iz gradova, tražeći slobodu u prirodi,
u zajednicama u kojima su živjeli u skladu s prirodom, praktikujući
vegetarijanstvo i vjerujući da tijelo nije samo funkcionalni mehanizam, već i
izvor slobode i unutrašnje snage.
I to nije sve. Početkom prošlog stoljeća njegovalo se tijelo gotovo religiozno –
vježbalo se, žvakalo se temeljito, praktikovala se joga. Književnik Kafka je
npr. svakodnevno radio fizičke vježbe, a slikar Karl Wilhelm Diefenbach toliko
konzumirao povrće da su ga ismijavali kao "apostola kelerabe"
I nije se samo Evropa igrala prirodnjaka. Tamo preko okeana, u sunčanoj
Kaliforniji, dok još ni Hollywood čestito nije znao da će biti Hollywood, živjeli
su pustinjaci u sandalama, otvarali prodavnice zdrave hrane, restorane u
kojima su služili variva i to bez mesa i prirodne sokove.
Osvrnemo li se još dalje, slične impulse življenja vidjet ćemo npr. u Italiji, gdje su
tokom renesanse ljudi bježali iz gradova na ladanje, pod masline i
nebo, da bi sačuvali duh, francuski filozof Ruso zagovarao povratak prirodi
i hodao bosonog po njoj da bi razabrao misli, isposnici odlazili u pustinje,
ne zato što su mrzili svijet, nego što su ga voljeli drugačije- izdaleka.
I gle, u eri pametnih uređaja koji nam mjere korake i podsjećaju da dišemo,
mi se, opet trudimo da živimo "klimatski prihvatljivo", da jedemo musli ujutro,
vježbamo jogu, navečer idemo u teretanu, slavimo minimalizam, prirodu,
govorimo o etici hrane. I još umišljamo da smo to mi izmislili.
Čini se da svako vrijeme u kojem izgubimo sebe, rađa novo traženje.
A svako traženje vodi – nazad. Ne u prošlost, nego unutra. Jer šta je povratak
prirodi, ako ne povratak onome što smo duboko znali i prije nego što su
nas naučili da zaboravimo?
u vremenu "novih ideja". Da smo prvi kojima je postalo tijesno u betonskim
gradovima, prvi koji tragaju za zdravijim životom, "biljnijom" ishranom, mirnijim
umom. Da smo izmislili muslije, fitnes instruktore i sve te zelene sokove što
liče na razvodnjenu travu. A zapravo, istina je da je sve to već viđeno i to prije
čitavog vijeka. Na nedavnoj izložbi održanoj u Bonu, na temu - Reforma života
s početka 20. stoljeća, poznatoj i kao pokret Lebensreform, u centru pažnje bio
je način života u kojem su mladi bježali iz gradova, tražeći slobodu u prirodi,
u zajednicama u kojima su živjeli u skladu s prirodom, praktikujući
vegetarijanstvo i vjerujući da tijelo nije samo funkcionalni mehanizam, već i
izvor slobode i unutrašnje snage.
I to nije sve. Početkom prošlog stoljeća njegovalo se tijelo gotovo religiozno –
vježbalo se, žvakalo se temeljito, praktikovala se joga. Književnik Kafka je
npr. svakodnevno radio fizičke vježbe, a slikar Karl Wilhelm Diefenbach toliko
konzumirao povrće da su ga ismijavali kao "apostola kelerabe"
I nije se samo Evropa igrala prirodnjaka. Tamo preko okeana, u sunčanoj
Kaliforniji, dok još ni Hollywood čestito nije znao da će biti Hollywood, živjeli
su pustinjaci u sandalama, otvarali prodavnice zdrave hrane, restorane u
kojima su služili variva i to bez mesa i prirodne sokove.
Osvrnemo li se još dalje, slične impulse življenja vidjet ćemo npr. u Italiji, gdje su
tokom renesanse ljudi bježali iz gradova na ladanje, pod masline i
nebo, da bi sačuvali duh, francuski filozof Ruso zagovarao povratak prirodi
i hodao bosonog po njoj da bi razabrao misli, isposnici odlazili u pustinje,
ne zato što su mrzili svijet, nego što su ga voljeli drugačije- izdaleka.
I gle, u eri pametnih uređaja koji nam mjere korake i podsjećaju da dišemo,
mi se, opet trudimo da živimo "klimatski prihvatljivo", da jedemo musli ujutro,
vježbamo jogu, navečer idemo u teretanu, slavimo minimalizam, prirodu,
govorimo o etici hrane. I još umišljamo da smo to mi izmislili.
Čini se da svako vrijeme u kojem izgubimo sebe, rađa novo traženje.
A svako traženje vodi – nazad. Ne u prošlost, nego unutra. Jer šta je povratak
prirodi, ako ne povratak onome što smo duboko znali i prije nego što su
nas naučili da zaboravimo?
Poslednja izmena: