Pozdrav ljudi. Pre svega zelio bi da se zahvalim svima koji ce procitati moju temu i posavjetovati me kako i sta dalje, i da se odmah izvinem za dugacak post.
Posto nemam nikoga kome bi ispicao svoje trenutno stanje odlucio sam da se registrujem na forum.
Imam 19 godina, osoba sam sa jednim tjelesnim deformitetom. Kako je kod nas obicaj tokom skolovanja, odrastanja pa do danas bio sam meta ismijavanja, ponizavanja, odbacivanja iz drustva i svega onog sto ide uz to. Kao svako djete tako i ja imadoh zelju za igrom i druzenjem, medjutim bio sam "prinudjen" da ostajem kuci i da smisljam nacine kako da provedem vrijeme i da se zabavim. Polaskom u srednju skolu nije se puno toga promjenilo, nije bilo toliko uvreda i ismijavanja ali sam i dalje sjedio sam u zadnjoj klupi, sam sam stojao na hodniku za vrijeme odmora. I dok su drugi pricali o izlazcima, dogovarali pica posle skole, ja sam stajao i razmisljao 4 godine, ali nista ne razmislih. Evo skoro dve godine nakon mature, jedni su na fakultetu, drugi su se zaposlili, izlaze, druze se, u vezama su, a ja sjedim kuci po cjeli dan i razmisljam sta i kako dalje. Na to sve zivim u maloj sredini tako da u nemam puno nekih mogucnosti. Dok su mi roditelji zivi ziv sam i ja, a sta posle? Strah me da ne ostanem sam, strah me da ne zaglupim, strah me buducnosti. Treba mi dugo da zaspim, a malo da se probudim.
Zasto ljudi imaju toliko predrasuda prema OSI, zasto nas smatraju manje vrijednima. I mi smo ljudi, i mi imamo potrebe kao i svi ostali..
Bojim se da ne padnemu depresiju, mada se bojim da vec i jesam
