Postujete li sebe

naravno. toliko puno je kvalitetnih, sjajnih ljudi niske samosvesti i veliko je zadovoljstvo pomoci im u racionalizaciji roditeljskih gresaka koje su dovele do niskog samopostovanja i resetovati subjektivni osecaj vlastite vrednosti.

evo, u jednoj recenici.
dakle, ako si ti roditelji utuvili u glavu: budi dobar, budi vredan, voli druge ljude, radi, postuj ostale, ne lazi, ne kradi..ti ces negde biti ljudsko bice vredno postovanja..jer sta vise od coveka mozes ocekivati?
ali su ti uz to mozda stalno govorili da cutis dok stariji pricaju, da si trapav, da nemas pojma, da slabo kapiras, da si debeo/mrsav..i sta znam sta sve roditelji svojoj najdrazoj deci poklone uz roditeljsku ljubav.
i onda ti radis sve kako trba, ali mislis o sebi uvek sa podozrenjem..smatras da nisi vredan necijeg postovanja, ljubavi, prijateljstva..
i onda te i vecina drugih ljudi vidi bas tako, pa kaze e dobar je on, jadnik!
retji su ljudi koji mogu da dobace ovo sto vila rece...
 
ja ne mislim da treba postovanje zasluziti.treba postovati sve bez izuzetka,svi smo tako kratko ovde i zivot nije ni malo jednostavan.mnogo bi lakse bilo kad ne bi vagali,merili,razmisljali ,nego isli okoliko otvorenog srca
 
Наравно да поштујем, ако не поштујем себе ко ће ме онда поштовати?

Крпама се брише под.
 
Postujete li sebe?
Kako to cinite?
Da li dovoljno postujete sebe?

Ljudi ocekuju od drugih da ih ovi postuju.
Sta ako vas vide da vi sami ne postujete sebe?


Da li vi postujete druge ako vidite da on ili ona sebe samog, samu, ne postuje?

Poštujem i volim sebe najviše. Samo što mislim da "poštovati sebe" ne znači isključivost tipa "ili po mom ili nikako". Za mene poštovati sebe znači imati granicu onoga što ćeš dopustiti i preko čega ćeš preći. Prag tolerancije. Mislim da je to moj otac lepo sročio "postoji granica do koje neko može da te povređuje i da ti nanosi bol (čitaj da te ne poštuje ni kao specifičnu osobu drugačiju od ostalih, ni kao, uopšte uzev, ljudsko biće). Ako tu granicu pređe, rana postaje tolika i takva, da više nema mesta ni mogućnosti za praštanje". A moj otac je ultra giga mega tolerantan čovek.

Ne očekujem od drugih da me poštuju. Suštinski me zabole štikla za to.

Ljude koji ne poštuju sebe više žalim i imam potrebu da im pomognem, jer u osnovi to nepoštovanje sebe najčešće je rezultat elementarnog manjka samopouzdanja.
 
Poštujem i volim sebe najviše. Samo što mislim da "poštovati sebe" ne znači isključivost tipa "ili po mom ili nikako". Za mene poštovati sebe znači imati granicu onoga što ćeš dopustiti i preko čega ćeš preći. Prag tolerancije. Mislim da je to moj otac lepo sročio "postoji granica do koje neko može da te povređuje i da ti nanosi bol (čitaj da te ne poštuje ni kao specifičnu osobu drugačiju od ostalih, ni kao, uopšte uzev, ljudsko biće). Ako tu granicu pređe, rana postaje tolika i takva, da više nema mesta ni mogućnosti za praštanje". A moj otac je ultra giga mega tolerantan čovek.

Ne očekujem od drugih da me poštuju. Suštinski me zabole štikla za to.

Ljude koji ne poštuju sebe više žalim i imam potrebu da im pomognem, jer u osnovi to nepoštovanje sebe najčešće je rezultat elementarnog manjka samopouzdanja.

Dugo mi je trebalo da to naucim i sprovedem u delo i naucila sam...:)
 
pa ja ne znam, meni uvek bude neverovatno koliko su ljudi spremni daleko da idu. da lazu, da te koriste na svaki moguci nacin..kao kad mogu, zasto ne.
mene tad bude sramota zbog njih i bude me sramota zbog sebe, ne sto me neko podcenio nego sto nisam videla na vreme sta se sprema..
i ok, malo me boli ali realno ko moze ozbijno da utice na mene? pa niko
dok god radim ono sto ja hocu, onda kad ja hocu, onako kako ja hocu..neuslovljena nicim, nezavisna u potunosti..tudje misljenje ili postupci mogu da me povrede, ali ne ozbiljno da me poremete
to je negde moj stav sta uopste znaci postovati sebe: imati muda da zivis onako kako mislis, i kako osecas.
naravno, uopsteno gledano svi smo uslovljeni i niko nije u potunosti slobodan, nemam iluzije..:)

- - - - - - - - - -

zato iznad svega postujem ljude koji nemaju u sebi ni malo te podlosti, i iskvarenosti. i od kojih nikad ne moras da se branis.
 
Mnogi smatraju da postuju sebe tako sto ebu majku onome ko se provuce pre njih u redu,ili ih ocese u prolazu
A puse,jedu nezdravo,ne krecu se...gde je tu samopostovanje

- - - - - - - - - -

Nije samopostovanje samo ne dam na sebe


Nije, u pravu si...al dobar deo onog što smatraš samopoštovanjem, nabrojala si, tipa hrane se nezdravo etc. uključuje dozu egocentrizma..
 
Poštujem sebe samom odlukom da dišem, da živim, da nisam odustala od sebe , od života - da se borim kako znam i umijem za opstanak i svoj cilj da preživim najbolje moguće i kako znam i umijem sav ovaj cirkus od Svijeta oko mene...da ne dozvoljavam sebi da potonem, da potpadnem pod ona tuđa mišljenja koja su kao korov za dušu , ako proklijaju - pravim se luda , i tako poštujem sebe štiteći se od pada pred tegobama, tugama, rečima itd...
Mislim da sam to naučila, kasnije, jer na početku staze puštajući tuge da me vežu pred životom, ljude, situacije, reči da me zabole , da me slome - nisam znala da u ogromnim količinama nepoštujem sebe kad dozvoljava da budem tužna i razočarana, da razmatram ljude ,,zašto je to meni neko", ,,zašto ovo ono" ...bla truć...da prebirem po mislima razne loše teme, koje ne donose ništa dobro , povrede - kao da je to potrebno u ovom akvarijumu gdje se rodiš bez svoje volje , budeš bačen da biraš društvo, tek kad naučiš da treba, kad bližnje ne biraš i čak ne možeš da ih izbjegneš, a služe ti samo kao večiti teg o vratu koji te uvijek vraća iznova i iznova na neke glupe teme i konflikte...
Poštujem sebe tako što ujutro pokušam da zaboravim u kakvom društvu živim, u kakvoj ekonomskoj situaciji, kad izbegnem vesti , kad izbegnem priče o poslu koje se svode na kukanje jednih te istih ljudi godinama...što ne želim da se družim sa ljudima , sa kojima nema lijepih dešavanja i misli...ne kažem im ja da mi ne trebaju...ali se sklonim...
...iz poštovanja sebe ...od nekadašnjih muka i razočarenja...izmislila sam neki drugi život...ipak poštovanje sebe može brda da pomjeri
nikako ne počinjem priču ,,poštujem , jer nešto vrijedim ovo ili ono"...nisam valuta, mojim venama teče krv, koja ko zna šta nosi u ovom krvotoku danas ili sutra...
poštujem sebe, jer sam zahvalna što sam imala priliku da dobijem neki život , da on teče sojim tokom do kraja puta...gdje se svašta osjeti, vidi, doživi...malo šta zapamti i nauči, jer brzo prođe...poštujem sebe , jer se ne putam zašto...jer kažem samo hvala za sve ovo što čini jedan život , u ovom slučaju moj
 
Poslednja izmena:

Back
Top