Kad god slušam nečiju idealnu viziju života, ona gotovo uvek uključuje porodicu i decu. To je ok, ali šta je sa onima koji to ne žele? Zašto je ljudima toliko teško da prihvate da neko npr. ne želi decu i obaveze oko dece, pa se iščudjavaju i uporno nameću svoje vizije života u stilu: "ti tako samo pričaš, videćeš kad malo ostariš". Zašto ljudi osećaju toliki ponos kada dobiju bebu npr,, zašto kače slike svoje dece po društvenim mrežama misleći da će neko biti oduševljen time, iako realno nikoga nije briga? Porodica i deca, čemu toliko podozrenja i čak prezira prema onima koji su odabrali da nemaju jedno od ta dva, ili nijedno ni drugo?
To kada pitas nekog ozenjenog lika kako je u braku, kojem se inace vidi da su mu zubi kraci za santim od stezanja i on odgovori: Super je, fenomenalno ispunjujuc osecaj, treba i ti da to uradis....Znas kako ide ona Engleska poslovica: Misery seeks company.
Inace mi je to kao drustveni fenomen slicno kada se prica o poslu. Ako si mudar, tj vec upleten u tu celu poslovnu zicu i takav svet, ti iako mrzis svoj posao, pricaces da je to posao tvojih snova. Stvar je ostavljanja utiska koji nosi posledice sa sobom. Zamisli da taj neko kaze: Mrzim svoju zenu, najradije bih joj zapalio kosu a decu bih tako dooobro izudarao da im ne padne na pamet da beknu kada sam umoran. Kapiras? Moras da lazes, cak i sebe samog toliko da moras da ponavljas sve to kao nekakvu propagandu kako bi i sebe i druge hipnotisao da je to sve super.
Realno. Porodica je ispunjiva onda kada prestane da bude monogamna, jer to nije prirodno coveku, barem velikoj vecini muskaraca, da je radno vreme max 4 sata dnevno, kako bi imao vremena da se bavis tom porodicom a da ne izgoris, i da su socijalne ustanove 10 puta jace i pristupacnije nego inace, pa onda imas predavanja o roditeljstvu, pomoc psihologa da sto bolje vaspitas svoje dete i td. Isto kao i posao san snova, samo onda kada se ti probudis naspavan i odmoran ujutru i kazes sebi: Uuu jedva cekam da sednem u kancelariju, ili sta vec i vidim sta me ceka danas.
Naravno neki bi nasli izazov kao argument i nije sve u zivotu lako. Da? Isto tako covek vec milionima godina radi, bori se, celo njegovo bice je zivotom i prirodom izgradjeno da olaksa sebi i napravi komotniji zivot a ne suprotno. Koliko vidim, bas zbog tog drustvenog eksploatisanja individua, covek je danas hipnotisan do te mere da veruje da su problemi u zivotu, izazovi i stres nesto dobro sto donosi kvalitet u njegov zivot.