Upucujem ovu lijenu,popodnevnu misao,
njeznu i pohotnu
u ono dvoriste u kojem sam vas gledao
draga susjedo,
1957 godine,
kada je bila jesen slicna ovoj
i kada su jos u moj san udarali prozori
roditeljske kuce,
utopljene u Shibenskoj jugovini,
a moja napola razbudjenom glavom
kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani..
Adresiram tamo ovu misao
i kazem..steta!
Bili ste ljubavnica mog cimera
od 8 do 11 svakoga jutra.
Kako ste se zvali:
Ema,Selma,Alma,Adela..
Da li je to izmijenilo vase lice,
oci i trbuh?
Ah,kako sam vam zavidio
vracajuci se iz setnje
od 8 do 11 izjutra,
uz cetvrt kruha i mlijeko
u jednom blijedom pescenickom mljekarstvu.
Svim je bojama vec moj prvi studentski rujan
dodavao malo mrkog i malo tamnozelenog..
I danas vam iskreno kazem:
-steta,steta,
vise vjerojatno i niste za takva sta..
Ponovo ono dvoriste
i vas suprug odlazi.
Vi,znaci,danas dolazite jos ranije
u moju sobu.
Oko pola sedam..
A ja bas izlazim,steta
jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
i ja bih vam vjerojatno pruzio vise,
ali ja idem u setnju.
I setao sam tako godinu i drugu..
I ne da se hvalim,bilo je toga:
kakve sve zemlje,pica,kakva mora!
Gdje sam sve bio,gdje sam sve ljubio
i kakve zene!
Al` vama otvoreno mogu reci
kuda sam sve setao po kisi ujutro..
Nekakav vlak je istrunuo u crnom proljecu
u Poljskoj,blizu Rusije-
Kakvu sam tamo zenu ostavljao,
Isuskriste..
i kakva je mene ostavljala na sjeveru
pijuci neko nerazgovjetno pice svog naroda..
Daleko,daleko kao u snovima!
Opet netko ovdje u Zagrebu,u Jurjevskoj..
pa oci jedne Cehinje,iz Brna-Vozderkove
premjestene zauvijek u moju utrobu,
a takav snijeg i sve sto treba..
bilo je,bilo..
Al` ono dvoriste u kojem sam vas vidjao
izmedju dva neodredjena stabla,
crna od vlage one jeseni,
vas tako obicnu i raskalasnu domacicu
i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
u sezoni 1957/58 i slijedece..
steta,nepovratno steta..
ARSEN DEDIC
Ps.Za one malo starije,sa nostalgijom...
njeznu i pohotnu
u ono dvoriste u kojem sam vas gledao
draga susjedo,
1957 godine,
kada je bila jesen slicna ovoj
i kada su jos u moj san udarali prozori
roditeljske kuce,
utopljene u Shibenskoj jugovini,
a moja napola razbudjenom glavom
kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani..
Adresiram tamo ovu misao
i kazem..steta!
Bili ste ljubavnica mog cimera
od 8 do 11 svakoga jutra.
Kako ste se zvali:
Ema,Selma,Alma,Adela..
Da li je to izmijenilo vase lice,
oci i trbuh?
Ah,kako sam vam zavidio
vracajuci se iz setnje
od 8 do 11 izjutra,
uz cetvrt kruha i mlijeko
u jednom blijedom pescenickom mljekarstvu.
Svim je bojama vec moj prvi studentski rujan
dodavao malo mrkog i malo tamnozelenog..
I danas vam iskreno kazem:
-steta,steta,
vise vjerojatno i niste za takva sta..
Ponovo ono dvoriste
i vas suprug odlazi.
Vi,znaci,danas dolazite jos ranije
u moju sobu.
Oko pola sedam..
A ja bas izlazim,steta
jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
i ja bih vam vjerojatno pruzio vise,
ali ja idem u setnju.
I setao sam tako godinu i drugu..
I ne da se hvalim,bilo je toga:
kakve sve zemlje,pica,kakva mora!
Gdje sam sve bio,gdje sam sve ljubio
i kakve zene!
Al` vama otvoreno mogu reci
kuda sam sve setao po kisi ujutro..
Nekakav vlak je istrunuo u crnom proljecu
u Poljskoj,blizu Rusije-
Kakvu sam tamo zenu ostavljao,
Isuskriste..
i kakva je mene ostavljala na sjeveru
pijuci neko nerazgovjetno pice svog naroda..
Daleko,daleko kao u snovima!
Opet netko ovdje u Zagrebu,u Jurjevskoj..
pa oci jedne Cehinje,iz Brna-Vozderkove
premjestene zauvijek u moju utrobu,
a takav snijeg i sve sto treba..
bilo je,bilo..
Al` ono dvoriste u kojem sam vas vidjao
izmedju dva neodredjena stabla,
crna od vlage one jeseni,
vas tako obicnu i raskalasnu domacicu
i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
u sezoni 1957/58 i slijedece..
steta,nepovratno steta..
ARSEN DEDIC
Ps.Za one malo starije,sa nostalgijom...
