Naravno da ima razlog - pravi je hriscanin, izbija mu iz svake reci zar ne. Bolesnik.
Dajija: nisi nam rekla kada ti je umrla mama? Rastanak sa ljudima koje volimo uvek je mucan i veliki gubitak, pogotovu ako se radi o trajnim rastancima a smrt to jeste. Tesko se prihvata da vise nikad necemo cuti nekog kako se smeje, govori, dise zajedno sa nama. I potrebno je da prodje vreme, i potrebno je da damo vreme sebi da tugujemo i odbolujemo, da budemo nesrecni i da placemo, da prebolimo fizicki gubitak. Vremenom ces poceti da osecas da je mama u tebi, da je njeno bice u tvom, da je ona duboku prisutna u tvom srcu i da ces cuti njen glas u sebi onda kada ti bude tesko, ili ti bude vazno, onda kada si srecna ili kada cinis nesto sto te ispunjava ponosom...LJudi koje volimo mozda fizicki odlaze, ali ostaju duboko u nama prisutni, deo nase duse i naseg unutrasnjeg zivota, ostaju sacuvani u secanjima koje ti niko ne moze uzeti, ostaju tu da ih srecemo u snovima, i ostaju kao mali svici u noci kojima se okrecemo da nam pokazu put kada je svuda mrak. Njihovo prisustvo traje zauvek, jer Ljubav ne umire nikad. I ljubav koju ti je ostavila nakon sto je otisla cuvace te zauvek. Ali mora da prodje vreme, i vreme je jedino sto ce ti doneti mir i umanjenje bola sto je fizicki nema...