Ne zamjerite, ali stvarno vas moram pitati da li se vi to zbvte sa mnom?
Neupitno je da je pokajanje sastavni i neodvojivi dio ispovjedi kao tajne .., ali samo pokajanje, kao neka vrsta samokritične svijesti o sopstvenoj grešnosti nikako nije ono što je i samo po sebi dovoljno.
Pokajanje je validno samo ako je i ispovjedanje grijeha i kajanje zbog grijeha "javno", odnosno ako je ako je ijedno i drugo izrečeno pred sveštenikom (u ranoj Crkvi npr. ispovjed je bila baš javna, tj. odvijala se pred cijelom zajednicom).
Međutim ispovjed kao tajna i kao proces ni tada nije završena, jer sa ovim su samo dva od njezina četiri elementa okončana, nakon ovih koji imaju subjektivni, lični karakter slijede dva koja imaju liturgijski, objektivni i svetotajinski karakter, a to su molitva za oproštaj i sveštenikovo razrešenje, te pričeće kao pomirenje sa zajednicom i simbolički povratak Bogu.
Ne idem u detalje jer nisu bitni, bitno je to da pokajanje jeste naravno važno i neophodno (no tako je i kod katolika), ali ono jednostavno samo po sebi nije dovoljno, jer da je tako onda Crkva, kroz sveštenika kao njezinog predstavnika, ne bi bila ni potrebna.
Takođe ni pomenuta epitimija nema nikakve veze sa mojim prvim postom.
Meni nije bila namjera da u njemu i sa njim negiram evidentne razlike prakse katoličanstva u odnosu na pravoslavlje, prvenstveni motiv mog javljanja bile su vaše zablude u vezi sa fenomenom indulgencija.