
(ili neka moja razmišljanja o životu inspirisana ko zna čime)
POLA OD BOLA
Tuge me neke skolaju eto,
Brižnost je valjda odlika čoveka
Neskromno čovekom smatram sebe
Što koristi osmeh kao svoje ćebe.
Sada mi i ćebe dovoljno nije
Tama me neka odasvud bije.
I ne vidim ružu onako kako treba
Ovaj nas život kao kobac vreba.
I slike idu, prolaze kraj mene
Ne vidim ih, slepilom su sakrivene
Idu ko senke, nisam ih svesna
Suzni mi obrisi kao koža tesna.
Nervozna jesam, život me boli
Ma znam ja da on mene voli
Al’ zašto toliko tvrdoglav je
Daleko od mene ...sad sam je.
Neće da brinem...a ja se kidam
Kada bih mogla uzeti pola
Pola od njegovog bola......
