Bilo je to krajem devedesetih. U to vrijeme radila sam na lokalnom radiju.
Raditi na manjem radiju, značilo je da kreneš od posla reportera sa ulice, pa
napreduješ do spikera, potom urednika, a ako imaš trunku smisla za marketing,
možeš praviti i reklame za prilično siromašno marketinško tržište.
Naravno, trebalo je imati i prijatan glas i pravilnu artikulaciju, kao i solidno obrazovanje.
Moj prvi zadatak bio je da uradim “Pijačni barometar”. Ako prođeš to, znači primljen si.
.Zapravo radilo se o tome da uzmeš diktafon u ruke, odeš na pijacu i “pohvataš”
aktuelne cijene voća i povrća, još ako ti se posreći da naiđeš na pijačara ili kupca
raspoloženog da da svoj komentar na sve, imao si prolaz. Bitnu ulogu je igrao i uvod,
a ja kako sam oduvijek imala smisla za literarne radove pravila sam skoro umjetničke
tekstove koji su prethodili svemu, tako da sam bez problema položila taj svojevrsni
prijemni ispit. Potom sam jedno vrijeme radila kao spiker, a ubrzo zatim doguram i do
urednika informativnog programa. E tu su nastajale muke. Problem je bio što u malom
gradu nema nekih većih dešavanja, a valja pripremiti vijesti. Na sreću, imali smo dobru
saradnju sa lokalnim MUP-om, pa smo često vijesti počinjali sa - U protekla 24 sata u
našem gradu nije bilo narušavanja javnog reda i mira…Ako bi se slučajno nešto desilo,
to je značilo bar dvije minute duže vijesti.
Tad nismo imali internet, pa smo morali posegnuti za najčitanijim listom Dnevni
avaz i tražiti informacije koje bi bile od važnosti i za lokalno stanovništvo.
Doda li se tome poneko saopštenje za javnost iz Općine, i uz malo sreće neki
lokalni događaj važan za društvenu zajednicu, bili smo na konju. Uz to, tu je bila
i vremenska prognoza koja je bila veoma zahvalan prilog jer je vijesti produžavalo
bar za minutu.
Elem, kako je vrijeme prolazilo, tako je i moja "karijera" napredovala. Na nagovor glavnog
i odgovornog urednika krenem ja sa emisjom pod nazivom “Radio-mozaik”.
Bila je to neka vrsta kontakt emisije sa slušaocima u kojoj je bilo svašta pomalo.
Od zanimljivih priloga iz svijeta kulture, muzike, sporta, mode do nagradnih igara,
a u okviru nje dešavalo se često i da ugostim neku poznatiju ličnost koja zaluta u naš
mali grad. Tako jedne prilike kod nas dođe poznati humorista, urednik i voditelj
sa Radija BiH, gospodin Nedeljko Opančić. Iskreno, pored takvog majstora za
mikrofonom mene baš spucala trema. Vidi gospodin Nedeljko da sam se ja
uzvrpoljila na svojoj stolici, pa prije nego što smo “krenuli “uživo” kaže mi:
-Šta si se tol'ko uščakla?
Kako je bio prilično niskog rasta, nekih metar i žilet narodski rečeno, doda:
-Ne boj se bona, ja sam ti samo pola čo’eka!
Nasmijemo se oboje. Moja trema nesta u trenu. Tonac pusti najavnu špicu.
Bila je to jedna od mojih boljih emisija.
RiadaT.
Raditi na manjem radiju, značilo je da kreneš od posla reportera sa ulice, pa
napreduješ do spikera, potom urednika, a ako imaš trunku smisla za marketing,
možeš praviti i reklame za prilično siromašno marketinško tržište.
Naravno, trebalo je imati i prijatan glas i pravilnu artikulaciju, kao i solidno obrazovanje.
Moj prvi zadatak bio je da uradim “Pijačni barometar”. Ako prođeš to, znači primljen si.
.Zapravo radilo se o tome da uzmeš diktafon u ruke, odeš na pijacu i “pohvataš”
aktuelne cijene voća i povrća, još ako ti se posreći da naiđeš na pijačara ili kupca
raspoloženog da da svoj komentar na sve, imao si prolaz. Bitnu ulogu je igrao i uvod,
a ja kako sam oduvijek imala smisla za literarne radove pravila sam skoro umjetničke
tekstove koji su prethodili svemu, tako da sam bez problema položila taj svojevrsni
prijemni ispit. Potom sam jedno vrijeme radila kao spiker, a ubrzo zatim doguram i do
urednika informativnog programa. E tu su nastajale muke. Problem je bio što u malom
gradu nema nekih većih dešavanja, a valja pripremiti vijesti. Na sreću, imali smo dobru
saradnju sa lokalnim MUP-om, pa smo često vijesti počinjali sa - U protekla 24 sata u
našem gradu nije bilo narušavanja javnog reda i mira…Ako bi se slučajno nešto desilo,
to je značilo bar dvije minute duže vijesti.
Tad nismo imali internet, pa smo morali posegnuti za najčitanijim listom Dnevni
avaz i tražiti informacije koje bi bile od važnosti i za lokalno stanovništvo.
Doda li se tome poneko saopštenje za javnost iz Općine, i uz malo sreće neki
lokalni događaj važan za društvenu zajednicu, bili smo na konju. Uz to, tu je bila
i vremenska prognoza koja je bila veoma zahvalan prilog jer je vijesti produžavalo
bar za minutu.
Elem, kako je vrijeme prolazilo, tako je i moja "karijera" napredovala. Na nagovor glavnog
i odgovornog urednika krenem ja sa emisjom pod nazivom “Radio-mozaik”.
Bila je to neka vrsta kontakt emisije sa slušaocima u kojoj je bilo svašta pomalo.
Od zanimljivih priloga iz svijeta kulture, muzike, sporta, mode do nagradnih igara,
a u okviru nje dešavalo se često i da ugostim neku poznatiju ličnost koja zaluta u naš
mali grad. Tako jedne prilike kod nas dođe poznati humorista, urednik i voditelj
sa Radija BiH, gospodin Nedeljko Opančić. Iskreno, pored takvog majstora za
mikrofonom mene baš spucala trema. Vidi gospodin Nedeljko da sam se ja
uzvrpoljila na svojoj stolici, pa prije nego što smo “krenuli “uživo” kaže mi:
-Šta si se tol'ko uščakla?
Kako je bio prilično niskog rasta, nekih metar i žilet narodski rečeno, doda:
-Ne boj se bona, ja sam ti samo pola čo’eka!
Nasmijemo se oboje. Moja trema nesta u trenu. Tonac pusti najavnu špicu.
Bila je to jedna od mojih boljih emisija.
RiadaT.
Poslednja izmena: