Pol Elijar

  • Začetnik teme Začetnik teme Lada
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Lada

Legenda
Poruka
52.167
Paul Eluard (pravim imenom ime Eugene Grindel),Francuski pjesnik,rođen je 14.12.1895. u St.Denisu kraj Pariza.
Bio je vojnik u Prvom svjetskom ratu i objavio plaketu proturatnih stihova "Dužost i nemir".
Bio je vojnik u 1 svjetskom ratu a 1917. objavljuje plaketu proturatnih stihova Dužnost! i nemir. Poslije rata ističe se u pokretu nadrealista (s Bretonom objavljuje 1930. Bezgrešno začeće i Usporiti rad). Mnogo putuje i često odžava konferanse o francuskoj poeziji. Za vrijeme građanskog rata u Španiji aktivno podupire antifašističke snage a u vremenu njemačke okupacije Francuske postaje najvažniji pjesnik pokreta otpora (Poezija i istina; Na njemačkom sastanku). Od 1942. član je Komunističke partije. Intiman u svojim pjesmama, jasan i čovječan, Eluard fluidnim jezikom pjeva o ljubavi i ljepoti, o bratstvu među Ijudima a iznad svega uznosi slobodu. Napisao je uvodnu pjesmu za francusko izdanje Jame I. G. Kovačića.
Najljepše Éluardove ljubavne pjesme iz zbirke Ljubav, poezija obilježene su pjesnikovom potrebom da ne razdvaja riječi zarezima. Razlog je možda našao u bolnom razdoblju svoga života kada se Salvador Dali, poput zareza, ubacuje između njega i njegove žene Gale.1928. godine Gala sreće Salvadora Dalija, Gala postaje njegova ljubavnica, supruga, ali i muza i izvor inspiracije njegovih najboljih radova. Naime,u julu 1929.se Paul Eluard sa ženom Galom i ćerkom Cécile provodi u Kadagezu godišnji odmor,gdje se u to vrijeme na odmoru nalazio i Dali.Gala produžava odmor do avgusta,napušta Eluarda, čiji je život i poeziju zauvijek obilježila.
Najljepše ljubavne pjesme u zbirci Ljubav poezija nastale su dok je Gala je Eluardova muza i inspiracija nadahnuća Eluarda,a
u doba kada je Eluardov život s Galom i sam bio pezija.
Neka od njegovih najpoznatijih Djela:
"Umrijeti od neumiranja","Prijestolnica bola","Javna ruža","Moći sve reći","Feniks"...
Paul Eluard, pjesnik "neprekinute poezije" i jedan od najvećih liričara dvadesetog stoljeća,umro je 18.11.1952. u Charenton-le-Pont.
 
Nagost istine

Ja to dobro znam
Očaj nema krila
Niti ljubav
Nemaju lica
Ne govore
Ja se ne mičem
Ja ih ne gledam
Ja im ne govorim
Ali sam ipak
isto tako živ
kao moja ljubav
i moj očaj
b288ea3d94e6cd379953a7cfbf80670df4beb582.gifv
 
Zaljubljena

Ona stoji na mojim očnim kapcima
I njene kose zamršene su u mojima
Njeno tijelo ima oblik mojih ruku
Ona je boje mojih očiju
Ona se utapa u moju sjenku
Kao kamen u nebo



Ona ima uvijek otvorene oči
I ne dopušta mi da spavam
Njeni snovi pri punoj svjetlosti
Mogu sunce da ispare
Zbog njih se smijem, plačem i smijem
Govorim a ništa ne kazujem
 
Volim te

Volim te za sve žene koje nisam upoznao
Volim te za sva vremena u kojima nisam živio
Zbog mirisa velike pučine i mirisa topla kruha
Zbog snijega što se topi i prvih cvjetova
Zbog žednih životinja kojih se čovjek ne plaši
Volim te zbog voljenja
Volim te zbog svih žena koje ne volim

Jedino u tebi ja se dobro vidim
Bez tebe ne vidim ništa nego široku pustoš
Između nekad i danas
Postojale su sve te smrti što sam ih
ostavio za plotom
Nisam mogao probiti zid svog ogledala
Morao sam učiti život slovo po slovo
Kako se zaboravlja

Volim te zbog tvoje mudrosti koja nije moja
Zbog zdravlja
Volim te unatoč svim obmanama
Zbog tog besmrtna srca što ga ne zadržavam
Ti misliš da si sumnja a nisi nego razum
Ti si veliko sunce što mi na glavu sjeda
Kad sam siguran u sebe sama
 
Red i nered u ljubavi

Da bih počeo spomenuću elemente
Tvoj glas tvoje oči ruke usne

Na zemlji sam a zašto bih i bio
Da ti nisi na njoj takođe

U kupaonici sam koja se poistovjetila
Sa morem slatke vode

U onoj kupaonici koju je plamen ljubavi
Izdubio u našim očima

A ta kupaonica koja je plamen ljubavi
U koju sam stupio
Vrelinom tvojih ruku
Ljupkošću tvojih usana

To prvo bilo je životno
Kao neka rascvjetana livada

Naša šutnja naše riječi
Svjetlost koja odlazi
Svjetlost koja se na vraća
 
Tvoja narandžasta kosa u praznini svijeta

Tvoja narandžasta kosa u praznini svijeta
U praznini teških stakala tišine
I od sjene gdje moje gole ruke traže sva tvoja lica
Oblik tvoga srca je varljiv
I tvoja ljubav nalik mojoj izgubljenoj želji
O uzdasi od ambre, sanje i pogledi
Ali ti nisi uvijek bila uza me Moje sjećanje
Još uvek u tami jer vide gdje dolaziš
I odlaziš
Vrijeme se služi riječima kao ljubav
 
Zbogom tugo
Dobar dan tugo

Vidim te u svim naborima neba
Vidim te u očima koje volim
Ti nisi baš sasvim bedna
Jer i najsiromašnije usne odaju te
Onim svojim divnim osmehom

Dobar dan tugo
Ljubavi ljupkih tela
Snago ljubavi

Tvoja privlačnost izbija
Kao neka bestelesna sveobuhvatnost
Dušo razočarana

Ti i tugo
Ti lepo lice
6b4478a1a926f005cf81b11cbf0f88dd427ac67e.jpg
 
Poslednji dah

Ptica jedna umire ustreljena
Na tvojim povijenim ramenima
Još lebdi zračak svetlosti
Godine manje vrede no jedan dan
I život manje nego ljubav
Ti vrediš još uvek poljubac
I ništa nije tako kao vreme
Kad se oseti šta nam ostaje
I sve je svetlo ispod belog plašta
Koji te otkriva i mene očekuje
 
Intimne
V

Hoću samo da te volim
Oluja ispunja dolinu
Jedna riba rijeku

Stvorih te po mjeri svoje samoće
Čitav svijet da se sakrijemo
Dane i noći da bismo se razumjeli

Da ništa više ne vidim u tvojim očima
Osim onog što mislim o tebi
I o jednom svijetu nalik na tvoj lik

I o danima i noćima upravljenim tvojim vjeđama
 
Она стоји на мојим очним капцима
И њене косе замршене су у мојима
Њено тело има облик мојих руку
Она је боје мојих очију
Она се утапа у моју сенку
Као камен у небо

Она има увек отворене очи
И не допушта ми да спавам
Њени снови при пуној светлости
Могу сунце да испаре
Због њих се смејем плачем и смејем
Говорим а ништа не казујем
 
Ona stoji na mojim vjeđama

I njezina je kosa na mojoj kosi,

Ona mojih ruku ima oblik,

Ona mojih očiju ima boju

Ona propada u moju sjenu

Kao kamen u nebo.



Ona drži oči uvijek otvorene

I ne da mi usnuti.

Njezini snovi usred svjetla

Čine da ishlape sunca

I nagone me na smijeh

I nagone me na smijeh, na plač i na smijeh,

Nagone me da govorim, iako nemam šta reći.

Lado, ova pesma Volim te je tako i istinita i skromna i nakićena i sve u jednoj. Volim te zbog zdravlja, zbog svih vremena u kojima nisam živio, životinja, ma nema stiha koji nije dubok i sa kojim se ne slažem
Paula,tacno istinito,postojece osecanje i ja veoma volim njegovu poeziju.Tesko je te tanane osecaje prevoditi,a pokusaj uz pomoc Goole prevodioca da iscitas,Ima na engleskom i francuskom.To saam ispratila...Divna ,emotivna Paula:heart:
 
Ona stoji na mojim vjeđama

I njezina je kosa na mojoj kosi,

Ona mojih ruku ima oblik,

Ona mojih očiju ima boju

Ona propada u moju sjenu

Kao kamen u nebo.



Ona drži oči uvijek otvorene

I ne da mi usnuti.

Njezini snovi usred svjetla

Čine da ishlape sunca

I nagone me na smijeh

I nagone me na smijeh, na plač i na smijeh,

Nagone me da govorim, iako nemam šta reći.


Paula,tacno istinito,postojece osecanje i ja veoma volim njegovu poeziju.Tesko je te tanane osecaje prevoditi,a pokusaj uz pomoc Goole prevodioca da iscitas,Ima na engleskom i francuskom.To saam ispratila...Divna ,emotivna Paula:heart:
Da, sad si stavila dva prevoda istih stihova... teško je prevesti poeziju. Možda je čak lepši ovaj drugi prevod.
Da li je to emotivnost kod nas ili neka tananost, nekad mislim da osećaj za stih je kao osećaj u prstima i dodir, kao kada slušaš muziku a osećaš je na dlanovima. Senzualnost možda, uopšteno čulnost je potrebna za recepciju poezije :)
 
Odlazim u naručje sjena,
Evo me podno sjena,
Sam.
Milosrđe je na višem i može tamo ostati,
Krepost stvara milostinju od njenih grudi,
A ljupkost se uhvatila u mrežu njenih vjeđa.
Ona je ljepša od kipova na stubištu,
Ona je tvrđa,
Ona je dolje s kamenjem i sa sjenama.
Ja sam joj se pridružio.
Tu jasnoća gubi svoju posljednju bitku.
Ako zaspim, to je zato da više ne sanjam.
Kakvo će tada biti oružje moje pobjede?
U mojim velikim otvorenim očima
sunce pravi pukotine.
O perivoji mojih očiju!
Plodovi su ovdje da bi predstavljali cvjetove,
Cvjetove u noći.
Prozor od lišća
Otvara se naglo sred njena lica.
Gdje da spustim usne, prirodo bez obala?
Žena je ljepša od svijeta u kome živim,
I zatvaram oči.
Odlazim u naručje sjena,
Evo me podno sjena,
I sjene me čekaju
 
Moc nade

Moram govoriti da priznam svoju sudbu:
Nemam nista svoje, lisili su me svega,
A puteve na kojima cu pasti mrtav
Prelazim kao priklonjeni rob;
Moja nevolja moja je jedina sopstvenost:
Suze, znoj i najtezi napor.
Nista drugo nisam do predmet sazaljenja,
Ako jos ne i stid u ocima mocnih.

Imam silnu zelju da utolim glad i zedj,
Koliko i drugi, i zato vec gubim glavu;
I da spavam imam silno zarku zelju,
U toploti, vecno, kao zivotinja.
Predaha nemam, nikad se ne veselim,
Nikad da poljubim neku lepu zenu;
Ipak, moje srce prazno ne zastaje nikad,
I pored silnog bola ono mi ne klone.

Smejati bih se mogao, pijan od svojih zelja.
Zora u meni mogla bi izdubiti gnezdo
I blistati, tanana i zastitnicka,
Nad meni slicnima koji bi bili bolji.
Nemajte milosti, ako ste odlucili
Da budete glupi i delate bez pravde;
Ali ce doci dan kada cu biti medju
Stvaraocima jednog novog sveta:

U kome ce covek coveku biti prijatelj.
 
OSEĆANJA

Ako ništa drugo ono svetlost
Svetlost ovoga jutra
Vratiće te na zemlju

Svetlost ovoga jutra
Igla je zabodena u tamnu svilu
Bela trunka na crnini
Oko otvoreno nad riznicom

U lišću tvojih dlanova
Kliziće igra darivanja
Toplog
Velika opasnost odbijanja
Bledog

Na putu slučajnosti
Grubi zid kruni svoje kamenje

Svetlost ovoga jutra
Razgolićuje preda mnom tvoje grudi
I sve mirise jednoga buketa
Od ljubičice do jasmina

Prolazeći kroz sunce
Prolazeći kroz misao

Šum mora šum je obalskog šljunka
Mahovina i miris šumskog cveta
Med miris vrućeg hleba
Paperje mladih ptica

Svetlost ovoga jutra
Plamen je koji me je stvorio
Rađa se plavkast a umire zelen
Pogled prvi prva je kap krvi

Na polju uzbudljive puti
Prva reč sreće
Osvežava svoju žestinu
Velovima rose

Nebo je na tvojim usnama
 
И ЈЕДАН ОСМЕХ

Ноћ није никад потпуна
Она постоји - увек понављам то
И пошто тврдим са сигурношћу
На крају сваке туге прозор је један отворен
Прозор осветљен
Увек понеки сан не спава
Жеља да се испуни глад да се засити
Једно срце племенито
Једна рука пружена - шака отворена
Очи пажљиве
Живот један - живот да се подели.
 
Smrt Ljubav Život

Verovao sam da bih mogao skršiti dubinu beskraja
Svojom patnjom posve golom bez dodira i odjeka
Pružio sam se u svojoj tamnici čistih vrata
Kao razuman mrtvac koji je znao umreti
Mrtvac okrunjen jedino svojim ništavilom
Pružio sam se na besmislenim valovima
Otrova što ga je upila ljubav praha
Samoća mi se činila življom od krvi

Hteo sam razuditi život
Hteo razdeliti smrt spomoću smrti
Vratiti svoje srce praznini i prazninu životu
Izbrisati sve što nije ništa ni staklo ni para
Ni ništa ispred ni ništa iza potpunog ništa
Bejah uklonio led iz sklopljenih ruku
Bejah uklonio zimski kostur
Zaveta življenja koje se poništava.
 
Gw6ZU8z.png

TVOJA NARANDŽASTA KOSA U PRAZNINI SVETA

Tvoja narandžasta kosa u praznini sveta,
U praznini teških stakala tišine
I od sene gde moje gole ruke traže sva tvoja lica,
Oblik tvoga srca je varljiv
I tvoja ljubav nalik mojoj izgubljenoj želji
O uzdasi od ambre, sanje i pogledi.
Ali ti nisi vazda bila uza me. Moje sećanje
Još uvek u tami jer vide gde dolaziš
I odlaziš. Vreme se služi rečima kao ljubav.

Paul Éluard
 

Back
Top