OLGA – STOJANOVIĆ - KULTURNA DERATIZACIJA
Stvari o kojima se (ne) sme raspravljeti
Otvoreno pismo promoterima nesreće
Sačekala sam da prođe tek neko vreme od tragičnih smrti Ksenije Pajčin i Filipa Kapisode da bih se pridružila onima koji na ovu nesreću gledaju fenomenološki. Jasno je da nikakva fenomenologija smrti, i to prerane, ne može biti utešna za one koji su izgubili najbliže, međutim, ne može se uvažiti ni primedba jednog „običnog čitaoca“ koji smatra da časopisi poput Vremena i NIN ne treba da se obaziru na događaje sa estrade, makar takvi događaji bili tragični kao ovaj potonji. Jer, moramo se podsetiti kako u javnoj reči, odnosno u novinarstvu generalno, mnogo veću težinu i važnost nosi pitanje „kako“ nego pitanje „šta“! Te se ne bih mogla niukoliko složiti s pomenutim „običnim čitaocem“ koji drži da ozbiljnoj štampi nije prirođen komentar ovakvih javnih crno-hroničarskih događaja, zato što je upravo ozbiljnoj štampi zadatak da ih analizira, te da, kao Vreme, ovakvu nesreću stavi i na naslovnu stranu, ili kao NIN - da analitički tekst upravo posveti kritici „žutila“, koje nije samo posledica života koje je pojela praznina, već je, makar i nehotice, njihov uzročnik.
Sećam se kako sam sticajem okolnosti pre skoro dve decenije bila na sahrani tragično preminule, odnosno izginule dece, sada takođe pokojne Dafine Milanović, te sam tom, nažalost, spektakularnom prigodom s male udaljenosti sagledala fenomen užasa koji se ekskluzivno odnosi upravo na poznate, slavne i javne persone. Sa distance od dvadeset godina usuđujem se da govorim i o vrhunskom neukusu priredbe u kojoj je grupna smrt u glavnoj ulozi, ali ne usuđujem se da komentarišem nešto što se desilo pre neki dan tu negde oko svih nas.
I nije tačno da samo žuta štampa i žuti elektronski mediji na svoj žut način tretiraju tragediju, već je upravo glas naroda taj koji prosto ište, svojim maštovitim, najčešće morbidnim nadgradnjama, da se određeni mediji ovako oglase.
Istoriji civilizacije nije nepoznat fenomen javnog „performansa“ izvršenja smrtne kazne, „živopisni“ načini vešanja ili giljotina, kao što upućenima nije nepoznat ni fenomen da su se upravo dame iz visokog društva nalazile u prvim redovima kako ne bi propustile nijedan detalj. Iz ovih anala je nastala i čuvena studija pod naslovom „Pornografija smrtne kazne“. Te se ta ista, u stvari istovetna pornografija pojavljuje u pojedinim tretmanima tragičnih događaja u dvadeset prvom veku. I opet su osobe iz nekog višeg društva u prvim redovima svih egzekucija, kako onih od Boga, tako i onih od ljudskog faktora. Ono što u ovoj prilici smatram važnim podsećanja jeste jedan eksplicitno izrečen princip autorke Olje Bećković, koja smrt nikada ne stavlja kao „utisak“, najverovatnije držeći da je ona pleonazam u odnosu na bilo kakav utisak. I u svakoj svojoj formi, uvek nepodložna komentarisanju. Redak, ali i medijski princip za svaku pohvalu, naravno u kontekstu pomenute emisije i njene dramaturgije.
A to što su uradili časopisi Vreme i NIN, novinarski, profesionalno i ljudski, potpuno je umesno i u ovom kontekstu im se ne može staviti nikakva primedba.
Najzad, ako je smrt deo života, a ona i nije ništa drugo do samo to, onda i sama podleže svim raspoloživim metodama analize života, koje ne protivreče granicama ukusa i uljudnosti. Dvoje mladih ljudi su nas zauvek napustili, ali na nama je da napustimo sistem vrednosti koji je tome veoma doprineo.