Poetski kaladont

[Mika]

Neka, nek se napiju svi,
nek sviraju, nek pevaju,
ova noc je cudna...
Ziveli i pevali,
Ja glasa vise nemam,
Pijte...
A na opelu, ispijte do dna.

 

[Sojo]

Noć, mjeseca zraci igraju u dimu,
Piće za društvo, pa da vam bacim rimu?!

Đe je laki korak ispod drvoreda,
topot grudi što košuljom šušti
dok vjerni stražar varoš nadgleda
i česmu kako žubori pa pljušti?

Taj tihi korak, što brojim i sada,
sjenka što mi u snu ladovinu pravi,
ženstven miris mjesečeva hlada
đe je gorsko vrelo što zaborav pravi?

Đe su one kiše što niz lice puze,
kamena česma i žubor kako toči.
Pjesniku najslaša rima za suze,
đe su, o, đe su te plačne oči?

 

[Sojo]

Gorsko ni gorski se ne pominje,
ni tvrd orah, viđu li to Rade Tomov?
Viđu Mila gore na Cetinje?
E, jado, grob bi se otvorio a i pokrov...

 

[Mika]

Pominje te srce, ponekad,
pa kao prasina, narosis mi oci...
Daleki smo ko istoka i zapada,
Eh, da mi je, da ti mogu doci.

Da zapletes prste, rascupas mi kosu,
dlanovima ti lice uhvatim...
A daleki smo ko istoka i zapada,
Eh, da mi je, da mogu da se vratim..

 

[Sojo]

Kosu što povjetarac miluje,
mrsili su mnogi prolaznici.
Mangupčić neki trubi i psuje:
da te povezem na vrućoj stolici!

Mrš slino, to ti je tata kupio!
Neka, ha, eno ga u drvo lupio.