
(ili neka moja razmišljanja o životu inspirisana ko zna čime)
POEMA O DIREKTORKI
Bože mili, čuda velikoga
Kad se šćaše pamet i dobrota
Sve u jednoj sredovečnoj dami
Pa sve ljude ona smehom mami.
Žena to je...zmaj joj ravan nije
Sitna stasa a krupnoga glasa
Svaka njena na čast joj služila
Čast je moja što mi se pridružila.
Kad pogleda klijenta u oko
Krv i srce trokira mu odma’
Ne daj Bože da počne da viče
Tu gde stupne tu trava ne niče.
Ipak svi je voledu i dalje
Što o njima strogu brigu vodi
A meni se samo nekad žale
Samo kada lete glave pale.
Moram malo pesmu da joj spevam
Ne da ona glavu da podignem
Samo viče i očima seva
Pa da malo ušlihtam se jadna
Šta ću, kud ću sirota mi majka (a zvala se Javorka)
Ne da meni, duši snenoj, tihoj
Ni da pišem te jedva ja dišem.
Kaže ona šta to vazda pišeš
Ajde sada lepo da obrišeš
Što o meni malo ne napišeš
Ali nemoj onda da obrišeš.
Evo, odma’ direktorko moja
Odma’ pišem i neću da brišem
Iz glave ću ja pravac u ekran
Ne brini se, pesma tebe čeka.
Da krasotu tvoju ja opišem
I da mogu po malko da dišem.
PS posvećeno mojoj direktorki.......divna, divna žena......na ranu da je staviš ima sepsu da dobiješ
