Boze, kad se setim...bese to pre dve godine...Stariji sin, tada 14.god. stoji iza neke bus stanice a ja prolazim i slucajno ga vidim kako se ljubaka sa nekom starijom devojcicom i zamalo ne padoh s bicikla u tom trenutku. Zakocih ja tako naglo i prvo sto mi je u afektu doslo ja da mu kazem (doviknem) "sta radis to kad ne znas ni kako se to radi" (!!?) i u zadnjem trenutku se zaustavim (srecom!!) U toj jednoj sekundi mi postalo jasno: on nije dete, ja sam na najboljem putu da se izblamiram, stoijim i blejim u njih, sta ja to radim uopste, smesta moram da se okrenem i da molim Boga da me nisu videli, sto sam bas morala ovuda da prodjem, sta radi ta tamo sa mojim "detetom", oni izgledaju smesno ...i u tom trenutku se stvarno nasmesim i brzom brzinom se udaljim od tog mesta. To mi je bilo tako neobicno da se stvarno svega dobro secam a najvise svog soka.
Sa svojih 15- 16. god.je 2 puta iz "milosrdja" dozvolio nekim devojcicama da prespavaju kod njega u sobi, jer nisu imale prevoz do kuce u sitne nocne sate, sto sam mu ja rado poverovala..:-)))