pokušao je velimirović da se opere kako je te 1935 godine slavio hitlera, ali to su samo jalova i nemušta opravdanja
a nigde ni slova o ordenu koji je dobio od hitlera?
za kraj, samo da ponovim najjaču rečenicu u tvom postu:
Sme li čovek da bude mlak kad se fašizam pojavi? Jel to nedostatak mudrosti?
samo to je dovoljno da ga srbi izbrišu iz istorije .........
U političkom smislu. Meni taj svetosavski nacionalizam nikada nije bio pitka stvar. Vrhunac doživljava sa Ljotićem. Upravo zbog neadekvatne identifikacije sa pravoslavljem srpska politička ideja biva vrlo reakcionarna. Velikosrpski nacionalizam Laze M. Kostića je tu daleko pitkiji. Mada se ja neidentifikujem toliko sa nacijom. Postoje nacionalne razlike, ali postoje i klasne razlike. Samo što ove nacionalne razlike treba da zbližavaju, a klasne da odvajaju.
Dok je bio mlad veroučitelj Nikolaj je napisao delo
Pisma iz Boke. On tu čak i kritikuje tu pogrešnu identifikaciju. Međutim s godinama, a i duh vremena je bio takav, njegovi politički pogledi su postajali sve reakcionarniji. Poput Crnjanskog koji je od jednog mladog levičara postajao matori reakcionar. Dostojevski isto. Ipak, i Crnjanski i Dostojevski i Nikolaj će ostati nezaobilazni na putu mog ličnog sazrevanja, a verujem i svakog čoveka.
Шта су радили?
Треба прочитати сва дела владике Николаја и тако оплеменити душу.
Zato što je čitanje Vladike Nikolaja domostroj spasenja ljudske duše. Teodul je delo nad delima, ali zbog svojih ljudskih slabosti nije odoleo i dopisao je i srpski narod kao Teodul što je čista reakcija.
Ne znam. Samo je jedan narod bio izabrani, a izabran je bio da se u njemu rodi spasitelj. Od rođenja spasitelja se narodi ne spašavaju, nego pojedinci.
Njegova molitva za srpski narod zvuči poput molitvi starozavetnih proroka, a molitve patrijarha Pavla jevanđeoske i pokajničke.
Spasi Gospode narod Svoj i spasi mene! Ako ne spaseš narod Tvoj i moj a spaseš mene, ja ću se u Raju osećati kao u tuđini.
Usliši, Gospode, molitvu pravednika Tvojih Save i Nemanje za grešni narod, i spasi narod jer je narod Tvoj, iako je grešan! Kako si spasavao Jerusalim od neznabožaca i krivovernika, tako spasi i Beograd od bezvernika, da se glasi spasenje od Tebe a ne od ljudi.
Iznemože narod Tvoj od čekanja, ne kušaj do kraja strpljenje njegovo, Gospode! Gospode, iznemože narod Tvoj!
Sva se zemlja pokri trupovima vernih Tvojih, ne možemo da kopamo a da motika ne zvekne u kosti srodnika naših i ne odjekne bolno u dušama našim. Nema njive koja nije groblje, nema drveta koje nije nadrobni spomenik… SVA JE SRPSKA ZEMLJA GROBLJE!
Smiluj se, Gospode.
SPASI NAROD SVOJ – SA MNOM ILI BEZ MENE.
Ovo je stvarno jedna od najsnažnije izrečenih molitvi Vladike Nikolaja jer čak obiluje i izvesnom drskošću gde on Bogu govori
ako ti onda ovako. To je vapaj Jova. On traži da se spase njegov narod i bez njega. Gordost ili žrtvovanje?
Jednostavno, bio je genijalan čovek. Obdaren rečitošću, inteligencijom. Zbog te inteligencije je pokazivao i drskost i dovitljiv humor. Monah, a pušač? To je drskost bez presedana.
To je srpsko buntovništvo koje je on pokazivao. Ali jednostavno to ima smisla u srednjem veku gde crkva praktično ima primat na istinu u svetu, a Srbi kao večiti buntovnici se opiru i traže pravoslavlje po svojoj meri. A Pravoslavlje je jedino to i moglo da im da. Katolička crkva nije bila tako širokogruda. Islam? Ni najmanje. Komunizam, manje/više. Srbi u komunizmu jesu bili držani pod budnim okom partije, ali daleko od toga da je baš sve bilo zabranjivano kao što se danas tvrdi sa mnogo strana. Gušen je bio i hrvatski nacionalizam. I to mnogo žešće i oštrije.
Ovako kada crkva više ne drži primat na istinu taj svetosavski nacionalizam nije ništa drugo nego reakcija. Srbi hoće da pokažu svima koliko su oni zapravo badass jer su i crkvu naučili pameti. Pravoslavlje jedino nije gušilo Srpstvo i zato se Srbi toliko identifikuju sa pravoslavljem.
A Njegoš nam je dao odgovor identičan mladom Nikolaju, a suprotan starom Nikolaju.
Oj vi Srbi, svud li srpstvujete
dužnost čojstva pravu ispunjate!
Srpstvuj đelom, vjeruj što vjeruješ,
laktom vjere glupost čojka mjeri
a ozbiljnost đelom i vrlinom.
To je identično mladom Nikolaju koji je kritikovao onu rečenicu
Nema krsta bez tri prsta i tvrdio je da nam je ona mnogo nesreće donela. I još kaže,
brat je mio ma koje vjere bio, samo ako se on Srbinom zove.
Ali s godinama menja svoj stav i onda kaže
Svi su ljudi braća, ali ne mogu biti braća oni koji ne priznaju istog Oca.
Mladost mnogo trpi i oprošta, a starost je sujetna. Zato je Nikolaj ličnost nad ličnostima, ali jedan živi svetac kojeg smo gledali Patrijarh Pavle je odbijao njegovu kanonizaciju jer nije živeo pravilima monaškog života.
Vladika Atanasije je imao tu Nikolajevu drskost, a Amfilohije autoritet i organizacione sposobnosti.
Bilo kako bilo Srbi treba da čuvaju pravoslavlje, a ne da se iza njega kriju i opravdavaju svoje rđave strane time što su pravoslavni. A Nikolaj je hteo da oživi delo Svetog Save u eri najsuvljeg racionalizma. Zato i ne čudi što ga mnogi doživljavaju kao fašistu. Jer je on govorio iz duha, a ljudi su slušali telesno. Za njih su te ideje već odveć bile samo sredstvo da ih neko ponovo vrati u lance bogatih. Zato je za ljude koji ljube slobodu poput Steve Žigona, Nikolaj samo jedna crna vrana koja grakće, a za ljude poput Nikolaja, Stevo Žigon je šizofrenik.
To je večita borba između natčoveka i svečoveka, a obojica su dve strane iste medalje. Bogočovek nema veze sa tim i podjenako ljubi i jednog i drugog.
Natčovek sebe savršenog predaje čovečanstvu ili porobljava čovečanstvo poput nacista, a svečovek sebe žrtvuje Bogu ili se krije iza Boga. Bog se proslavlja i u jednom i drugom. I onome koji sebe žrtvuje za pravdu i jednakost, i onome koji se trudi da Boga ne razgnevi.
Komunizam je izrodio natčoveka, udarnika, borca za slobodu i jednakost. Onakvog kakvim ga je opisao Černiševski. Reakcija na njega je bio na zapadu fašizam i nacistički natčovek, a na istoku svečovek Dostojevskog, odnosno svetosavski nacionalizam Vladike Nikolaja.
Jedno im je zajedničko. I jedno i drugo su reakcija na komunizam.
Komunizam je svoju istorijsku misiju ispunio tamo gde se pojavio, ali je na kraju izgubio bitku sa nerealnom šepekulacijom na zapadu. A njegovim nestankom se izgubila svaka ideja o boljem i pravednijem društvu. Društvu jednakosti, slobode i pravde.
Danas i živimo u eri špekulacije, lihvarenja, hedonizma. Mnogo je bogatstva pa ljudi žive u boljim materijalnim uslovima, ali su izgubili ljudskost u sebi. Oni koji materijalno stoje loše izlaz vide u tim reakcionarnim idejama 20. veka jer eto
komunizam je podbacio. Ali ima još uvek ljudi poput Tome Piketija koji pokušavaju da pronađu izlaz u tim socijalističkim idejama. Svet bez socijalizma je jedno otuđeno mesto gde čoveku preostaje samo da postane hladan i surov i opterećen hedonizmom ili da pobegne u crkvu i nada se životu posle smrti ili konzervira svet i ekonomiju. Bez socijalizma svet je lišen nade u pravedniji svet u ovom životu.